Karađoz

Autorova Biografija

Rođen sam u srijedu, 11. 02. 1953. u 07:15 u Zagrebu, dakle u znaku Vodenjaka, a i u podznaku. Pamtim mlijeko u prahu i Trumanova jaja. Od prve godine živio sam u Banjaluci, gdje sam se školovao. Prvu priču sam napisao sa četrnaest godina, a prvu sam objavio sa dvadeset. Cijelo vrijeme gimnazijskih dana pišem, uglavnom pripovijetke i dramske tekstove. Poslije gimnazije sam studirao dvije godine pravo, a usput slušao i predavanja iz književnosti na Pedagoškoj akademiji u Banjaluci. Putovao sam i nastupao čitajući svoje “rane radove” od Triglava do Đevđelije jer sam kao dijete iz mješovitog braka vjerovao u “bratstvo i jedinstvo”.

Sa dolaskom demokracije i rata odlazim u Švedsku, a prethodno sam izbjegao pet regrutacija u vojsku RS. U izbjegličkom logoru u Ystadu predajem bosanskoj djeci maternji jezik, povijest i zemljopis od 5. do 8. razreda. Zajedno sa Senadom Angelov i Mehmedom Mešićem sam autor čitanke i radne sveske “Naši mostovi” za bosanski jezik koje su finansirali Ministarstvo prosvjete Kraljevine Švedske. U Stockholmu radim kao animator kulturnih manifestacija u bosansko-švedskom udruženju “Ljiljan” i voditelj recitatorskodramske sekcije za djecu i omladinu. Radim u redakciji “Glasa BiH”

Iz recenzije Dr. Davora Beganovića:

U Karađozu Lukić pokušava uspostaviti kontinuitet bosanske prošlosti i sadašnjosti. Fiktivni teatar koji će se odigravati pred raznolikim vlastodršcima uvijek će služiti samo jednoj svrsi – njihovu ismijavanju i razgolićavanju. No, što se više približavamo sadašnjem trenutku ti će vlastodršci postajati sve suroviji, a šale koje se s njima budu zbijale imat će sve češće kobne posljedice. Provala zla kulminirat će u pokušaju ubojstva posljednjega Karađoza koji se u fantazmagoričnoj sceni, već gotovo mrtav susreće sa svojim precima, a oni mu omogućuju da se otrgne sudbini, otkrivajući mu tamni izlaz iz pakla kazamata. Preci su svi oni glumci banjalučkoga teatra sjena koji su se nas svoj način, humorom i izrugivanjem, opirali silnicima čiji je jedini cilj bio suzbijanje upravo takve vesele melankolije. Taj će mu bijeg omogućiti i pronalazak dramskoga teksta njegova oca (i taj će se vrijedni rukopis kriti u sehari) u kojemu će legendarna Safikada španskim kraljevima održati lekciju vjerske tolerancije.

(Stockholm, 1993/95.), i objavljujem eseje u kulturnom listu Bošnjaka “Behara” (Zagreb, 1995). Prelaskom u Norvešku radim kao dopisnik za europsko izdanje “Oslobođenja” 1995/96., “Bosanske pošte” (Oslo, 1995/98.), “Bosanske riječi” (Göteborg 1996.) i na radio “Beharu” u Oslu 2000.

Između 1996. i 2000 četiri puta se vraćam u BiH i radim na radiju, redakciji novina i televiziji (sve u Federaciji), ali u zemlji koja je podijeljena između političara i tajkuna ne uspijevam nigdje jer ne želim pripadati ni jednoj političkoj stranci. Zato od 2002. lutam Europom (Köln, Frankfurt, Amsterdam, Beč, Dubrovnik) i zaustavljam se u Sarajevu. Nastojim prezentirati radove koji su nastali u u egzilu međutim pošto nisam bio u domovini “kad je grmilo” ne uspijevam ništa.

I dalje vjerujem da ima nade za nomade i pišem, pišem, pišem… Nudim izdavačima sve ono što Bosna nema, a treba imati (“Bosansku seharu”– zbirku poslovica, “Bosanski rodoslovi”– genealoške karte bosanske kraljevske dinastije Kotromanića i visokog plemstva) – međutim to njih ne interesira. Demoraliziran prelazim u Split i tada nastaje moj književni uspon…

Iz recenzije prof. Enesa Topalovića:

Grad kakav je Banjaluka sa svojom prošlošću zaslužio je ovakav roman. Zbog protesta za izgubljenim gradom nastao je roman koji je vrlo upečatljivo oslikao njegov voljeni grad. Prateći jednu banjalučku obitelj u razmaku od sedam stotina godina Lukić daje razvoj grada i odnose u gradu ali kroz prizmu glavnih junaka čiji se članovi tradicionalno bave uslovno rečeno kazalištem: u srednjem vijeku, u doba Kraljevine Bosne oni su dvorske lude, dolaskom osmanske vlasti bivaju karađozi (i to im postaje prezime), kao i u austrougarsko doba, da bi u doba Kraljevine Jugoslavije samo pričali viceve jer postepeno atrofira njihov kreativni i pobunjenički gen. Zadnji izdanak obitelji samo piše grafite u Banjaluci 1992. u kojoj je započelo etničko čišćenje. Romanom defiliraju Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Ferhatpaša Sokolović, Omerpaša Latas, Ivan Frano Jukić, Adem Ćejvan i Alija Mahmutović – Ale, dakle osobe koje su ostavile svoj trag na gradu i Banjalučanima. Sve su to samo naizgled slučajni susreti jer sudbina je iznad svega, ona režira živote likova, ona se ponavlja neprestano kao povijest: čas je epopeja, čas je ironija. Nadasve duhovito, elokventno i edukativno za sve one koji ne poznaju Banjaluku i mentalitet Bosanske Krajine.

III. JASEN (1527.)

Nastavak iz prošlog broja

Fuadaga se diže i izađe iza platna. Preznojen, držao je još uvijek u rukama pljosnate figure likova iz predstave. – Ja ti burazeru ne mogu više, a i ne znam. Ne mogu, jer sam se skuhao od vatre. Ognjište mi je oprljilo guzicu, a brate ni ne znam što bih ti više pričao...? Što se mene tiče večerašnja predstava je gotova.

– ...Brate Fuade, kakva je to sila bila?! – zapita Jasen kada je došao sebi od iznenađenja. Žena i sin i dalje su zurili u platno očekujući da će se još nešto desiti.

– Buraz moj, to ti je posao. Drugog za te posla u Carevini nema... Vjera ne da – da živ insan izvodi kerefeke27, a da mu se lice vidi. Nema paše, ni vezira koji bi ti to dozvolio. Nego, bujrum28, samo ovako, kako si vidio. Amin!

– Pa koga ja smijem zajebavati? – u čudu zapita Jasen.

– Sve se zna. Gledaj ovu dvojicu. – Fuadaga mu pokaza likove od brezove kore – Uzmi ovu dvojicu na zub; Hadži Evad, on ti je k'o đoja pametan, ali tako samo izgleda, inače je dupe–glava, a ustvari je lukav. Ovaj drugi ti je Bekri Mustafa, on ti je seljače, ono gorštačko, zulumćar u duši i pijanac koji uvijek nastoji izvući neki ćar29 od prvog. Imaš i Mehmed efendiju, njemu je sve ravno do mora. Tu ti je i cicija Moša, a glavni ti je ovaj hairlija u mojoj desnoj ruci – Karađoz. On ti je isto što i ti; đoja budala, ali taj baš zna znanje! On je šeret, a ja bih još rek'o da je on onaj pametni Bošnjo, koga ni kadija ni muftija ne mogu smuntati.30 Osim njih, mogu se pojaviti i drugi insani, ali trebaš znati što ćeš s njima u toj igri? Svaka čaršija ima: derviša, hamala31, telala32, haramiju33, đizliju34, džambasa35... U pašu i sultana ne diraj, ako ti je draga glava... Znaš, vlast se slabo razumije u šalu.

– ...Meni se baš svidjelo šta si radio iza čaršafa. – kao dijete reče Jasen – Je li ženo, Vrbase, je l' de da je bilo dobro?!

Žena Kosana i sin Vrbas još uvijek su bili pod utiskom Fuadagine igre, tako da nisu ni čuli šta ih Jasen pita.

– ...Ja ti tu više ništa ne znam. Evo ti ovaj ćitab36. Rekao si da znaš čitati. U njemu su neka objašnjenja i pravila igre... Ti si vičniji u svemu ovome. Sad ti je sjesti i skontati kako da igraš ovu igru. A kada skontaš nešto dobro, ti mi javi, da te predstavim Ilah paši. Samo čuvaj se jezika. Od njega nema oštrije sablje... Ako nešto laneš što nije po volji paši, mogli bi za čas i ti i ja ostati bez glave!

– ...Ah, i nad pašom ima paša... Hvala ti brate rođeni – kako ti veliš: burazeru. Spasio si me od gladi... Jebo te život! Turci su pametni! Tko bi rekao dao ovako nešto oni imaju?!

