PROMOCIJE Literarni eksperiment

Roman Amira Alagića „Ogledalo za krletku“, za kojega kritika kaže da dočarava i srčanu kroniku Banje Luke, predstavljen na izvoru svoje stvarnosti i fikcije.

Zaborav je najsigurnije utočište

Amir Alagić: Odlomci iz romana „Ogledalo za krletku“

I Poglavlje: Malo tko je znao da je ta proljetna noć 1988. godine, koja je započela mahnitim pohodom za kojeg je rastrojeni Drago Udovčić nožem sasjekao i usmrtio troje ljudi, od čega dvoje djece, a ranio njih osam, završila još jednom smrću. Nekoliko kilometara nizvodno, u šipražju pod Venecija mostom, zorom je pronađeno žensko tijelo. »Mislio sam da je neko smeće«, kasnije će govoriti Denis Šabić koji je tog prohladnog jutra, u sklopu tjelovježbe, uzvodno gurao čamac dajakom u namjeri da od Rebrovačkog mosta stigne sve do Novoselije. Već je bio prošao dobrih dvadeset metara kraj nje kad se odlučio vratiti i bolje pogledati. »Kao da me nešto povuklo nazad.« Plutala je među raznobojnim najlonskim vrećama i ritama, zavučena duboko u šaš. Dugačkim dajakom s čeličnim vrhom prokrčio je put i podbo kaput načinjen od bouclé tkanine čiji su se sivo–crni čvorići i petljice rastočili u vodi. Sledio se kad ju je okrenuo. U grču otvorene oči i blago spregnute pomodrjele usne na snježnobijelom licu izbrazdanom bičevima smeđe kose, stvorili su sliku koju Denis Šabić nikad neće zaboraviti. »Bila je tako lijepa«, reći će mi trideset godi na kasnije. Drago Udovčić bježao je i krio se od milicije puna dva dana. Sve raspoložive snage bile su usmjerene na njega, a slučaj smrti nepoznate žene zadržan je u tajnosti i ostavljen po strani, da bi ga uskoro okarakterizirali kao samoubojstvo. Jedini tragovi nasilja bile su tamne modrice na leđima utopljenice načinjene vrhom dajaka, za što je bio optužen Denis Šabić. Ali on je imao čist alibi. Do iza ponoći pio je s društvom u Kajaku otkud su prešli u kuću Zorana Šipke u susjedstvu, gdje su orili još koji sat dok ih njegova majka nije potjerala na spavanje. Četvorica su ostala, prespavavši na podu u kuhinji, što je pred milicijom posvjedočila i Zoranova majka Darinka Šipka, a među njima je bio i Denis Šabić. Kasnije je utvrđeno da je smrt nastupila oko ponoći, barem šest sati prije pronalaska tijela, u vrijeme kad je, što je nekoliko desetaka svjedoka moglo potvrditi, Denis Šabić, gol do pasa, pijano urlikao i pjevao: »Volim te, Bahro...« sve dok nije, zajedno s društvom, izbačen iz lokala i otpraćen daleko niz ulicu. Već je zorom, još uvijek pijan, krenuo uz Vrbas. »Tad sam bio jak kao bik«, govorio mi je, onako ćelav, debeo i podbuhao, gol do pojasa, sa zlatnim lančićem oko vrata, do filtra popušenom cigaretom među požutjelim prstima i bocom piva pod nogama. Tihi smrad vode, tako usko vezan za djetinjstvo, lebdio je u zraku. U gradu nije bilo mosta s kojeg te večeri nesretna žena nije skočila. Za svaki, od Venecije, preko Gradskog i Zelenog, pa sve do onog u Karanovcu, postojao je svjedok koji ju je vidio kako stoji uz ogradu. Jedan ju je čak ugledao i na Rebrovačkom, gotovo kilometar nizvodno od mjesta na kojem je nađena. Pet dana kasnije, na tratini podno Kastela, pronađene su cipele, lijepo složene jedna kraj druge, položene na kameni zidić, visok taman toliko da ih voda ne može odnijeti kad se podigne brana i Vrbas nadođe. Pronašao ih je Cvijeto Tadić, u to doba patolog u bolnici Paprikovac, zanesenjak koji je od tolikih smrti što su mu prošle kroz ruke na svijet gledao kroz paravan umišljaja i sna. »Niko mi nije trebao reći da su njezine. Odmah mi je sve bilo jasno.« Još iste večeri ih je odnio u mrtvačnicu. »Pasale su joj kao salivene«, reći će mi, ne bez ponosa. Tako je utopljenica zaigrala makabričnu ulogu Pepeljuge, a milicija, sapeta većim brigama, jedva je dočekala da slučaj proglasi samoubojstvom.

