”Sunce, čije si ti ime?”

Čudan je i teško objašnjiv taj fenomen dragosti i dragovanja, vezanih uz spoznaju da se pripada istom jatu. Ljudima našeg podneblja je osobito drago da je neko njihov, iz istog plemena, a posebno ako su sljedbenici iste religije. Ovo posljednje toliko je dominantno, njima toliko bitno, zanemarujući čak sve ideološke i statusne razlike, da po prećutnom automatizmu tu identifikaciju smatraju presudnom u određenju svih tokova organizovanja njihovog porodičnog i društvenog života. Nimalo slučajno filmski glumac Igor Galo (u ovom slučaju scenarist i redatelj filma posvećenog historijatu Pulskog filmskog festivala, poznatog po skraćenici FJIF – Festival jugoslavenskog igranog filma) pitanjima upućenim Suncu uvodi gledatelje u dramatičan zaplet razgradnje tkiva SFRJ. Gradacijski, ironičnim tonom intonirana pitanja recituje Enes Kišević („Pripadnost“):

„Sunce, čije si ti ime? Kojoj galaksiji, kojoj naciji, kojem narodu pripadaš? Pa ne možeš ti tako hodati, danas na istoku, sutra na zapadu! Ti moraš da se odlučiš čije si! Da se izjasniš konačno! Mi to moramo znati u slučaju tvoje smrti, gdje ćemo te pokopati? U kojoj zemlji? U kojem kraju? U kojoj četvrti?“

Takvim raspoloženjem, tako artikuliranim pitanjima, tom uvertirom, do bolne katarze vodi Igor Galo sve nas kojima je Jugoslavija značila isto što i krvotok bitisanja u centru europskog kontinenta, a na periferiji tri monoteističke religije koje su se lomile baš tu, na tom geografskom, geopolitičkom, geostrategijskim čvorištu, ali su se slomile i u srcu svakog pravog Jugoslavena. Dok nama nije bilo bitno ko je ko, kako se zove, da li se, kojem bogu i kako moli, ako je čestit čovjek, ili je principijelni internacionalist, komunističkih ideoloških nazora, dotle je raznoraznim kameleonima to bilo najbitnije. I na tom kamenu je ugravirana mapa kojoj je tek nakon pola vijeka zatomljenog kleronacizma vraćen predznak nacionalšovinističkog dragovanja u najcrnjoj formi. Nikome od njih nije mogao biti drag Aristotel, tek neki samo običan Grk, živio nekad toliko davno da je zanemarljiva njegova sentenca o Platonu „Drag mi je Platon, ali mi je istina draža!“. Da nije bilo tog napadnog, patološkog dragovanja zbog „svojih i svoga“, ne bi se taj lijepi epitet drag slijepio sa imenom koje će uskrsnuti iz pepela, sa kojim će se staviti znak jednakosti između žrtve i zločinca. Svake je dragosti lišeno to ime, osuđenog ratnog zločinca, Dragoslava-Draže Mihailovića. Oni drugi će to vješto iskoristiti da uskrsnu nadbiskupa Stepinca, poglavnika Pavelića, krvnika Luburića i svu ostalu svitu najvećih zlikovaca u povijesti. Treći će perfidno resetovati Handžar diviziju, groteskno prozirno minorizirajući njenu ulogu u Holokaustu.

Film Igora Gala „1991. Adio Jugo film, adio Jugo festival, Adio Jugoslavija… vidimo se u slijedećem ratu“ predstavlja s jedne strane, one ljepše, odu jednom vremenu, u kom su se do vrhunca iz- raza probili kanoni estetički oblikovanih stremljenja jedinstvu, harmoniji, ugledu za primjer ne samo u domenu svjetske kinematografije, već i kao pepoznatljiv pečat originalnog razvoja socijalizma niklog iz ničeg nakon totalne ratne destrukcije, a s druge strane, film prezentuje tragični, ponovljen i vjerovatno konačni fijasko države, koja to prema odluci njenih grobara nije smjela biti.

