Priče kraj vode Piše: Mersad RAJIĆ Pisati o Banjalučanima nije nimalo lagahan zadatak, a ni pos’o jer postoji tol’ko ispričanih a nezapisanih događaja, lijepih, ružnih, a i oni’ koji nisu ni lijepi ni ružni, ali su događaji koji su se dešavali po banjalučkim sokacima, mahalama, kafanama i gostionama, ulicama, rijekama, kafićima, igrankama i zabavama. Svaki moj boravak u rodnom gradu je posvećen istraživanju, traženju i slušanju raznih prepričavanja i na kraju oživljavanju nekog od tih događanja, njihovog vađenja iz prašine zaborava, prenošenja na papir nezaborava i vraćanju uspomena na te naše drage sugrađane i događaje koji su im ostali u dragom sjećanju. Ima tu i nekog teškog posla jer slušati druge kako pripovijedaju nešto lijepo, ponekad smiješno, ponekad tužno il’ ružno, ali sva vrijednost pričanja leži u činjenici da se nešto dogodilo vrijedno sjećanja i da su aktivni učesnici bili ljudi grada, čaršije, jarani, naše komšije il’ naši prijatelji. Evo još jedne istinite priče otrgnute od zaborava a ispričali su je živi akteri ovog događaja.
RAKIJA I RIBA : Svi koji su ikada slušali priče o ribarima i ribolovu naročito su često slušali o jednom divnom čovjeku ribaru, prijatelju, jaranu i nadasve velikom šaljivdžiji. Radi se o mom školskom drugu, mojoj generaciji iz ‘’B’’ il’ ‘’C’’ razreda osmogodišnje škole. Zaboravilo se jer bijaše davno! Školu su nekada, prije našeg dolaska u nju, nazivali ‘’Mala matura’’. Pored toga škola se je zvala i ‘’Šesta’’ škola, a kasnije nazvana (kao i sve što je kod nas vrlo česta pojava), promijenila je ime u školu ‘’Zmaj Jovinu’’, koja se nalazila između niskih zgrada ‘’Vodovoda’’ i gradske ‘’Mešćeme-suda’’ u ulici ‘’22. Aprila’’. Ul’ca je nazvana po danu kada je grad, napadom partizana, oslobođen od domaćih i stranih neprijatelja i okupatora. U tu školu smo išli zajedno. Njegovo ime je bilo Begović Fadil, a u čaršiji i među rajom, posebno među ribarima, bio je poznatiji pod nadimkom ‘’Ćelo’’. Pored Fadila-Ćele bio je još jedan ribar sa istim nadimkom ‘’Ćelo’’, škobaljaš, majstor kao i Fadil, u lovu na škobalja i ploticu i ostalu bijelu ribu. Jednom riječju, bili su obojica vrsni majstori u lovu ribe na plovak. To je bio Hasan Sarajlija sa istim nadimkom ‘’Ćelo’’. A ko je od njih bio bolji ribolova, sad je najmanje važno. Sa jednog kafanskog druženje, kojem su prisustvovali mnogi poznati banjalučki ribolovci, padala je još jedna odluka da se sutradan pođe na Unu u lov na škobalja. U društvu su se našli opet stari drugari, Sikirić Sead-Sika, zatim Burazorović Jasmin-Co i Enes ŠibalovićŠibal i, naravno, dva gore pomenuta ribara; ‘’Ćele’’, Hasan i Fadil. Zaista rijetka i izuzetna petorka u kojoj se nisi mogao odlučiti ko je bolji ribar iako je jednan od njih, Hasan-Ćelo, bio možda za nijansu iskusniji od ostali’. Ali otom potom. ŠEHER 38 BANJA LUKA
Dogovor je pao i uz razna prepričavanja lijepi’ i dragi’ sjećanja automobil je grabio ustaljenom linijom prema rijeci Uni, i kod mosta u blizini ušća u rijeku Savu bila je određena destinacija. Svi su bili ‘’naoružani’’ do zuba i spremni na bilo kakva iznenađenja koja bi ih mogla iznenaditi. Raspoloženje je bilo na nivou, opklade i dogovori su padali; ko će najviše ulov’ti riba, ko će ulov’ti najmanje, ko će prvi, ko zadnji ufatiti ribu, i sve skupa, to je spadalo u normalne razgovore i milje pred ovako veliku avanturu... Smijeha i šale nije nedostajalo a još kad se ponese ‘’poluvaka’’, obrazi pocrvene, jezik počne da se petlja po zubima a usta se osuše da nema pljuvačke ni da ruke okvasiš. Međutim, jedna od flaša je brzo iscur’la, ko da je imala rupu na dnu, a ostala je druga flaša i, kako su bili svi u formi da nastave, neko od njih je predložio da se druga flaša ne otvara dok se ne dođe na vodu. Kako rečeno tako i učinjeno. Auto ko da je znao kud treba ići. Mnogo su puta posjetili i lovili na Uni kod mosta u blizini ušća jer je teren obilovao mnogim vrstama bijele ribe i bio zahvalan za lov. Stigla je slavna petorka na odredište, potražila obližnjeg seljaka koji im je ponekad izdavao njegov čamac a koji su oni s vremena na vrijeme koristili za ribolov. Iako su bili velemajstori za lov sa obale, jer su mogli sa čuvenim banjalučkim koletom dobaciti i do sredine Une, ovaj su se put usaglasili da unajme čamac za ribolov jer ih je bilo petero. A peterica u jednom čamcu nije bio baš lagahan zalogaj. Treba biti majstor od zanata da se to uskladi. Čamac je vrtljiv, treba uskladiti zabačaje, pratiti plovke niz Unu, nastojati da se ne upetljaju i zamrse jer bi to bio skoro pa kraj ribolovu. Otpetljati nervozom zapetljane udice jer je uvijek neko nepažljiv i kriv za petljanje a još ako riba ‘’radi’’ onda većeg malera i belaja nema na vodi. Svi su oni svjesni šta ih čeka i svi se osjećaju pomalo neugodno ali su to majstori ovog škobaljaškog posla. Posjedali su u čamac tako da su dvojica bili na jednoj strani čamca, a trojica na drugoj.
