Trodimenzionalni obožavaoci

Tekst: Veseljko KOPRIVICA Foto: Goran Mulahusić

Starije generacijesu u povjerenju prepričavale ovaj događaj. Svojevremeno se Josip Broz Tito vajkao ruskom ambasadoru kako ga sustiže starost i da svi, ma koliko bili slavni i vječni, moraju umrijeti. Jedan visoki partijski funkcioner iz Crne Gore, koji je prisustvovao razgovoru, požrtvovano je reagovao: “Druže Tito, dozvolite da ja umrem umjesto Vas”! Drug Tito je, kaže legenda, otpuhnuo tompusov dim u njegovom pravcu. Crnogorci i danas pominju gospodare iz raznih vremena. Za ovim najnovijim mnogi toliko izgorješe da im ne može pomoći ni Šaljićeva mast.

Ovih dana saznasmo i za originalan dokaz obožavanja našeg sedmostrukog premijera povodom njegovog 53. rođendana. Nikšićanin Aleksandar Knežević dao je izraditi trodimenzionalni portret Mila Đukanovića na stijeni iznad svoje kuće, koji, kako se pohvalio, može izdržati narednih četrdeset godina svako vrijeme i nevrijeme.

“Duh istine i slobode su glavni stubovi društva koji se oslikavaju u ličnosti Mila Đukanovića… Svjestan sam činjenice da mi je moj predsjednik, koga neizmjerno volim i poštujem, prvenstveno darivao slobodu, a od nje ne postoji ništa veličanstvenije”.

Početkom prošle godine objavljeno je da je jedan član Savjeta mladih DPS-a na nadlaktici istetovirao lik predsjednika svoje partije. E, pa red je da se njegovim likom oslika bar jedna lovćenska strana!

Knjigu hvalospjeva davno je dobio. Premijer pobjedničkog duha posvetila su mu dvojica Pobjedinih novinara. A Đukanović je lično promovisao na Beogradskom sajmu knjiga.

Kakvo to zadovoljstvo ljudi nalaze u tome da budu poltroni? I kakvo je to zadovoljstvo da neko bude u njihovom društvu?

“Crte udvoričkog mentaliteta nastaju u okviru podaničke vlasti koja pretpostavlja hijerarhijski princip po kojem se niži dodvoravaju višim, a ovi pak onima još višim od sebe. Udvorištvo je derivat podaničkog mentaliteta koji se zasniva na pokornosti i poslušnosti”, kaže sociolog Bojan Jovanović.

Francuska riječ poltron znači kukavica, plašljivac i razmetljivac. Bez poltrona ne bi bilo ni moćnika. I niko nikad nije priznao da je poltron. Ali, svuda se oko nas množe kao amebe. ,,Transfer blama” je u punom jeku.

Malo ko voli kad mu se protivrječi. Posebno onaj na vrhu bilo kakve hijerarihijske ljestvice. Nesigurnom stalno treba klimoglav da je uvijek u pravu. Hvali Glavnog što glasnije, i ne brini za karijeru – drevno je to pravilo.

Kad se poltroni dokopaju vlasti, koja im je sveti cilj, postaju vrlo opasni. Potrebni su im još veći poslušnici no što su oni svojim šefovima. Strahuju da se ne vrate tamo gdje su nekad bili. Teško onom u ovoj državi koji im se suprotstavi. Takve moćnici i njihove sluge i ruže i tuže. Novinari Monitora dobro su iskusili i jedno i drugo.

Sociolozi i psiholozi kažu da i za poltronstvo treba imati smisla i ta-

lenta. Kažu i to da su muškarci darovitiji za poltronisanje od žena.

Živi primjer za to je Milan Roćen, nekadašnji šef kabineta visokog partijskog funkcionera iz bivšeg crnogorskog rukovodstva. Umio je tako gordo da šefovima ponese tašnu, da mu ravnog nije bilo. A vrhunac dara demonstrirao je kad je jednog od funkcionera zaboljela noga. I on je danima uz njega šepao. I mic po mic, dogurao je do ministra inostranih poslova.

Milo Đukanović je, kad je trebalo, pokazao smisao za hvaljenje nadređenih: ”Milošević je nešto najbolje što se moglo desiti Jugoslaviji u ovom trenutku, kada povampirene fašističke snage u Hrvatskoj i Sloveniji pokušavaju da unište sve ono što je stvoreno od 1945. godine do sada. Ponosan sam da u ovim istorijskim trenucima mogu da budem rame uz rame sa njim u odbrani tekovina revolucije”. Tako je besjedio 1992. godine.