Po svom položaju Pula je blizu Titu omiljene oaze u Jadranu, malog arhipelaga Brijuni koji broje četrnaest otoka, a upravo Titu se mora priznati zasluga da je tokom cijelog rata favorizovao teatarsku umjetnost, što će u periodu poslije oslobođenja i povratka Istre i Dalmacije u okrilje Jugoslavije postati okosnicom razvoja Yu-kinematografije. Uz rajski raskošnu ljepotu tog otočja i znamenitu rimsku arenu u Puli, mudro je Tito podsticao izazov i stranim promatračima, umjetnicima i državnicima, da svake godine budu sudionici prerastanja manifestacije filmskih ostvarenja u prepoznatljiv festival domaćeg igranog filma, iz čijeg će se krila naknadno izdvojiti festival kratkometražnog filma. Nametnuti rat pogodio je kao razorni zemljotres najvišeg stupnja poglavito jugoslavensku kulturu i umjetnost, zabranjivani su pisci i pjesnici u udžbenicima, a uslijedio je pogromaški odnos prema glumcima i redateljima, što su na svojoj koži osjetili mnogi „izdajnici“, kao Mira Furlan, Miodrag Petrović Čkalja i brojni drugi, bačeni na margine, zaboravljeni, ili, međusobno trajno podijeljeni prema ukusima, direktivama i ucjenama poteklim iz lokalnih novokomponovanih tabora. Ako su se Velimir Živojnović i Boris Dvornik navodno pomirili, upitno je koliko je bilo moguće da se istinski premosti jaz stvoren među njima. U najveće tragike uvrstio se Bekim Fehmiu, nije izdražao licemjerje, oportunost, krah i laž.

Paralelno sa minucioznim prikupljanjem dokumenata, historiografke građe o jugoslavenskoj filmskoj produkciji, Igor Galo je već od prvih nagovještaja krize jugoslavenskog društva pratio tokove svjesno tempiranog upropaštavanja jugoslavenstva i vizionarski pripremao dokumente i čitav niz intervjua sa poznatim ličnostima koji su bili aktivni sudionici u stvaranju jugoslavenske kinematografije. Igor piše o tim vremenima:

„Negdje pred sam raspad Jugoslavije, što će reći kasne osamdesete, počeo sam snimati razne događaje, skupove… na videu ili na fotografijama, bez neke posebne koncepcije, ali kao da sam osjećao da nam slijede događaji koji će nam promijeniti živote. Početkom dvehiljadite pomislio sam da će ti zapisi vrijediti za svojevrsnu kroniku “tranzicije k demokraciji”. Nakon toga shvatio sam da je FJIF i njegovo nasilno ukinuće zapravo najbolje ilustrira uzlet, razvoj i raspad Jugoslavije. Sve sugovornike sam ja snimio, s njima razgovarao u različitim prilikama, gdje god sam stigao. Pronašao sam i dobio na korištenje arhivske materijale JU kinoteke, Filmskih novosti, Kinoteke Hrvatske, Kinoteke Makedonije i drugih izvora, kojim sam ilustrirao razdoblje nakon WWII u Puli i Istri. Praktično, bilježio sam sve što mi je bilo dostupno. Imam obimu arhivu, čak za TV seriju. Ovo što ćete pogledati je sabijena verzija vrlo opširne i kompleksne teme – prvenstveno moj subjektivni pogled, moja interpretacija vremena kojem sam svjedočio, bez pretenzija da ima neku historiografsku težinu.“

Igorova je odlika da nije samo glumac, već je i analitičar oštrog i preciznog pera. Kao Albrecht Dürer on već duži period na društvenim mrežama portretira stanje kolektivne svijesti u poslijeratnim tvorevinama. Utoliko, ma koliko se skromno ograđivao na „subjektivan pogled i bez pretenzija da njegov film ima neku historiografsku težinu“, on je zapravo tim svojim filmom o povijesti, usponu i kraju FJIF u Puli ovjekovječio jednu epohu, u svjetskim okvirima i standardima, vrhunskog filmskog stvaralaštva, tako da će pripadnici potonjih vremena zainteresirani za film imati dragocjenu baštinu dokumenata koje je Igor okupio u ovom svom filmu. To je film o našim glumcima i redateljima, tehničkom osoblju, iz naroda, prirodni, ljubazni, opušteni, neki po prvi put na moru, daleko iznad izvještačenog glamura nekih drugih festivala. Gledajući na jednom mjestu sva ta nama draga lica, poznata sa malih i velikih ekrana, slušajući njihov glas, zahvaljujući Igorovom filmu o Puli i Festivalu, imamo nesvakidašnju priliku još jednom se prisjetiti sretnih vremena, kad su svi ti ljudi bili naši. Ona druga „dragovanja“ samo među „svojima“, ne vrijedi više pominjati. Kao svaki talog potonuće na dno močvare koju su stvorili i u kojoj su bezimeni. Naše Jugoslavene, „filmadžije“, glumce, redatelje, tek će proučavati na filmskim akademijama širom svijeta, a i već ih imaju zastupljene u svojim edicijama, enciklopedijama i kinotekama.

Tel Aviv, 25.3.2023.