Tako bi i ostalo da se u rano proljeće 2018. godine u policijskoj postaji u Puli nije pojavio Antun Blažević i prvoj policajki na koju je naišao navodno rekao: »Ja sam ubio Anju Bakul.«

XXIV. poglavlje: Rođen sam u ludnici, na onom istom mjestu gdje je Anja Bakul provela gotovo četiri mjeseca života i otkud je, zapravo, započelo njezino putovanje prema obali Vrbasa, tamo pod visokim zidom Kastela. Nedugo po mom rođenju rodilište je preseljeno u novoizgrađenu bolnicu na Paprikovcu, a kompleks dotrajalih baraka ograđenih visokom ogradom, na koju su nadogradili bodljikavu žicu, prenamijenjen je u odjel psihijatrije.

Mama je bila jedna od starijih rodilja. Imala je gotovo dvadeset i devet. Tog je dana u rađaoni kraj nje ležala neka jako mlada djevojka, gotovo dijete, koja je satima vriskala i urlikala od bolova. Dolazile su joj sestre i babice, provirivali doktori, tješili je i smirivali, pa malo psovali i prijetili šamarima, pokazivali na moju mamu ukazujući joj kako je ona mirna, a onda ih na dugo vrijeme ostavljali same. Tijekom beskrajnih sati neizvjesnosti, uz nesnosnu dernjavu, mama s njom nije uspjela progovoriti ni riječi. Nije znala otkud dolazi niti joj je zapamtila ime, a godine su učinile da joj zaboravi i lice. Sve čega se sjećala jest da je djevojka bila jako mlada, da je strašno vrištala, da su u jednom trenutku sestre i doktor ušli u sobu, da su je pokušavali poroditi ovako i onako, da je jedna sestra sjela na djevojčin trbuh, da su krici postali nepodnošljivi, a onda je najednom sve stalo. Više nije bilo psovanja ni tješenja, ušutjeli su sestre i doktor, umuknula djevojka, i mojoj se mami učinilo da u toj tišini nešto fatalno nedostaje. Okrenula se i vidjela beživotno tijelo novorođenčeta gdje, poput ustrijeljena plavog zeca, visi naopačke u ruci babice koja ga je potom strpala u limeni lavor i tutnula pod djevojčin krevet. Tamo je ostalo satima. Najednom tiha i mirna, djevojka je nijemo i u čudu gledala oko sebe, sklapala ruke u prazan zagrljaj i širila oči kao da pokušava razriješiti kakav nesporazum, dok joj je babica govorila: »Ajde, nije to ništa. Mlada si. Biće djece.« Nedugo potom sam se rodio. Zrak je još uvijek mirisao na smrt kad sam prvi put zakmečao.

Kamo god da sam otud krenuo, ludnica se nekako gegala za mnom, uglavnom smjerna i blagonaklona, no zauvijek ludnica. Dopratila me i u Pulu, slijedila po ulicama i podstanarskim stanovima, tiho skupljala godine s mojih leđa, toliko ih je nakupila da su već odavno pretekle one banjalučke, a onda bi najednom uz tutanj bljesnula, kao onda kad sam prvi put ugledao Antuna Blaževića, potom za svakog sljedećeg susreta, dok bih se lomio pitajući se trebam li mu prići, ni sam ne znajući što reći čovjeku koji, baš poput trulih baraka kompleksa bivšeg rodilišta, ograđenih bodljikavom žicom, hoda za mnom odmalena, slijedi me u stopu, izvan svakog stvarnog i svjetovnog razloga, sve dok me s novinske naslovnice konačno nije povukao za kragnu gotovo me udavivši...

(…)

XIX poglavlje: Dvadeset i drugog dana od smrti Anje Bakul Ćićo stoji na prečki, krivi glavu i kljuca svoj odraz u ogledalu koje je već odavno, još od vremena njegovih imenjaka i prethodnika, na više mjesta sitno kvrcnuto. Sipina kost ugurana je između rešetki, kraj nje je i komad suhonjave mrkve, no kao da se svega zasitio, on uporno krivi glavu i vrti okom pred ogledalom, malo kriješti i čvrčvolji, pa ga opet čvokne kljunom, a onda se najednom pomjeri ustranu i posve primiri. Napuhao je vrat, uvukao kljun pod bradu i stisnuo krila. I dalje gleda u ogledalo, ali u njemu više ne vidi ni sebe ni svoju rođenu krletku, već vanjski svijet i u tom svijetu mnogo veći kavez od njegovog. U njemu su se, na prostranoj ugaonoj garnituri, rasporedili muškarac i dječak. Sjede povijeno i isturaju glave prema televizoru, ponekad dreknu i zamašu rukama, no uglavnom šute i napeto zure u zeleni ekran po kojem promiču šarene točke, a neki čovjek otud ne prestaje brbljati i galamiti, da bi mu Ćićo najradije odgovorio kriještanjem. Ipak drži kljun zatvoren i nastavlja promatrati. Čini mu se da se dešava nešto važno. Žena se povremeno pojavi s krpom u ruci, nagne se i zaviri, pa brzo napusti taj golemi kavez. Ćićo se osvrće i vidi da su njegova vrata čvrsto zatvorena.

