Pravi osjećaji mogu postati vidljivi

Nedavno smo susreli Teonu Strugar Mitevsku, koja je ljubazno odgovorila na nekoliko pitanja nakon pariške premijere u poznatoj dvorani 7 Parnassiens, smještene u mitskoj cetvrti Grada svjetlosti, čuvenom Montparnasse.

- U ovom dopadljivom, zbornom ostvarenju sa 40 glumaca, što ostavlja poseban trag na duh publike, najprije ste razradili temu kolektivne memorije. Vi ste Crnogorka i Makedonka, a ispričali ste priču iz BiH, baziranu na istinskim događajima. Podrazumijeva li poduhvat duže idetaljnije djelatnosti i pripreme?

- Film je triptik : ljubav – sloboda – bol/patnja. Likovi su kao freske što lebde u njemu. Sloboda bića, sloboda življenja, sloboda izbora, to je sve čemu težimo. Samo oni koji su iskusili neslobodu znaju pravo značenje pojma. Sloboda je oslobađanje, oslobađanje sebe od prošlosti, u slučaju naše filmske historije; upostaviti dijalog da bismo bili slobodni. Kolektivna historija je zajedničko sjećanje na bol, željela sam shvatiti kako se ljudsko biće može osloboditi tog osjećaja, da bi stvorilo budućnost. Već kroz procese oslobađanja upravo historije i onoga što se smatra njezinom kolektivnom i prihvatljivom činjenicom, kroz transgresije, kroz postojanje u kojem -vrijeme izlazi iz spoja-, kako kaže Hamlet, i kroz velikodušnost novog koje daje, dijeli i topi se u solidarnosti sa bolom drugog, koji ima svoju intimnu priču unutar zajednice!

Elma je ranjena tokom opsade Sarajeva. A onda, nakon rata, kada je studirala film na Akademiji dramskih umjetnosti u Sarajevu, pozvana je u radionicu glume gdje je upoznala “čovjeka”. Zamoljeni su povjeriti najgore i najteže, preživljene događaje pa ih podijeliti s ostalim učesnicima, baš kao u filmu. Njihov susret je bio savršena prilika za iniciranje ostvarenje spona sa prošlošću. Ostala je u kontaktu s ovim čovjekom, iako shrvana konfliktnim osjećanjima pa samim, nesvakidasnjim susretom.

- Obraditi istinski događaj koji je iskusila vaša koscenaristica je kompleksnije i teže. Na šta ste najviše obratili pažnju? Koje su prednosti ali nepogodnosti raditi sa 40 glumaca, među kojima je samo 17 profesionalaca?

- Prije osam godina Elma mi je rekla da bi htjela oblikovati svoju priču. Ali šta uraditi? Napisati historijsko ostvarenje? Koga je danas briga za historijskim filmovima? Ali odjednom sve se pokrenulo: prije tri godine, bila sam na Sarajevo Film Festivalu sa sestrom Labinom. Smjestile smo se u poznati hotel Holiday Inn, veliku žutu zgradu, važno mjesto za opsade Sarajeva. Sjedile smo u hodniku i ispričala sam joj Elmino ratno iskustvo. Labina je rekla: „Zamislite da priču ovdje realiziramo, počnemo razgovarati sa stanovnicima koji su preživjeli blokadu grada, i pronađemo način suvremenijeg pogleda i tumačenja uspomena.” Pozvali smo Elmu koja je odgovorila: „Super! Kada počinjemo pisati?”

Odrasla sam u Jugoslaviji, majka mi je Crnogorka, otac Makedonac. Nestanak Jugoslavije je nestanak sigurnosti za ostvarenje budućnosti i svega obećanog mojoj generaciji, dok smo odrastali. Rat je uzeo sve. Snimanje filma je na neki način lično putovanje za razumijevanje. A post moderno Sarajevo je ultimativni simbol nekadašnje ljepote postojanja, ljepote koja nam svima pripada.

Na kraju film završava na neki, zajednički način, ispunjen svjedočanstvima o pretrpljenim traumama, što postaju dio nečeg novog, nove povijesti i budućnosti što se nadograđuje nad smrću. Nestajanje u ovoj priči, označava početak ponovnog postojanja jer oni nadilaze specifičan historijsko-politički narativ iz scenarističke i rediteljske, ali i glumačke perspektive.

