Promocije keranih radova

Radionice tradicionalne Banjalučke kere i u Kozarcu i Travniku

ovaj tradicionalni ručni rad, dobro je došao.Iskusne kerilje, kojih je, nažalost, sve manje u našem gradu, svojim nesebičnim podučavanjem strpljivo pokazuju kako obraditi goblen i na najljepši način iskerati stolnjak, broš, naušnice, obraditi maramicu, koja se nekad tradicionalno koristila na svadbama kad bi se, uz grančicu ruzmarina, kačila na rever gostima.

Tekst i foto: Zinajda Hrvat

Banja Luka je oduvijek bila grad bogate istorije, kulture i tradicije. Nažalost, u današnje vrijeme se malo pažnje posvećuje tradicionalnim zanatima i ručnim radovima koji su krasili naše domove do početka 21. vijeka.U svakoj našoj kući mogao se vidjeti kerani stolnjak ispod stakla na trpezarijskom stolu ili heklani miljeić na komodama,bosanski ćilim u sobi, bakrene džezve i sahani i drvene sehare za djevojačko ruho kao ukrasi. Početkom 21. vijeka, u procesu globalizacije i naše težnje da se što više približimo zapadnom načinu i stilu života, kerani i heklani stolnjaci i miljeići, bosanski ćilimi i sećije, neprimjetno se nestajali iz naših kuća.A u tom procesu, nismo bili svjesni da gubitkom vlastite tradicije i kulture, gubimo i svoj identitet.

A šta je čovjek bez identiteta? Da li naša djeca treba da poznaju svoju tradiciju i kulturu ili da prihvate neku novu, da bi imali komforan i lagodan život? To treba svi da se zapitamo.

Radionice Banjalučke kere

Danas, u sklopu banjalučkog MDD „Merhamet“ djeluje Aktiv žena koji održava radionice banjalučke kere i svako ko želi da nauči

Nije to lak posao jer se sve obavlja tankom šivaćom iglom i koncem “Ljiljan“ bež ili bijele boje. Ali želja za očuvanjem tradicije, za učenjem nečeg što je gotovo izumrlo na našim prostorima, jača je i svaka nova kerilja je puna entuzijazma i želje da savlada ove vještine.Uz ugodno druženje, kafu,čaj i bosanske lokume, nauče se nove mustre,koje se kod kuće vježbaju i sa svakim novim redom kerilje su sretnije, jer su nešto sačuvale od zaborava.U sklopu promocije keranih radova, banjalučke kerilje su učestvovale i na izložbi kreativaca u „Emporiumu“, na platou Ferhadije i u prostorijama MDD “Merhamet“ u sklopu manifestacije „Vezeni most“ 2022. godine.

Kozarac: Probuđene želje

Početkom marta ove godine , na poziv udruženja žena „Kozarac“ i njihove predsjednice gospođe Emire Sivac, predstavnice aktiva žena MDD „Merhamet“ posjetile su ovo udruženje i njihove vrijedne članice postupno uvodile u tajne kere. Iako je to bio naš prvi susret, divne Kozarčanke su nas dočekale s osmjesima i dobrodošlicom kakvu samo možemo doživjeti u našoj zemlji.Nakon prvog dijela radionice Banjalučke kere, za koje su sve članice izrazile veliko interesovanje zbog želje za očuvanjem još jednog segmenta bosanske tradicije, naše domaćice su nas počastile svojim domaćim specijalitetima.Tako je na stolu bila domaća pileća supa, poznata kozaračka kvrguša, razne vrste pita, baklava, lokumi, torte i kolači uz kafu, limunadu i domaće cijeđene sokove od aronije, jabuke...

Nakon drugog dijela radionice i razmjene brojeva telefona, mi smo se vratile u Banjaluku pune predivnih utisaka i presretne jer smo uspjele da probudimo želju za keranjem kod naših domaćica u Kozarcu.U iščekivanju njihove posjete Banjaluci i našem udruženju pri MDD „Merhamet“ Banja Luka, nastavljamo sa našim radionicama u gradu na Vrbasu.