Nije tek tako Meša Selimović zapisao: „Poltroni su đubre na kojima rastu sva zla ovog svijeta”.

Danas je sve više onih koji opstaju ili napreduju u poslu dodvoravanjem. O tom udaru na ljudsko dostojanstvo smišljena je ova pitalica. Dok direktor čita referat, šta radi poltron koji mu ga je napisao? Aplaudira? Ne, hvata bilješke! A kada direktor iznenada padne u nesvijest, šta radi poltron? Nastavlja da čita umjesto direktora? Ne, i on pada u nesvijest! Direktor pada sa funkcije. Šta radi odani poltron? Pretrčava na drugu stranu? Ne, on je već na drugoj strani.

To je šala u poređenju sa stvarnošću. Kada su savjetnici, šefovi kabineta, sekretarice, vozači, daktilografkinje… nakon takozvane antibirokratske revolucije u Crnoj Gori čuli da će im mladi, pametni i lijepi svima dati otkaz počeli su da plaču za starim rukovodstvom, a novo psovali na pasja preskakala. A kad je stigla vijest da će ipak biti pošteđeni – u holu zgrade Centralnog komiteta zaorila se pjesma i povedeno je kozaračko kolo u čast Momira Bulatovića, Mila Đukanovića, Svetozara Marovića… Pretpostavljate kakve su karakteristike ispisivali dojučerašnjem rukovodstvu?

Ljudi bez zaštite, ukazuju sociolozi, spas nalaze u bespogovornoj poslušnosti i moralnom kukavičluku. Ko se ponaša drugačije, čeka ga ovo što je lijepo smislio aforističar: „Ostao sam pri svome mišljenju –drugi odoše dalje”.

Grabežljiva trka za privilegijama stvorila je od mnogih ljudi „moralne peškire” spremne da se uvuku pod skut svog idola, slažu se stručnjaci. Najporaznije je što su poslušnost i poltronstvo postali ono što se cijeni, a ne prezire.

Rimski car Neron bio je, svjedoče istorijski zapisi, beznadežno netalentovan za poeziju, ali tokom dvadeset punih godina u Rimu i Grčkoj redovno je pobjeđivao na pjesničkim takmičenjima. Niko se nije usuđivao da mu ospori talenat.

Kad ste pročitali negativnu kritiku o nekom crnogorskom pjesniku ili romanopiscu? Sudeći po hvalospjevima pravo je čudo kako svi nisu dobili Nobelovu nagradu.

Nekad je bujalo i crnogorsko udvoričko pjesništvo. Posebno za vrijeme kralja Nikole. Istoričar Živko Andrijašević o tome je pisao prije trinaest godina, dakle prije nego je postao savjetnik Mila Đukanovića. I savjetovao: ,,Svi Vi koji vjerujete u svoj udvorički i pjesnički dar, treba da znate sljedeće…Udvoričkim pjesnicima ni jedna vlast nije ostala dužna, pa neće ni Vama. Zato pišite…“

Nije da nema onih koji su ga poslušali. Ne pišu baš svi poeziju, ali vlast nagrađuje apanažama sve koji je slave – akademike, profesore, novinare…

Andrijašević navodi da je u pisanju udvoričke poezije prednjačio Radoje Roganović Crnogorac, “koji je baš pretjerivao u obožavanju Gospodara”. ,”Zlobne kolege su širile priču da mu je sam knjaz jednom prilikom rekao: ‘Aman, Radoje! Ustavi se malo’. A veseli Radoje, ne da se nije ‘ustavio’, nego je navalio još većom snagom. Knjaza je ‘skromno’ nazivao suncem, orlom, vitezom i junakom…”

Kako tada, tako i danaske, što bi rekao narodni pjevač.

“Nama ne treba Crna Gora poltrona, već slobodomislećih pojedinaca”, poručio je u nedjelju sa Cetinja Žarko Rakčević, prilikom formiranja Inicijativnog odbora Građanskog pokreta.

Ko zna, je li vjetar odnio niz polje i taj apel, kao i mnoge druge slične.

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka

Vi har öppet hela året