Moj sokak

djecu pa su sve češće i oni zapitkivali jedni druge šta im matere prave i spremaju za Bajram. Obične dječije razgovore zam’jenile su priče o hrani.

-Moja mati pravi burek i sirnicu, pa sogan dolmu, biće i jahnije, svem’ se čini, i jedva čekam da se naumačem onog safta - govore jedni a drugima voda iz usta curi ko da već jedu jela što im matere spremaju. Ni druga djeca nisu zaostajala u fali i nadmudrivanju između sebe iznoseći tajne šta se kod njih sprema za svečani dan i ručak.

Napokon je došo akšam koji ispratio posljednji dan časnog Ramazana najavljujući kraj dugačkog posta i djeca su znala da se uskoro očekuje dolazak Bajrama. Kuće su bile spremane, ponjave oprane, ćilimi isklofani, pendžeri očišćeni, unutrašnjost džematski’ kuća blista od mirisa i čistoće. Zna se da je prvi dan Ramazana rezerviran za familiju jer nejma ljepšeg Bajrama od proslave Bajrama u svom, na svom i sa svojima.

Djeca su bila uzbuđena i većina ih jenemirno spavala. Srca se napuhala ko baluni, puna neke neobične sreće. Znali su da je sutra dan kad će đuture krenuti u obilazak kuća po džematu i čestitati praznik svojim komšijama, svojim džematlijama i rođacima. Neka od djece koja nisu, od silna uzbuđenja i nestrpljenja, mogli spavati, ustala su vrlo rano da bi, mnogi od njih, zatekli praznu kuću pa su sjed’li na sećijama čekajući roditelje sa povratka iz Potočke il’ Medreske džamije, poznatije ko Daudije, a gdje su džematlije, svake godine, klanjali Bajram namaz. U njoj su se Petkom sakupljale komšije iz džemata i klanjale džuma namaz.

Medreska džamija je bila vrlo blizu, u njihovom džematu i nalazi se sa desne strane raskršća Medreske ulice i Kozarske, tačno na mjestu gdje završava Kozarska, a počinje Titina ulica. Kad se izbije iz ulice Fadila Maglajića prema Titinoj, pogledom se udaralo na ogromne i debele zidove Daudije il’ Medreske džamije (Tamo je danas zgrada sa stanovima na gornjem boju i radnjama u donjem boju.) Priča se da je Medreska džamija il Daudija sagrađena u XVI. stoljeću a da ju je sagradio neki Davud po kojem je dobila ime, Daudija džamija. Džamija je bila skladna građevina sa lijepom kamenom munarom a imala je vrlo jake kamene zidove. Preko puta nje, nešto kasnije, taj isti Davud izgradio je i najstariju banjalučku medresu pa se po toj Medresi ova džamija zvala još i Medreska džamija a cijeli džemat se nazvo Medreski potok. Atik il’ Stara medresa je bila prizemna zgrada drvene građe, ko i većina drugi’ stari’ medresa u Bosni. Kažu da je imala jednu veću predav’nicu (dershanu) i više manji’ avlija za stanovanje učenika. Atik medresa je dotrajala i srušena je nekol’ko godina poslije prvog svjetskog rata. Medreska džamija je, nažalost svi’ džematlija i cijele čaršije, a odlukom vlasti, grubo porušena početkom šezdeseti’ godina.