– U karađozu nema psovanja. Mani se jebatanja! Na tanku žicu im sviraj, a onda na kraju predstave, zakajlaj37 im harbiju38, ali na njihov način. 4.

U međuvremenu je iskrsnuo jedan sasvim mali problem. Kada je Jasen pripremio svoju prvu predstavu karađoza i kada je Fuadbeg odgledao tu igru i potvrdio da nije opasna po njihove vratove i glave, najavio je Ilah paši da u Banjaluci postoji karađoz. Ilah paša, kao oduševljeni ljubitelj karađoza pristao je da se predstava igra na njegovom divanu, za prvi dan ramazana 934. godine po Hidžri39. Ptica budilica starog vojskovođe prisjeti ga da upita Fuadagu tko je zapravo Karađoz? Na Fuadagin odgovor da je u pitanju jedan Bošnjak, koji, eto, nije ni krstjanin40, ali ni katolik, ni pravoslavac, pa čak ni Mojsijeve vjere, ali je dobar k'o kruh, Ilah paša odmahnu rukom i reče da samo pravovjernik može i smije igrati karađoz.

Tu se ništa nije dalo učiniti za predstavu, ni za Jasena osim onog što se desilo: Fuadaga je nagovorio svoga pobratima Jasena da se odrekne onog viška kožice sa svog visuljka, kako bi ta žrtvica spasila i agin i pašin obraz, jer je Ilah paša već najavio da će se na divanu igrati karađoz. Po pričanju Fuadaginom, Jasena zaista ništa nije boljelo prilikom obreda. (kakav je to musliman kojeg boli sunećenje?!) – i karađoz se mogao igrati. Još uvijek krvavih gaća, jučerašnji Jasen, a današnji Jusuf odigrao je svoju prvu predstavu u povijesti Banjaluke, koja naravno, nije ušla u zvanični gradski ljetopis.

Kasnije je Jusuf mozgao: ”Baš je igra zaguljena stvar. Ako hoćeš igrati, moraš živu kožu derati sa sebe. Moraš krvariti i krvareći igrati da bi preživio. Zajeban sam posao izabrao... Ali što je – tu je. Što ja mogu, kada jedino znam u životu – igrati se...? Ipak, sada mi je najviše žao što kao musliman i dalje moram potajno vino da pijem. A znam da ga vala i begovi i age kriomice piju, rekao mi je to moj burazer Fuad. Što ja mogu što volim katkad popiti. Onda sam, čini mi se, bolji Karađoz. Što ću?! Znam da ću zbog toga u džehenem41. Pa red je onda da ovaj život proživim u ovom dženetu – u Banjaluci...!

Nastavak u sljedećem broju

26 hrsuz – lopov, kradljivac.

27 kerefeke – gluposti, ovdje se misli na glumu.

28 bujrum – izvoli.

29 ćar – korist, zarada.

30 smuntati – prevariti, slagati.

31 hamal – nosač.

32 telal – izvikivač obavijesti na trgu u gradu, ili na licitacijama.

33 haramija – razbojnik.

34 đizlija – nemoralna žena, bludnica.

35 džambas – trgovac konjima.

36 ćitab – knjiga.

37 zakajlati – zabiti.

38 harbija – u osnovno, značenju šipka kojom se nabija naboj kod puške kremenjače, ovdje se misli na muški spolni organ.

39 934. godina po Hidžri je 1527. godina po gregorijanskom kalendaru.

40 krstjanin – pripadnik Crkve Bosanske.

41 džehennem – pakao.

Pomaga I

Žena mužu peče jaja za doručak.

Odjednom muž uleti u kuhinju i poče vikati:

- Pazi, pazi! Ulij još malo ulja! Oh, Bože!

Pečes ih previše istovremeno.

Previše! Okreni ih!

Sad ih okreni!

Treba još ulja?

Zalijepit će se!

Pazi! Rekao sam ti da paziš!

Nikad me ne slusaš dok kuhaš!

Nikad!

Okreniih! Požuri! Jesi li luda?

Jesi li posve poludjela?

Ne zaboravi ih posoliti.

Znas da uvijek ih zaboraviš posoliti.

Posoli ih, posoli! Posoli!

Žena ga zaprepašteno pogleda:

- Šta je s tobom?

Misliš da ne znam ispeći jaja?

- Htio sam ti samo pokazati kako to meni izgleda kad ja vozim, a ti mi "pomažeš".

JEDAN

Ivica:

- Danas smo učili brojati do pet.