Uzdižu se na razinu individualnih identiteta, koji svoje marginalizirane priče uzdižu do intimnih rana, borbe, suza- nadam se svima bliskim.

Dilema je bila velika. To je nešto što sam u sebi neprestano preispitivala. Odrasla sam u Skoplju i studirala sam u Sjedinjenim Državama dok je Sarajevo bilo pod opsadom.. Gledala sam rat izdaleka, čula sam ga preko moje obitelji, iako u Makedoniji sukoba gotovo da i nije bilo. Ali ovaj rat nas je sve pogodio, svi smo bili dio jedne zemlje, Jugoslavije. To je uticalo na naše živote, na ovaj ili onaj način. Naravno, ne znate šta je rat osim ako ga zaista niste iskusili, ne znate istinsko značenje razaranja kako fizičkih, tako i duhovnih. Dok smo pisali scenario, posvetili smo mnogo vremena istraživanju, anketirali i ispitivali na licu mjesta mnoštvo Sarajlija. Nekolicinu iskustava smo upisali u scenarij. Tek tada sam shvatila kolika sam neznalica, koliko malo znam šta to, zapravo, znači. Bez obzira koliko mi je Elma bliska. Ali sa njenim blagoslovom, ne osjećam se kao prevarantica.

Po mom shvatanju, svaki film je podijeljen između sadržaja, priče, konteksta, koji je okruženje u koje ugrađujem priču ali i doživljaje: kretanje kamere i likova, kadriranje, odabiranje boja, zvuka...svega što zovemo “ mizanscena”/la mise-en-scène/. Ovaj film sam zamislila kao neodvojiv ansambl. Odlučila sam iskoristiti ideje učitelja glume Sanforda Meisnera. Njegova tehnika je izlazak iz sebe, zaboravljanje, odvajanje od dijaloga. Tako pravi osjećaji mogu postati vidljivi. Također se radi o razrađivanju okolice, cijelog okruženja. Svjesno i nakon dugih razmišljanja, stvorila sam trupu od četrdesetak glumaca, sedamnaest njih su profesionalni, ostali statisti. Vježbali smo šest sedmica, a zatim jednu sedmicu na setu. I snimali smo tri i po sedmice. Puno vježbam i snimam, prilično brzo. Morala sam dugo ponavljati, jer imati četrdeset ljudi na setu, to je kao da četrdeset slobodnih atoma leti uokolo. Uvježbavanje vam omogućava organizaciju kaosa, a potom stvoranja prostora za improvizaciju koja otkriva određene istine, ranije neuhvatljive.Bila sam šefica trupe, istovremeno, nastojeći stvoriti veoma demokratsko iskustvo svim djelatnicima. Bilo je sve za jednog, jedan za sve! Mi jednostavno nismo bili Tri mušketara. Bili smo četrdeset mušketara koji su zajedno radili i plesali, prema zajedničkom cilju. Upozorila sam glumce: ne tražite kameru, ona će vas naći!. Neki od njih, većinom stariji, bili su zbunjeni pitajući se šta to radimo? Koji je cilj cijelog poduhvata? Potom, tri dana kasnije, toliko su bili u procesu stvaranja, postavi ‘vođe’ našeg ‘čopora’. Bilo je zajedništva, prilično dopadljivog i lijepog.

- U prethodnim ostvarenjima, osvrtali ste se na nezahvalan položaj balkanske žene. U vašem šestom i zadnjem igranom filmu, one su vidljive, savršeno stvarne, pa čine sastavni dio događaja, u koji su se sasvim uklopile. Čini se da ih upravljaju. Radi li se o evoluciji njihovog statusa, ili još jednoj zamci

?

- Sve je to gore navedeno, oslobođenje je rad u sadašnjosti, koji se stalno razvija: dva koraka naprijed, jedan korak nazad!Asja je oslobođena žena, ona zna šta je i tko je. Važno je istaći pozitivne slike i ugodna iskustva!

- Unošenje nekolicine flash-back scena rata i opsade Sarajeva, koja je trajala 44 mjeseca, odnijevši skoro 12.000 života, proizilaze iz vašeg nastojanja podsjećanja destruktivnih posljedica 30 godina, nakon konflikta?

Možda im je namjena istači kaos i duboki ambis, kroz koji su prošli građani, ili nešto drugo?