Travnik: „Sačuvajmo od zaborava“

Članice Aktiva žena MDD “Merhamet“ Banja Luka ,Atifa Kika Duna, Enisa Musić i Fatima Čavka Hotilovac su 10. marta 2023.godine, na poziv JU Zavičajni muzej Travnik, učestvovale i na promociji Banjalučke kere u Travniku, u sklopu projekta očuvanja nematerijalne kulturne baštine „Sačuvajmo od zaborava“ i snimanja stare, skoro zaboravljene verzije sevdalinke o Travniku, uz saz i harmoniku.Naša Kika Duna je otpjevala sevdalinku „Kad mašina kroz Travnik maršira“ i snimila spot, na što smo posebno ponosni. Direktorica JU Zavičajni muzej Travnik, gospođa Fatima Maslić, auditorijumu je predstavila banjalučku keru i njen istorijat, što je mnogima bila nepoznanica, a izložbeni primjerci i naše članice, Enisa i Fatima, praktično su im pokazale proces nastanka nekih od radova Banjalučke kere.

Naše aktivnosti se nastavljaju i dalje uz nove planove,a ovim putem pozivamo sve vas da sačuvamo tradicionalnu Banjalučku keru zajedno i zaštitimo je pri UNESCO-u.Tradicija je nešto od čega ne smijemo da odustanemo i da zaboravimo naše vrijedne majke i nane, koje su sebe utkale u svaki novi bod keranog rada!

Emigrantski put jednog

Banjalučanina: Imao sam divan život, a onda su došle devedesete...

Preko Gašinaca do Saint Louisa...

Kad jednom odeš...

Hodam svojim stazama iz prošlosti...

Nakon dugo vremena vraćam se u naš banjalučki magazin, ”Šeher Banju Luku”. U sjećanjima oživljavaju devedesete godine u mom rodnom gradu.Imao sam divan život i perspektivu radeći u ”Auto Hrvatskoj”. Život bez kredita, stan, novo vozilo. I, što je najvažnije, predivanbrak sa mojom Osmančevićkom, koji traje.

Nisam vjerovao, početkom devedesetih godina, da ću život vjerovatno završiti u Saint Louisu u Sjedinjenim Američkim Državama. Ali, život piše romane, i ne zna se gdje ćemo biti sutra.

Radeći u „Auto Hrvatskoj” skoro svaki dan bio sam u Zagrebu i nisam vjerovao mojim suradnicima da je bolje da se preselim u Zagreb. Bio sam uvjerenja da će ludilo devedesetih godina preći preko nas bez posljedica, ali to se nije desilo. Drago mi je bilo što sam iz svog rodnog vjekovnog grada izišao jako kasno, da vidim promjene kod svojih prijatelja, koji su većinom postali Banjalučani sedamdesetih godina, poslije zemljotresa.

Moj emigrantski put krenuo je sedmog novembra 1994. godine odlaskom u Nepalski bataljon, zatim Gašince i napokon Saint Louis, 28. aprila 1995. godine.

Odlaskom iz Banje Luke i dolaskom u pomenute kampove razočarao sam se u svoje sugrađane. Nismo mi bili baš zainteresirani pomoći jedni drugima u nevolji, čast izuzecima. Prije odlaska iz rodnog grada skinuo sam tri vojna poziva i radio na radnoj obavezi preko dvije godine.

U te dvije zadnje godine života u Banjoj Luci svaki dan sam sve više i više mrzio svoj rodni grad. Želio sam da doživi sudbinu Sarajeva i patnje Sarajlija. Dolaskom u Saint Louis, kreće druga priča, početak života u drugoj državi, učenje drugog jezika, drugih običaja i tradicije.

Poslije divnog prijeratnog života i sigurnosti koje sam imao živeći u našoj predivnoj domovini, i početka života u drugoj državi, bio sam primoran boriti se za svoj emigrantski status.

U to doba u Saint Louisu živjelo je nešto više od tri hiljade mojih zemljaka, većinom iz Prijedora i Srebrenice. Naravno, svaki početak u drugoj državi je veoma težak, a ja i supruga smo počeli raditi u smjenama u jednoj tvornici hrane.