Tata:

- Da čujem kako brojiš?

Ivica:

- Dva, tri četiri, pet.

Tata:

- A gdje ti je jedan?

Ivica:

- U zadaćnici (teci).

NEMA SVJEDOKA

Pita pacijent liječnika:

- Doktore, je li opasan ovaj lijek što ste mi ga prepisali?

A doktor mudro odgovori:

- Niko nam se nije žalio od onih što su ga uzimali, Bog im dao pokoj duši!

ŠUTNJA

Razgovaraju dvojica prijatelja:

- Nisam rekao ni jednu jedinu riječ ženi već tjedan dana.

Onaj drugi ga upita:

- A zašto?

Ovaj mu odgovara:

- Pa, nisam je htio prekidati!

PRVI PUT NA OPERI

Mali Ivica prvi put sjedi u publici i sluša operu.

- Mama ko je onaj što maše štapom?

- Dirigent.

- A zašto prijeti onoj debeloj teti?

- Ma, ne prijeti joj!

I dalje Ivici nije jasno:

- A zašto onda ona vrišti?

Preventiva

Bakica dolazi kod ginekologa i zatraži kontracepcijske pilule. Doktor se iznenadi i zapita:

- Recite bakice a zašto vam trebaju te pilule?

- Znate doktore, te me pilule jako smiruju. Smiruju?

- Da,doktore! Stavim svako jutro jednu svojoj unuci u mlijeko, i onda sam mirna cijeli dan.

Mala Stvar

Jedna žena pita svoju prijateljicu:

- Kako ti je suprug?

- Upravo se vratio iz bolnice. Operisali su mu slijepo crijevo.

- Šta je to?

- Jedna mala stvar ispod trbuha, koja ne služi ničemu.

- Hm, pa onda bi i moj suprug mogao otići na takvu operaciju.

Pijanstvo

Dvojica pripita najbolja druga, razgovaraju o seksu.

- Reci mi, molim te, jesi li bio ikada toliko pijan da svoju dragu poljubiš u pupak?

Ovaj drugi odmahujući rukom odgovori:

- Još i pijaniji.

Zelja

Baba se prijekorno obraća unuku:

- Eeee sine, da su meni tvoje godine....

- Eeee baba, da su meni tvoji lijekovi.....

Nezgoda

Godinu dana nakon što je otišao trbuhom za kruhom u Njemačku, piše sin svojim starim roditeljima:

- Draga majko i oče! Nažalost, nisam vam više u mogućnosti slati novac, jer me skupo košta to što mi je pukla guma u Helginom autu.....

Prokleti sud mi je odredio paprenu alimentaciju!!!

Demokracija

Pita učiteljica Pericu:

- "Perice, znaš li ti što je to demokracija?"

- "Znam, to je kad dvije budale imaju više prava nego jedan pametan."

Recept

Jedna gospođa dođe u apoteku i traži arsenik. Apotekar:

- "Budući se radi o jakom otrovu, moram vas pita za što vam je potreban?"

- "Želim otrovati moga muža."

- "Žao mi je, ali u tom slučaju vam ga ne mogu dati."

Gospođa otvori torbicu, iz nje izvadi jednu fotografiju na kojoj se vidi njen muž i žena od apotekara kako vode ljubav i pokaže mu je .

- "Oprostite gospođo, nisam znao da imate recept."

Bu Enje

Odsjeo čovjek u hotelu u Crnoj Gori i naručio buđenje u 7:30 ujutro. Zvoni telefon ujutro i čuje se glas sa recepcije:

- "Halo, jeste li vi naručili buđenje u 7:30?"

- "Jesam."

- "A što ne ustaješ jado, već je pola jedanaest."

Bakterija

Izašao Haso na ispit na medicinskom fakultetu i postavi mu profesor pitanje:

- "Kolega, da li vi meni možete odgovoriti na pitanje: ŠTA JE TO BAKTERIJA?"

Haso razmišlja koju sekundu i onda kaže profesoru.

- "Tačno objašnjenje na latinskom ti ne znam

- ali na Bosanskom znam."

Profesor će na to:

- "Pa dobro - hajde objasni ti to meni na bosanskom, samo da je tačno."

I odgovori Haso ovako:

- "Bakterija je šejtan baja, koja živi u havi i kad uđe u insana i ufati fursata, ne odeš li hećimu za heftu dana - ne gine ti dženaza."

Maternji Jezik

- Zašto se jezici zovu "maternji"?

- Zato jer očevi rijetko dolaze do riječi!