Deda i ja gledamo finalnu utakmicu Kupa maršala Tita. Borac je poveo jedan nula protiv Crvene zvezde, nije još puno ostalo do kraja i pred našim očima se najednom počinje ostvarivati nešto domaločas nepojmljivo. Započelo je mrcvarenje živaca, rastežu se minute kao slina izgladnjela psa. Dada to ne može izdržati. Izmišlja poslove u kuhinji samo da ne mora gledati. Tek se povremeno došulja i proviri na ekran pa utekne čim crveno–bijeli uzmu loptu. Otamo nas sluša, prati svaki glas i krik po kojem pokušava razaznati što se događa. Dedi je to pomalo smiješno pa je zariva. Drekne da je pao gol, a ona dotrči iz kuhinje. Poslije ga kroz smijeh psuje i udara krpom, a on diže ruke u zrak i crveni se od dragosti i visokog tlaka. Opet šutimo i smjerno gledamo. Vrijeme i prostor mijenjaju obličje, gube se poznate konture dnevne sobe i sve što preostaje jest osjećaj putem kojeg ću jednom moći prizvati sjećanja. Kao da su nam se u grudi zavukli svi štiglići koje smo imali i sjenice koje nismo, pa sad otud pokušavaju umaći lepećući krilima i udarajući na sve strane. Dedino lice posve je crveno, oči mu se cakle. Ponekad vikne: »Joj, jest ovaj hatljav!« kad nekom našem otmu loptu. Što više imaš za izgubiti, toliko ozbiljnije prihvaćaš stvari. Iz kuta ugaone garniture dovukli smo se pred sam televizor. U grlu mi pišti ekspres lonac. Dada iz hodnika Dedi viče da pazi na tlak, a on joj odgovara: »Hani!« i odmahuje rukom. To njegovo hani, s kratkim a i naglaskom na prvom slogu, ne znači dušo ili srce, nego šuti ili ohani. I baš tad sudac dosuđuje penal za Crvenu zvezdu. Kao da je kroz nas po podu pljusnula kanta hladne vode. Dada stoji u hodniku i ustrašeno nas gleda. Briga za Dedino zdravlje u njoj nadrasta brigu za rezultat. Nas se dvojica ne usuđujemo pogledati jedan u drugog, držimo televizor na oku kao da ćemo time sačuvati Borčevu mrežu. Dragan Stojković Piksi postavlja loptu vidno ispred bijele točke. Odmiče se i tad se čini da su pred njim dvije lopte. Sudac mu nešto govori, pa se vraća i konačno je namješta kako treba. Trenutak prije nego što će opaliti zatvaram oči i pokušavam proniknuti u budućnost. Vidim Slobodana Karalića kako se baca na pogrešnu stranu, a lopta polako i slobodno ulazi u gol. Vidim klasično i dosadno, bezbroj puta viđeno izvođenje penala. Mirim se sa sudbinom prije nego što me sustigla, valjda ću tako lakše prihvatiti realnost. Otvaram oči. Možda zbog svoje nadmenosti, a možda i zbog osjećaja krivnje što je dosuđen nepostojeći penal, pa sad želi okajati sučeve grijehe i stvari vratiti u ravnotežu, Piksi kilavo i traljavo izvodi panenku, a Karalić jednostavno prima loptu objema rukama i stišće je uz grudi. Bio je to udarac malog djeteta, kao da se dogodila neka greška duboko u sistemu. Skačemo i urlamo, a Dada nam zbunjeno i prestrašeno prilazi iz hodnika. Još uvijek nije sigurna što se dogodilo. Glasovi koje ispuštamo su nejasni. U zvuku se sreća i tuga katkad lako pomiješaju.

