Knjiga kao nezaborav

Uz 25-godišnjicu smrti liječnika i književnog stvaraoca Alje Kapidžića: Prolaze godine, ali ne i ova naša vrela dženetska.

Priredila: Redakcija

Krajem ove godine navršava se 25 tužnih godina od odlaska velikog čovjeka i Banjalučanina, humaniste i literanog stvaraoca Alije Kapidžića; rođen je na dan kad je rođena i njegova i naša domovina Bosna i Hercegovina (25. novembra 1943. godine), a sklopio oči u tuđini, u Malmeu, u Švedskoj, kao prognanik, tužan što više nije mogao raditi svoj plemeniti posao liječnika. Odmah po potpisivanju Dejtonskog mirovnog ugovora htio se vratitit u svoju domovinu, pa je u decembru 1995. bio i u Bihaću, u želji da pomogne tamo gdje je i najpotrebniji, i da, kako je pisao u jednom pismu, neposrednim radom »spasi svoje liječničko znanje i umijeće od tihog propadanja, ali ni tamo… nisu me htjeli«.

Knjiga kao dar i uspomena

U tim, prvim, godinama izbjeglištva i traganja za novim duhovnim odsjajima života, Alija Kapidžić je razmišljao, želio, da »svoje dosta obimne radove i rukopise«, koje je uspio spasiti, »zajedno sa ovdje nastalim novim rukopisima«, pretoči »u jednu knjigu koja bi bila zanimljiva po tome što bi me prikazala kao svestrana autora«.

Takva knjiga ipak je ugledala svjetlo dana, ali Alija Kapidžić nije dočekao da je lista u svojim rukama. Tu knjigu pripremili su, i objavili, Alijini prijatelji, Banjalučani u Malmeu, zajedno sa udruženjem »Banjaluka« u Londonu. Izbor iz poezije, proze, satire i humora kao da je izvirao iz nekog posebnog vrela nadahnuća i sjećanja, pa je i sam naslov bio u tom znaku: »Kao vrelo dženetsko« (2002.). Izdavač knjige je bio AARiS iz Kastava (Hrvatska), gdje je tada živio novinar i publicista Aleksandar Aco Ravlić, koji se pobrinuo i za lijep grafički izged ovog izdanja.

U uvodu u ovu knjigu čitamoda je iza našeg sugrađanina ostalo »ovo njegovo djelo koje je, na neki način, i priča o njemu, ali i o nama, knjiga koja je dar i uspomena i sjećanje i – naš i njegov – nezaborav«. Knjiga »Kao vrelo dženetsko« tako nas trajno sjeća na plemenitog čovjeka, ljekara, humanistu, supruga i oca, ličnost koja je živjela s nama i koju nećemo i ne želimo da zaboravimo«. pisano ima vrijednost koja će njega zadovoljiti«, napisao je Kapidžićev prijatelj iz mladosti i »Orhideje« književnik Kemal Coco. »Trebalo je imati mnogo hrabrosti i mudrosti i objavljivatiu humorističke priloge u vrijeme kada ‘tome vrijeme nije bilo’. Raznovrsnost koja je krasila ovog pisca u stvari njegovo je izlijevanje unutrašnjeg nemira…«

Publicista Bedrudin Gušićsjeća se posebno Aljinih pisama koja su u njemu ostavila neizbrisiv trag:

»Osim nadahnutih sadržaja, bila su zanimljiva i po tome što su pisana svima nama haman zaboravljenim nalivperom, te zadivljujuće lijepim rukopisom. Neka od njegovih pisama su bila uobičajena, takoreći kao svakodnevni muhabbet, a neka je i sam nazvao neobičnim. Ali, u svima je dominirala nostalgija za Domovinom i rodnim gradom. Alijina duša bi u jednom od brojnih pisama znala propjevati ovako: Hoćemo li konačno u Bosnu, kući? Ili se ovako, bez života, po tuđini vući? Da se vratimo puni smo htijenja, ali šta mari kada se sve dolje , u Banjaluci, sporo mijenja…?«

Naviru sjećanja

»Promatrao je ljude očima istinskog prijatelja«naslov je teksta publiciste, novinara i urednika Aleksandra Ace Ravlića, u kojem se oslikava cjelovita Kapidžićeva ličnost, od odnosa prema poslu, prijateljima, do ljubavi prema svojoj obitelji:

»I ova knjiga (»Kao vrelo dženetsko«) bjelodano potvrđuje s koliko se ljubavi Alija Kapidžić Alkap odnosio prema svojoj obitelji, majci koju je osobito cijenio i volio, supruzi Mariji – Maji, djeci. Sve ih je neizmjerno volio. Volio je i kao najdraže svoje: rodni grad – ljepoticu na Vrbasu, Banjaluku i domovinu Bosnu i Hercegovinu. Sve to bogatstvo, ta neizmjerna i vidljiva ljubav, oslikavala je njega kao istinskog domoljubnog čovjeka, u užem i širem smislu. Stoga mu je izuzetno teško palo što je pred valom nasilja i zlih namjera, morao napustiti svoj dom, rodnu Banjaluku i domovinu Bosnu i Hercegovinu i postati beskućnik jer, čitajući Crnjanskog, znao je kako su muhadžiri, uvijek i svugdje, beskućnici, kojima neko treba pružiti pomoć.«

»I ponovo se otvaraju stranice naše zajedničke knjige, naviru sjećanja, ona naša vrbaska i banjalučka. Javljaju se slike onih naših ulica djetinjstva, naših kuća gdje smo rođeni, njegove iz Ulice 22. aprila, moje iz Irfana Gvožđara, ulica koje su bile sasvim blizu, u kojima smo igrali krpenjačom, kroz koje smo trčali ko će prije i iz kojih smo se spuštali prema Studencu i Medreskom brodu, na naša mjesta i naše sedre…Naviru sjećanja na dane studentske, na vrijeme koje smo opet zajedno provodili na raspustu u našem gradu, dolazeći žuđeno, on iz Zagreba, a ja iz Sarajeva…. Naviru sjećanja na godine izbjegličke, godine zla, tjeskobe i neizvjesnosti. Odlazili smo, morajući, iz svoga grada, a da se nismo ni vidjeli, ja u jesen 1992., a on kasnije..Prolaze godine, ali ne i ova naša vrela dženetska. Ostaju tragovi - pjesme, priče, šale, poruke. Ostaju sjećanja, i bolna i vesela, ostaju godine tuge, godine nade, godine nezaborava.

Među nama evo i njegove knjige, da nas sjeća i podsjeća, da u nama ne prestanu nade i ne ugasne vjera u ljude i čovjeka.«

Alija Kapidžić: Pjesme

KAO VRELO DŽENETSKO

Prohujalo je doba igre leptira, lakog leta od cvijeta do cvijeta, čak je i cvrčak zaboravio da svira opojne pjesme travama ljeta.

Minulo je vrijeme mirisa đula, raskošnih latica kao i duša sama, ne glasa se više ni sahat kula, život je prestao da bude drama.

Otišle su godine kada se sniva i san, kao plod, na suncu zori, samo misao o Bosni živa, k’o dženetsko vrelo mehko žubori.

Aleja djetinjstva

Sjećam se jedne aleje u kestenovom cvatu, suncu na dohvatu, pamtim stara stabla u dugačkom redu, predata nedogledu, vidim bujne krošnje za ptičja sijela, gdje se pjesma plela, opažam lišće u ruhu jesenskom žutu, mekani sag na putu… Sjećam se te aleje i slike se njene u duši roje. Ali čemu? Kad ona više ne osjeća korake moje.

Pjesme Alije Kapidžića

Sa snom kao na javi…

Našeg sugrađanina i prijatelja Aliju Kapidžića znali smo kao dobrog liječnika, sugovornika i humanistu, koji je svoj život i svoje djelo utkao u najljepše, najplemenitije stranice banjalučke bajke, a sada ga, na stranicama njegove knjige, njegovog i našeg vrela, otkrivamo i kao tvorca nadahnute, slojevite literarne riječi – kao osjećajnog pjesnika i novelistu što traga za sjajem unutrašnjih slika i značenja.

Svoja umijeća rimovanja Kapidžić je pokazao i ranije, u brojnim epigramima i humorističkim pjesmama, a prognanička tuga i nostalgija rađaju nove umjetničke vrijednosti – pjesme koje zaslužuju da se zberu među koricama posebne knjige, istinskog literarnog prvjenca. Iako većina pjesama, nastalih u godinama strepnje i progonstva, tuđine i otuđenosti, ima polazište u patnji, (»patnja ima svoje korake i svoje vrijeme«), u tom duboko ličnom osjećanju iz kojega pjesnik Alija Kapidžić nastoji da izađe s dostojanstvom, u tom rimariju i lirskom dnevniku ipak nas zapljuskuje život kao pobjednik i život kao vječito vraćanje. (Ismet Bekrić, iz pogovora knjige »Kao vrelo dženetsko«)