- Ludwig Wittgenstein u jednom od svojih spisa radikalno insistira na tome da zlo, nasilje, užas ne smijemo mjeriti brojem žrtava. Godine 1944., usred užasa Drugog svjetskog rata, primijetio je: „Nijedna kolektivna patnja ne može biti veća od one, koju može pretrpjeti svaka, pojedinačna osoba. Cijela planeta ne može osjetiti više bola od jedne duše!” Dakle, Wittgensteinova istina o zlu ne može imati mjerljive pokazatelje, ne može se mjeriti brojkama i statistikom.Zločin je jedinstven i nedopustiv, bez obzira da li ga doživljava jedna ili više osoba. Postoje određene slike koje se svi posjedujemo, kodirane u našem pamćenju. A u Sarajevu je jedan od najvećih problema tokom rata bila nabavka hrane i vode. Dogodilo se mnoštvo strašnih masakra sa desetinama žrtava, ubijenih dok su čekali u redu za vodu. To su Asjina ali i Elmina, najtragičnija iskustva. Nastojala sam poštovali njezinu preživljenu, potresnu priču o gubitku prijatelja i obraditi je kao moj humani zadatak.

- Iako su dvije glavne ličnosti, Asja i Zoran uspjeli pomirenje, vidljive su nezahvalne okolnosti u BiH. Zemlja se polako ali sigurno prazni, žitelji masovno odlaze...Postoji li mogućnost njezinog oživljavanja?

- Čežnja za slobodom i oslobođenjem, kao i čežnja za ljubavlju, dva su značajna stuba filma. Istina za dvoje je jednostavna, -kaže Alain Badiou- ijer je slušanje onog drugog, pa stvara novu istinu o različitosti. Na kraju krajeva, ljudska bića vole istinu bez obzira koliko je teško usvojiti. Badiou ističe da težimo istini čak i kada toga nismo svjesni..Opraštanje dolazi tek nakon preuzimanja odgovornosti, tako da je Zoranu oprošteno!

Mislim da se, dok razgovaramo, zvanično u svijetu vodi četrdesetak ratova, možda čak i više. Stoga je bitnije nego ikad poduzeti sve mjere predostrožnosti raščiščavanja odgovornosti i utvrđivanja krivice, kada se rat završi. Bosna je zemlja koja je još uvijek, duboko povrijeđena i izuzetno podijeljena. Ništa nije urađeno kako je trebalo. Dejtonski sporazum je toliko složen, da je u osnovi onemogućio upravljanje zemljom. Nadam se da je Europa nešto naučila iz ovog iskustva, te da nećemo učiniti istu grešku s Ukrajinom. Bitno je suočavanje sa svojim demonima, osobnom historijom, strahovima, vlastitim užasima i bolom jer je to jedini način da krenemo naprijed i izgradimo nešto pozitivno. Kada smo se, napokon, odlučili za snimanje filma Elmina i moja ideja je bila da na prostorima bivše Jugoslavije započnemo razgovor o tim dešavanjima, zašto i kako svi možemo dalje. I evo nas: mi umjetnici, smo hrabri, hrabriji od političara, naravno da guramo naprijed.

- Vaše aktualno, filmsko ostvarenje, je međunarodna koprodukcija.Kako ste je postigli?

- Sretna sam što iza sebe imam dobru zaleđinu: producente, distributere, finansijere, koji vjeruju u potencijal i kvalitet mojih filmova. Valjda imam sreće, a uporna sam kao bik, nijedna planina nije previsoka ili nemoguća za uspinjanje i postizanje naumljenog.

- Najsretniji Čovjek Na Svijetu je našao svoje mjesto na prestižnim manifestacijama, planetarne, sedme umjetnosti: u Venciji, Torontu, Arrasu, dvostruko je nagrađen na Arcs Film Festivalu, projiciran je u Kievu, nanovo nagrađen u Ateni i Portorožu. Oduševio je publiku Carcassonnea, Brusselsa, Pariza..Jeste li očekivali ovako veliko zanimanje publike i značajan uspjeh, što se neprestano povećava?