Ubrzo pristižu prvi čestitari. Kako je začuo zvono na vratima, Deda viče da se pripremi meza i ide u drugu sobu po lozovaču. »Ovde se slavi«, govori, više sam sebi, kao da još uvijek ne vjeruje što se upravo dogodilo. Na ekranu igrači u crveno–plavim dresovima razdragano i izbezumljeno trče po terenu, grle se i ljube, mašu navijačima i kamerama, a ja nanovo uviđam da nogomet ne igraju patuljci, no iz nekog razloga to teško prihvaćam. Ton je stišan i njihovo veselje je osuđeno na nijemost, a žamor u sobi sve je veći. Okupili su se ljudi, jede se i pije, i u razgovoru već pomalo zaboravlja na utakmicu. Ćićo okreće leđa ogledalu i skače na ljuljačku. Kad preglasno zakriješti i nadglasa nas, mi se smijemo i govorimo kako i on navija za Borac. Sljedeće večeri u grad se vraćaju igrači. Njihova ću imena recitirati Dedi na samrtnoj postelji. Stoje na prostranoj terasi u dnu nebodera na Trgu Edvarda Kardelja, ljube pehar, skaču i pjevaju: »Procvjetala bijela lala, uzeli smo Kup maršala.« Umorni su i mamurni. Kliče im i pozdravlja ih na tisuće razdraganih ljudi. I ja među njima. U veselju se zaboravlja još svježa krv na Grabu. Anju Bakul ionako malo tko pamti. Zaborav je najsigurnije utočište nesretnika. I onih koji će to tek postati.

Svakodnevicu tišine sokaka, pored Leške, remetila je buka djece kad se iza ćoška Hamzagine kuće pomole dvojica vječni’ lutalica, Vehab il’ Munib, sa pletenom korpom punom bjeli’, okrugli’ pošećereni’ kitira, stisnuti’ u slatke grude, ružičaste i drage ko i sam snijeg. Oni se odma’ rastrče prema kućama, tražeći od matera il’ očeva, ako su kod kuće, dinar za grudu kitira. Za dobra vremena, korpa se brzo praznila a djeca uživala u slatkom zalogaju veselo krckajući zaslađeni zalogaj. Ponekad, kad nisu bili poslušni, te iz bilo koji’ razloga bivali kažnjeni, majke im nisu davale ni taj dinar, a ustvari su krile od njih da se nije moglo priuštiti kupovanje kitira skoro svaki dan. Međutim, naviknuti na nejmanje, mir’lisu se sa sudbinom i bili su sretni kad dođe dan da dobiju dinar za grudu kitira.

Posebnu radost im je donosl’o saznanje da se bliži kraj Ramazana i da će uskoro Bajram. Za Bajram biće i nešto bajramluka a sa njim i koji dinar za kitire i kino. Sva djeca iz džemata su redovito nastavljala da se, sa paljenjem kandilja, odlazi kući i, uz iftar, sluša kako im se matere i očevi dogovaraju šta će se spremati za Bajramski ručak.

-Sutra je Vel’ki petak, treba nos’ti Vitre (Sadaka Fitr). Poslaću djecu nek odnesu Čebiri, hodžinci il’ Zumri Korićki. Nek prouče Jasin za umrle. Sevap je- dogovarali bi se njihovi roditelji kome i kol’ko dati ovu sadaku. Znala se ona najmanja potrebna mjera koja je Kuranom određena i koju treba dati al’ ako se ima više tim bolje. I njima i onome kome se nose Vitre. Djeca nisu ništa pitala dok su bez riječi odnosli smotuljke para ovim dragim pobožnim ženama govoreći im da ih je mati poslala da im predaju ovaj smotuljak i da one znaju šta je im je raditi. Pri njihovu povratku u sokaku već blista blago treperenje noći.

Kad je došla Lejlei-kadr, noć Božije milosti i moći, noć u kojoj se uslišavaju molbe pravi’ vjernika, oni’ koji se iskreno mole, većina matera i očeva su o’šli u džamiju i poslije te noći, u džematu se navel’ko osjetila groznica priprema za nastupajući Bajram. Ostala su još tri dana. Matere su pripremale jela, ćerke pomagale, sinovi odlaz’li u granap i na pijacu po potrebne zerzevate, osjećala se neobična, jedva primjetna, živost i svečano tiha atmosfera u cijelom sokaku, džematu pa i u čaršiji. Pomalo uvijena skromnošću i stidljiva, radost se ipak osjećala u srcima ljudi a pogotovu djece. Iza zidova, avlije su mirisale pitama, sogan dolmama, jahnijom, baklavom, gurabijama, halvom. Pendžeri su maglom skrivali tajne džematske spreme za nailazeći svjetli praznik, njihov Bajram.

-Šta spremaš za Bajram? Imal’ bujruma? Hoćel’ bit’ baklave? Halve? Ružica?- to su najčešće teme razgovora na placu, u kafani, na posijelima il’ preko taraba, na sokaku. Groznica stariji’ prešla je i na