Knjiga kao nezaborav Uz 25-godišnjicu smrti liječnika i književnog stvaraoca Alje Kapidžića: Prolaze godine, ali ne i ova naša vrela dženetska.
Priredila: Redakcija
Krajem ove godine navršava se 25 tužnih godina od odlaska velikog čovjeka i Banjalučanina, humaniste i literanog stvaraoca Alije Kapidžića; rođen je na dan kad je rođena i njegova i naša domovina Bosna i Hercegovina (25. novembra 1943. godine), a sklopio oči u tuđini, u Malmeu, u Švedskoj, kao prognanik, tužan što više nije mogao raditi svoj plemeniti posao liječnika. Odmah po potpisivanju Dejtonskog mirovnog ugovora htio se vratitit u svoju domovinu, pa je u decembru 1995. bio i u Bihaću, u želji da pomogne tamo gdje je i najpotrebniji, i da, kako je pisao u jednom pismu, neposrednim radom »spasi svoje liječničko znanje i umijeće od tihog propadanja, ali ni tamo… nisu me htjeli«. Knjiga kao dar i uspomena U tim, prvim, godinama izbjeglištva i traganja za novim duhovnim odsjajima života, Alija Kapidžić je razmišljao, želio, da »svoje dosta obimne radove i rukopise«, koje je uspio spasiti, »zajedno sa ovdje nastalim novim rukopisima«, pretoči »u jednu knjigu koja bi bila zanimljiva po tome što bi me prikazala kao svestrana autora«.
pisano ima vrijednost koja će njega zadovoljiti«, napisao je Kapidžićev prijatelj iz mladosti i »Orhideje« književnik Kemal Coco. »Trebalo je imati mnogo hrabrosti i mudrosti i objavljivatiu humorističke priloge u vrijeme kada ‘tome vrijeme nije bilo’. Raznovrsnost koja je krasila ovog pisca u stvari njegovo je izlijevanje unutrašnjeg nemira…« Publicista Bedrudin Gušić sjeća se posebno Aljinih pisama koja su u njemu ostavila neizbrisiv trag: »Osim nadahnutih sadržaja, bila su zanimljiva i po tome što su pisana svima nama haman zaboravljenim nalivperom, te zadivljujuće lijepim rukopisom. Neka od njegovih pisama su bila uobičajena, takoreći kao svakodnevni muhabbet, a neka je i sam nazvao neobičnim. Ali, u svima je dominirala nostalgija za Domovinom i rodnim gradom. Alijina duša bi u jednom od brojnih pisama znala propjevati ovako: Hoćemo li konačno u Bosnu, kući? Ili se ovako, bez života, po tuđini vući? Da se vratimo puni smo htijenja, ali šta mari kada se sve dolje , u Banjaluci, sporo mijenja…?« Naviru sjećanja
Takva knjiga ipak je ugledala svjetlo dana, ali Alija Kapidžić nije dočekao da je lista u svojim rukama. Tu knjigu pripremili su, i objavili, Alijini prijatelji, Banjalučani u Malmeu, zajedno sa udruženjem »Banjaluka« u Londonu. Izbor iz poezije, proze, satire i humora kao da je izvirao iz nekog posebnog vrela nadahnuća i sjećanja, pa je i sam naslov bio u tom znaku: »Kao vrelo dženetsko« (2002.). Izdavač knjige je bio AARiS iz Kastava (Hrvatska), gdje je tada živio novinar i publicista Aleksandar Aco Ravlić, koji se pobrinuo i za lijep grafički izged ovog izdanja. U uvodu u ovu knjigu čitamo da je iza našeg sugrađanina ostalo »ovo njegovo djelo koje je, na neki način, i priča o njemu, ali i o nama, knjiga koja je dar i uspomena i sjećanje i – naš i njegov – nezaborav«. Knjiga »Kao vrelo dženetsko« tako nas trajno sjeća na plemenitog čovjeka, ljekara, humanistu, supruga i oca, ličnost koja je živjela s nama i koju nećemo i ne želimo da zaboravimo«. »Raznovrsnost ovog rukopisa je i najbolji svjedok o njegovom autoru: piscu kojeg je sve zanimalo što pripada čovjeku i čovjeku koji je o svemu pisao, ali samo onda kada je on sam sebe uvjerio da naŠEHER 46 BANJA LUKA
»Promatrao je ljude očima istinskog prijatelja« naslov je teksta publiciste, novinara i urednika Aleksandra Ace Ravlića, u kojem se oslikava cjelovita Kapidžićeva ličnost, od odnosa prema poslu, prijateljima, do ljubavi prema svojoj obitelji: »I ova knjiga (»Kao vrelo dženetsko«) bjelodano potvrđuje s koliko se ljubavi Alija Kapidžić Alkap odnosio prema svojoj obitelji, majci koju je osobito cijenio i volio, supruzi Mariji – Maji, djeci. Sve ih je neizmjerno volio. Volio je i kao najdraže svoje: rodni grad – ljepoticu na Vrbasu, Banjaluku i domovinu Bosnu i Hercegovinu. Sve to bogatstvo, ta neizmjerna i vidljiva ljubav, oslikavala je njega kao istinskog domoljubnog čovjeka, u užem i širem smislu. Stoga mu je izuzetno teško palo što je pred valom nasilja i zlih namjera, morao napustiti svoj dom, rodnu Banjaluku i domovinu Bosnu i Hercegovinu i postati beskućnik jer, čitajući Crnjanskog, znao je kako su muhadžiri, uvijek i svugdje, beskućnici, kojima neko treba pružiti pomoć.« Pjesnik i novinar Idriz Saltagić poznavao je svoga vršnjaka Aliju Kapidžića maltene od malih nogu, od prvih zajedničkih odlazaka na