- Kad sam bila mlađa, plakala sam ako/kad nisam dobila nagradu, danas mi to zaista nije važno. Snimati filmove, izražavati sebe, svoje ideje, učiniti ovaj svijet boljim mjestom za postojanje- moja je jedina, aktualna goruća želja i ambicija. Nakon što je film završen, svu energiju i polet ulažem u distribuciju, u mnogome važniju od i priznanja, jer je umjetnost opipljiva. Najprije u kino dvoranama, gdje publika masovno dolazi.. Veoma dobro sam upoznala američku, moćnu mašineriju, iza holivudskih filmova, iza mojih filmova ne stoji ništa od toga, samo ja. To je ono što radim: putujem i branim osobne filmove!!

- Možete li, ukratko, objasniti slijedeći projekt što ga već obrađujete na engleskom jeziku: o albanskoj humanitarki iz Makedonije, koja će, ubrzo, postati čuvena Majka Tereza?

-Sedam dana u životu Anjeze Gonxe Bojaxhiu, 1940. godine, prije nego što je postala Majka Tereza, ona koju danas poznajemo. To je priča o 40-godišnjoj ženi na ivici odluke sto joj mijenja život, to je priča o osobi koja stoji iza mita, iza svetinje.

Pola stoljeća nakon sunarodnjakinje Ingrid Bergman, Ruben Östlund, dvostruki dobitnik Zlatne palme, presjedavat će zvaničnom žiriju glavnog programa dugometražnih cjelovečernjih ostvarenja, 76. izdanja Međunarodnog Filmskog festivala u južnom francuskom gradu Cannes-u, koji treba da se održi od 16. do 27. maja.Tim povodom je između ostalog naglasio:

- Sretan sam i ponosan, pa neizmjerno zahvalan, jer mi je povjerena čast, biti presjedavajući značajanog žirija dugometražnih filmova. Koja sreća biti sa kanskom publikom, čiji je ukus najistančaniji na svijetu. Iskreno smatram da vizuelna kultura prolazi kroz poseban, još neviđen period. Sedma umjetnost je jedinstvena. Svi je dijelimo. Zajedno gledati djela je razumjeti više od pokazanog jer izmjenjujemo iskustva i zapažanja. Tako smo upućeni na posebnost

Autor šest dugometražnih filmova, reditelj je dva puta bio uvršten u program Izvjestan pogled, osvojivši nagradu žirija, prije ulaska u glavni program u kojem je, najprije,dobio Zlatnu palmu za The Square, na 70. izdanju, čuvenog festivala, potom prošle godine za film Triangle of Sadness, koji je trijumfirao i na SFF-u.

Nakon filmskih studija u Göteborgu, 2004. godine je snimio prvi cjelovečernji film,The Guitar Mongoloid. Ostvarenje s elementima dokumentarca opisuje mariginalne ličnosti suvremenih gradskih sredina.Kratki film Autobiografical Scene Number 6882, okupio je sve sastojke budućeg rediteljevog djela, čiji se kvalitet najavljuje na najvišoj umjetničkoj razini. Film je bio u programu Izvjestan pogled 2008. godine. Dva proljeća kasnije,

Snima se...

Međunarodna koprodukcija

”Ekskurzija”

- novi film Une Gunjak

Bosanskohercegovačka redateljica Una Gunjak, nastanjena u Londonu, čiji je prvi film ”Kokoška” nagrađen 2014. godine Priznanjem europske kinematografije za najbolje kratko-metražno ostvarenje, aktualno je na post produkciji dugometražnog, igranog filma pod nazivom “Ekskurzija”/Excursion/. Radi se o međunarodnoj koprodukciji između Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Francuske, Norveške i Srbije.Scenario, koji je obradila cineastica, priča o veoma mladoj djevojci Iman, za koju se zanima stariji mladić. Njezin razred se, uveliko, priprema za ekskurziju kojom će se obilježiti kraj godine ali i završetak osnovnog obrazovanja. Tračevi o djevojčicinoj trudnoći sve su glasniji, pa stavljaju poduhvat u pitanje, kao i odlazak cijelog razreda. Iman se neočekivano nađe u nezavidnom polozaju, pa nastoji na najbolji način prebroditi kritike, optužbe i nepisane zakone balkanske provincije.

Una Gunjak je istakla kako je rad s mladima, tek izašlim iz djetinjstva, za nju bio poseban izazov. Najteže je bilo da grupa shvati kako je na snimanju a ne pred “selfijima”, pa ne treba pozirati niti okretati najprivlačniji dio lica i tijela prema kamerama, nego glumiti! Mladi su predivni onakvi, kakvi jesu, u “prirodnom” stanju, podvukla je rediteljica.