Koliko su Amerikanci, zaposleni u istoj tvornici, znali o nama i geografiji, govore pitanja koje su postavljali, kao: Koliko se vozi do moje domovine putničkim vozilom? Vjerujte mi, radio sam iviše od dvije stotine sati u dvije sedmice, moj rekord bio je 225 sati, jer preko noći htio sam se vratiti na neki normalni prijeratni kolosijek. Naravno, taj put je bio dug i trnovit. Loši uslovi stanovanja, težak život i male plate nisu sprečavale moje Bosance i Hercegovce da se druže. Hvala Bogu, ipak na kraju sam uspio. Sada moja porodica živi jedan normalan život, dostojan čovjeka.

Gledajući današnju situaciju u Saint Louisu, gdje živi više od 70.000 naših zemljaka, prilično smo udaljeni jedni od drugih. Zelena novčanica, “Dolar”, udaljio nas jedne od drugih. Najveće bogatstvo naše emigracije u United State je da je veliki broj naših sugrađanadošao sa završenom školom, gdje se pokazalo da smo najkvalitetnija emigracija u zadnjihsto godina. Danas imamo veliki broj naših sugrađana na visokim odgovornim mjestimavelikih kompanija, veliki broj ih ima privatni obrt, restorane, prodavnice sa našim proizvodima...

Svaki dan sve više Amerikanaca uživa u čarima naše tradicionalne hrane. Na našu veliku žalost, jedan dio naših sugrađana krenuo je stranputicom. Odlaskom u Kasina, kockanjem i velikim dugovima našli su se na ulici. Najviše ih druži se po vjerskim ustanovama,najviše u našim džamijama, kojih ima u pet u Saint Louisu.

Imamo veliki broj naših restorana, barova, ali muzika tamo nije po mom ukusu. nemate gdje izaći vikendom u noćnim satima

Ljutim se kada naši sugrađani kažu:”Lako je njima, oni imaju, jer žive u dijaspori, a nitko se ne zapita kakve je kvaliteta življenja nas u dijaspori”

Eto, toliko o nama koji živimo u DIJASPORI, nećemo o političkoj situaciji u našoj voljenoj jedinstvenoj Bosni i Hercegovini, jer vidim da se polako vraćamo sa mržnjom u nesretne devedesete godine. Prošle godine sam bio u Banjoj Luci, rješavajući mnoge probleme sa vjerovatnoćom povratka. Grad je predivan, najveće bogatstvo imamo u zelenoj rijeci Vrbas, koja mu daje posebnu ljepotu. Veliki broj restorana je lociran na obalama Vrbasa i tu možete uživati u mirisu vode i tradicionalnim jelima.

Hodam svojim stazama iz prošlosti, vraćaju mi se sjećanja kao da je bilo jučer, čujem graju djece, koji uživaju na ulicama.

Miris lipe, opija me pomiješan sa mirisom ruže iz susjednog dvorišta. Parkić pun, a miris Mujinog ćevapa širi se cijelim gradom.

Korzo puno, a slatki ćošak, preko puta Senke, čeka da se skupimo pa u život.

Dom kulture čeka da dođemo, Naravno ulazi se kroz podrum preko uglja, pa u plesnu dvoranu. Čekamo popularne sastave da krenu sa svirkom.

Pro Et Contra sa Šemarom, Kombo 5 sa Nandijem, Stari znanci sa Sakibom Jakupovićem, Plavi ansambl, Muchacosi sa Buretom, Braco Skopljak, Enes Bašić, Caja i Emir Bašić, Atif Turčinhodžić sa bratom Nijazom,

Popularni izleti na Šehitluke

Nadir Garčević, Sandra Kulijer, moj Sead Galešić sa Meteorima, izvinite, pojedine sam sigurno zaboravio. Divna muzika, baca nas u trans, ne želimo da se završi.

Sjećanja na prvomajske proslave, parade, majske uratke, gdje smo svi uživali.

Na našu veliku žalost, toga više nema,

Sjećanje na Incelov bazen, večeri uz gitaru na Vrbasu, uživanje u kupanju, i krađi kuruza pored rijeka Vrbanje i Suturlije.

Nema više toga, jer grad čine ljudi, koji ne žive u svom gradu, koji imaju druge države gdje nastoje svoj rodni grad prenijeti kroz razna druženja, ali SJEĆANJA OSTAJU U NAŠIM SRCIMA, a neki drugi poslijeratni Banjalučani uživaju u našem rodnom gradu.