Iako nije bila dotrajala, a kako su tadašnje vlasti govorile, bila je to draga džematska džamija koja je, ope’ politikom tadašnje vlasti, srušena nešto kasnije, oko 1959. god’ne. Ako su neke od džamija možda i bile dotrajale, sigurno je da su se mogle poprav’ti. Tadašnja vlast nije pokazala veliki interes za njihovu popravku, nit je pritekla u pomoć sa novčanim sredstvima, a za što Islamska zajednica nije imala nikakve mogućnosti, pa je muslimanski narod ostaj’o bez svoji’ bogomolja, zatečen datim uvjetima i tihim, nečujnim pritiscima i izgovorima tadašnje vlasti. Tako su džamije nestajale, jedna po jedna, uz sav čemer i žalost oni’ koji su takve vijesti primali ko udarce groma, al’ bez šoka samo zbog nemoći da nešto učine, pomireni s onim što je zades’lo i njih i njihove džamije. Razočarani, došaptavali su se među sobom, ukočeni’ pogleda, skrhani, zamrznuta pamćenja, patili su tiho ne pokazujući šta ih je snašlo i kol’ko je to za njih bolno.

-Vela havle, vela kuvete, šta se ovo radi, što im džamije smetajučuo bi se tihi šapat nemoćni’ ljudi po ćoškovima kuća, iza debeli’ zidova njihovi’ avlija, više ko bolni jecaj. To su bili mučni znaci nemoći i zakašnjelog bola, teške sumnje, mučnog prisjećanja prošlog, vječne bosanske smutnje i prazni’ pitanja.

Bilo im je teško, al’ niko ih nije pit’o, nije se marilo za njihovo mišljenje, a da jeste, sigurno ne bi dozvolili, kidala se veza, pređašnja, kid’o se pređeni put, novi koji dolazi biće još teži, još bolniji..., ali mnogi to nisu znali, jer nisu mogli vjerovati.

-Šut’e djeco, jezik glavu si’će, ne kazujte ništa što se neđe govori. Ako i čujete neku, prav’te se da niste čuli - savjetovale bi matere djecu ko da su i same bile u nekakvu mučnom strahu. Strahu od nekog novog početka, nekog novog pasijaluka. Njihovog.

Pored Medreske džamije još je 13 džamija bilo srušeno il’ preneseno u druge čaršije. Zašto? Odgovor je uvjek bio skrivan i zakukuljivan varljivim uvjeravanjem za nečiju dobrobit . Umjesto da održavanjem sačuva naslijeđeno, svaka nova vlast omalovažava, negira i ruši sve ono što je prethodna izgradila i time tvrdoglavo zatirala vlastitu istoriju i prošlost misleći valjda da će istorija Bosne i bosanskog naroda započeti sa njihovim dolaskom na vlast, a da je sve ono što je postojalo prije njih, bilo tuđe i nečije i da takva prošlost mora biti izbrisana i poravnata sa zemljom.

Time sigurno žele postići jedan jedini, onaj neljudski cilj, a to je brisanje bosanske prošlosti, baštine i naslijeđa. Dok savremeni svijet ulaže mnogo napora i sredstava da sačuva svoju prošlost i nastoji da je oživi i održi, na bosanskim prostorima nove vlasti prosto dave sve ono što je pripadalo našoj prošlosti i bosanskoj tradiciji. Svi se putevi time još više samo zatiru i nestaju u torovima.

Tako se tvrdilo i da je Daudija dotrajala i da je treba obavezno srušiti, al’ je vlastima ipak uzelo dosta vremena, da je poruše, mnogo više nego što su predviđali, zbog tvrda kamena i kvalitetna rada za vrijeme njene izgradnje. Ipak, nakon više pokušaja, danas je ostalo samo sjećanje na omeđenu prazninu i tamom srušenu ljepotu, jedno tužno sjećanje na ograđenu pustoš na svetom mjestu. Još jedan put je nestaj’o spomenik prošlosti ko žrtva izgradnje torova.

Zadnju filmsku koprodukciju Najsretniji Čovjek Na Svijetu, makednoske rediteljice Teone Strugar Mitevske, omogućile su Belgija, Bosna i Hercegovina, Danska, Francuska, Hrvatska, Slovenija i njezina kuća iz Skoplja „Sestre i Brat Mitevski”. Fikcija od 135 minuta najprije je prikazana na prošlogodišnjem Filmskom festivalu u Veneciji, čuvenoj Mostri, u zvaničnom programu Orizzonti. Napisan sa četiri ruke, u suradnji sa sarajevskom profesoricom i scenaristicom Elmom Tataragić, koja je proživjela događaje na kojima je scenario baziran, film je sniman 25 dana u zatvorenom prostoru poznatog hotela Holiday Inn, sa 40 glumaca među kojima je bilo 17 profesionalnih.