Cjelokupni budžet ostvarenja, od 511. 292 eura,a u njega ulažu Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo, Sarajevski filmski fond, HAVC, Sonfond, Srpski filmski centar, Hubert Bals Fund i Eurimages.

Ovaj film sniman je u Kantonu Sarajevo, od 22. travnja do 29. svibnja

Sedma umjetnost je jedinstvena...

... ističe švedski cineast

Ruben Ostlund, predsjednik

76. izdanja Festivala u Cannes-u

Piše: Džana MUJADŽIĆ

Incident by a Bank osvaja Zlatnog medvjeda za najbolji kratki film šezdesetog Berlinalea. Treće dugometražno ostvarenje pod nazivom Play, nanovo u Cannesu, projicirano u programu Petnaestorica reditelja 2011. godine, opisuje sukobe gradskih bandi, pobuđujući oštre rasprave švedskog društva. Snow Therapy je u sklopu programa Izvjestan pogled, 2014. godine. Tema mu je univerzalna jer obrađuje obiteljske odnose i teško usvajanje pogrešaka u odgoju. Ostlund ponovo proučava provokativnu dijalektiku i njezin potpis. Izvorne okolnosti postavlja u okvir socioloskog ispitivanja društva, praćene korozivnim humorom. Prije šest godina u The Suareu je proučio umjetničko iskustvo i njegov uticaj na svijest. Prošle godine je pokazao kroniku luksuza brodskog putovanja, analizirajući klasnu borbu razvijenih zemalja Starog kontinenta.

Pristalica sedme umjetnosti u prirodnom stanju, bez lažnih činitelja, upućuje gledatelje na njezino ispitivanje, neprestano se obnavljajući pa Festival u Cannesu upućuje poseban pozdrav skandinavskom cineasti, pozivajući ga da presjedava ovogodišnjem glavnom žiriju.

Kao Francis Ford Coppola ili Emir Kusturica, treći reditelj, koji je dva puta nagrađen Zlatnom palmom, bit će jedna od glavnih ličnosti festivala.

- Predsjedavajući ovoj filmskoj manifestaciji, najprivlačnijoj na svijetu, uključujem se u kolektivnu svijest, podešavajući refleksije i rasprave o umjetnosti. Zato poručujem - svi, zajedno u kino, da skupa gledamo filmove!

Una GUNJAK

Rođena 15. jula 1986. godine u Sarajevu (Bosna i Hercegovina)

Rođena i odrasla u Sarajevu, Una Gunjak danas živi u Londonu, gdje je prije nekoliko godina magistrirala montažu na Nacionalnoj filmskoj i TV školi. Studirala je i film u Torinu, Italija, režirala reklame i radila kao montažerka nagrađivanih filmova na prestižnim festivalima. Bila je nominovana za nagradu BAFTA i osvojila nagradu za najbolju montažu. Njen kratki film The Chicken predstavljen je na 53. sajmukritike u Cannesu.

2022. godine.Direktor fotografije je Matthias Pilz, montažerka Clémence Diard, a direktor zvučne koncepcije Igor Čamo. Dekoraciju je uradila Emina Kujundžić, a kostime Katarina Pilić. Casting je povjeren Timki Grin /Grahic/, dok je šminkerica Lamija Hadžihasanović-Hamerac. Glavne uloge tumače: Asja Zara Lagumdžija, Nađa Spaho, Maja Izetbegović, Mediha Muslimović, Izudin Bajrović i Muhamed Hadžović.

Una Gunjak je scenaristica, montažerka i rediteljica, rođena je u Sarajevu 1986. godine. Studirala je u Torinu, pa u Velikoj Britaniji, gdje je položila magisterij montaže na Nacionalnoj školi za film /National Film and TV School/. Prije režiranja, obrade scenarija i produciranja, bila je montažerka mnoštva dokumentarnih i dugometražnih ostvarenja. Njezin film Kokoška /Chicken/, prikazan na Festivalu u Cannes-u, 2014.godine, na Nedjelji kritike, dobio je i nagradu Europske filmske akademije pa projiciran u okviru natjecateljskog Međunarodnog programa, Sundance Film Festivala. Predstavljen je na još 270 festivala i smotri svjetske sedme umjetnosti i osvojio je 70 nagrada.

Priča o Djeda Mrazu

Prvjenac Emira Kapetanovića, o temi iz bosanskohercegovačke stvarnosti

„Ne skreći sa staze” naziv je prvog dugometražnog ostvarenja Emira Kapetanovića kojega podržavaju Sarajevski Filmski fond, zagrebački HAVC, Srpski Film centar, Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo i grad Bugojno. Film je procijenjen na 600.000 eura, pa producenti još uvijek traže potencijalne partnere ali i difuzere. Snimanje je započelo 11. marta 2023. u Bugojnu, a završit će se do kraja godine. Premijera je predviđena početkom 2024.

Film se oslanja na istiniti događaj: Prije nekoliko godina postojale su glasne rasprave o svrsi predstavljanja Djeda Mraza u bosankohercegovačkim, obrazovnim ustanovama. Priča slijedi grupu glumaca što putuje po cijeloj BiH, pa i u najudaljenijim mjestima i selima predstavlja teatarsku postavku o Djedu Mrazu. Djeca su oduševljena, stariji manje. Ekipa se susreće sa zabranama, “etničkim” stereotipima koje drugačije tumače muslimani i katolici. Mirvad Kurić, rediteljeva supruga Žana Marjanović, Miraj Grbić, Mirza Tanović, Kristen Winters, Goran Kostić, Vanesa Glođo, Armin Omerović i Rijad Gvozden tumače glavne ličnosti. Scenario je obradio Igor Duraković. Izvršni producent je Depo portal iz Sarajeva, u koprodukciji s hrvatskim Eurofilmom i srbijanskom kućom Emote. Partneri su CKA Charlama, FTV i Cinema TV.

Banjalučko proljeće

Karneval za sve generacije

- Kako su pripreme druge manifestacije Banjalučkog proljeća poodmakle, kulturne djelatnosti grada pozivaju građane Banjaluke i okolice, da se što prije prijave za učešće na popularnom karnevalu. Zabava i dobro raspoloženje su zagarantirani, a jedini uvjet je - doći kostimiran! Najoriginalnije odjeveni učesnici dobiće vrijedne nagrade - istakla je Milada Šukalo, savjetnica gradonačelnika za društvene djelatnosti. Priprema se i raskošna dvodnevna zabava 27. i 28. idućeg mjeseca, za sve generacije.

- Za vrijeme trajanja karnevala, predviđene su dvije cjeline. U subotu, 27.maja, organizujemo međunarodnu smotru za odrasle, a dan kasnije će defilirati djeca predškolskog uzrasta i učenici iz osnovnih skola. Mnoštvo plesnih klubova ce uljepšati povorke.

Svečanost se priprema drugi put uz podršku Centra za obrazovanje i rad sa djecom i omladinom MIS.Sadržaj izdanja 2023. je slobodan, a uvjet za učešće su još neviđeni kostimi. Ipak, broj učesnika je ograničen pa predškolske ustanove mogu predstaviti 20 učesnika dok su đaci srednjih škola, članovi udruženja i klubova pozvani sa po 15 karnevalista.

Prijave se primaju do 12. maja, na telefon 065/775-77 ili na e-mail marijana.maran@banjaluka.rs.ba

European Film Challenge

Ode Emina u Cannes

Mlada i nadarena glumica Emina Mahmutagić, Sarajka poznata iz više nagrađivanog ostvarenja Aide Begić”Snijeg”, dokazala se i kao uspješnafilmofilka. Pobjednica drugog, ovosezonskog, izdanja European Film Challenge pozvana je na Međunarodni filmski festival u Cannes-u, čije se 76. izdanje priprema između 16. i 27. maja, na jugu Francuske. Radi se o strokontinentalnoj zajednici gledanja filmova iz prvog reda i korištenja unutrašnjih informacija, filmskih preporuka za gledanje vrhunskih, ekskluzivnih ostvarenja sa brojnih, europskih festivala.

Vrijedno je potsjetiti da slijedeći krug, čiji pobjednik/ca odlazi na čuvenu venecijansku Mostru, najstariji filmski festival Europe, započinje ovih dana. Zainteresirani će sve podatke pronaći na web strani europenfilmchallenge.eu pana FaceBook strani european film challenge BIH ili instagramu /ufrbih/.