Priča slijedi 45-godišnju Asju, službenicu osiguranja iz naselja Dobrinja, što vjeruje kako je još uvijek moguće susresti ljubav i oformiti obitelj, pa se upisuje na speed dating, organizovan u hotelu. Partner joj je godinu stariji Zoran, zaposlen u banci, sretno oženjen i otac dječaka. On ne traži životnu suputnicu, nego oproštaj od svoje prve žrtve, koju je teško ranio kada je bio sniper u 17 godini, nasilno uvučen među pripadnike srpskih paravojnih jedinica.

Glavne uloge tumače Jelena Kordić Kuret, Adnan Omerović, Izudin Bajrović, Labina Mitevska, Vedrana Božinović, Irma Alimanović, Ana Koslovska i Siniša Vidović.

Redateljica Mitevski rođena je 14. ožujka 1974. godine u Skoplju, cineastica sa šest proljeća, nastupa u teatru i glumi u tv serijama. Kasnije je surađivala sa poznatim oblasnim rediteljima, pa dobila stipendiju čuvene filmske ustanove Tisch School of the Arts iz New Yorka, gdje je živjela pet godina. Već 2008. godine izlazi iz anonimnosti zahvaljujući dugometražnom, igranom ostvarenju Ja sam iz Titovog Velesa.Film je prikazan na 80 svjetskih manifestacija sedme umjetnosti, i dobio više od 20 međunarodnih priznanja. Impresivno ostvarenje, nesvakidašnjeg naziva Kada Dan Nije Imao Ime, također je adaptacija istinitog događaja kojom rediteljica skreće pažnju na uobičajne agresije i nemire na rodnom tlu. Film je bio projiciran u programu Panorama, na 67 Berlinale-u. Dvije godine kasnije, 2019., ostvarenje također napisano sa bosanskohercegovačkom scenaristicom, pod nazivom BogPostoji, Ime Mu Je Petrunija, na istoj manifestaciji dobija priznanje Okeumskog žirija.

U zadnjem djelu, pripremanom dvije godine, u središtu rediteljičinih zanimanja je suvremeno Sarajevo ali i način na koji se Bosna i Hercegovina oporavila od bratoubilačkog rata. Teona Strugar Mitevska nije živjela rat a već nekoliko godina živi i radi u Brusselsu, sa sinom Karliokom što aktualno studira filozofiju, u francuskom, južnom gradu Toulouse. Rediteljica se bavila anketiranjem i dokumentiranjem građe nekoliko mjeseci prije odluke da snimi ostvarenje posvećeno kolektivnoj memoriji i mogućnostima oprosta.

Film projiciran na Toronto Film Festivalu nagrađen je u Atini poznatim FIPRESCI priznanjem, dok je na kraju 14 Festivala des Arcs u Francuskoj dobio najznačajniju nagradu, Grand Prix, ali i priznanje Mlade publike.U Portorožu film je nagrađen za najbolju koreografiju, šminku i.Vidjeli su ga i građani Trsta, Haife, Kijeva, nedavno i Stockholma i Sarajeva,a bio je makedonski kandidat za Oscara. Na kraju mjeseca upoznat će ga i žitelji Genève.

Sloboda bića, sloboda življenja, sloboda izbora – to je sve

Emu Te Imo

Najsretniji čovjek na svijetu-na europskom putu promocija, o čemu smo razgovarali i sa rediteljicom Teonom Strugar Mitevski: Uspostaviti dijalog da bismo bili slobodni