Godine stagnacije

OBILJEŽENO RATOVIMA, BUNAMA, KUGOM, POŽARIMA...

Tekst i foto: Adem Čukur

Od izmještanja sjedišta Bosanskog pašaluka iz Banjaluke u Sarajevo 1639. godine, pa do dolaska Austrougarske 1878.godine na naše prostore, nastaje dugi period stagnacije u razvoju grada, a u pojedinim periodima i njegovog opadanja. To je vidljivo, između ostalog, i iz podatka da je grad u vrijeme svog najvećeg razvoja u Osmanlijskom periodu u XVII-om vijeku imao 3.700 kuća / po slobodnoj procjeni 12.000 do 15.000 stanovnika, da bi Austrougarsku okupaciju 1878. dočekao sa 9.650 stanovnika. Tako je svojevremeno neizlječiiva zarazna bolest kuga harala Banjalukom 1690. i 1732. godine (kada je umrlo oko 7.000 ljudi), te u periodu između 1813. i 1818. godine. A jaka zima 1690. godine produžila se do kasnog proljeća, uništivši usjeve, pa je te godine gradom zavladala dotad nezapamćena glad koja je odnijela dosta ljudskih života , a zabilježeni su i slučajevi kanibalizma.

Bitka za Banju Luku 1737.

U ovom dugom periodu u dva navrata dolazi do značajnog upada trupa Austrijske vojske u grad; 1688. pod vodstvom Ludovika Badenskog nakratko ga je i osvojila. U gradu je najviše nastradao Gornji Šeher kojeg je austrijska vojska pri povlačenju zapalila i skoro u potpunosti razrušila. Godine 1737. odigrala se jedna od najvećih bitaka u viševjekovnoj istoriji grada. O toj bici u knjizi Mate Džaje ”Banjaluka u putopisima, zapisima i legendama” objavljen je izvod iz knjige ” Enciklopedija Jugoslavije ”, sv I. koji glasi:

”1737. g. prodrli su Austrijanci u Banjaluku pod komandom generala Hildburgshausena sa zadatkom da zauzmu Banjaluku i da prodru u dolinu Bosne i Drine. Veliki je vezir preporučio bosanskom veziru Ali-paši Hakimoglu ‘da izbje- gava borbu’. Ali-paša nije prihvatio savjet velikog vezira, već je s vojskom, sastavljenom u većini od domaćih Muslimana, iznenada napao austrijske čete koje su se ulogorile na Banjalučkom polju. General Hildburgshausen je pozvao komandanta banjalučke tvrđave da se preda, a ovaj je odgovorio topovskom paljbom, a Hildbergdhausen otpoče cerniranjem Banjaluke i sistematskim napadom s linije Lauš Brdo - ušće Vrbanje na tvrđavu. Ovu je predstavljala citadela-kastel u južnom kutu rijeka Crkvene i Vrbasa, zaštićena sa juga i zapada vodenim rovom, a opasana bastioniranim 6-8 metara visokim i 2 m debelim zidovima, povezana mostom s predgrađem na na desnoj obali Vrbasa. Posada, blagovremeno pojačana, cijenjena je na 5.000 ljudi. I pored žilavo aktivne odbrane, napadač je 31. VII poseo desnu obalu Vrbasa , 3 / VIII zauzeo je ispred trvđave jurišne transeje i spremao se da noću 4./5. VIII izvrši opšti juriš na lijevoj obali Vrbasa, dok je slabi odred generala Baranya trebalo s desne strane da prodre preko mosta u tvrđavu. Za to vrijeme Ali-paša krene vojsku od Travnika preko Jajca u selo Podrašnicu (izmedju Jajca i Sitnice), sačeka ”pobjedničke čete od Ostrovice pod Mehmed-begom Fidahićem” i odluči da napadne opsadu na desnoj obali Vrbasa. Vezirova je vojska vještim manevrom iznenadila austrijsku vojsku 4. VIII izvršivši oko podne opšti napad na Baranya i pojačanja. Mehmed-beg Fidahić na desnom krilu obiđe s konjicom pješadiski front, udari snažno u lijevi bok, gdje se nalazila konjica, raspršte je i unese nered i paniku u cijeli neprijateljski raspored. Tek pred noć 4./5. VIII borba je prestala. Austrijanci su tog dana imali oko 6000 mrtvih (veći dio se utopio u Vrbasu) i 3000 ranjenih, protivnički gubici su mogli biti nešto manji. Ali moralni poraz je bio takav da je Hidbugshausen već 5.VIII napustio Banju Luku.”

U XVIII-om i XIX-om vijeku veliki požari su četiri puta poharali čaršiju u Donjem Šeheru pri čemu je svaki put izgorjelo na desetine dućana. Dućani su nakon požara obnavljani, ali za razliku od prvobitnih, novi su u XIX-om vijeku građeni od tvrdih materijala. U cijelom navedenom periodu grad se unekoliko prostorno širi; na prostoru sa desne strane Vrbasa mahale Mejdan, Stupnica i Kulmahala dobivaju svoje skoro konačne okvire, a pored naselja Gornji Šeher, Novoselija, Sitari, Čaire, Pećine, Dolac, Pobrđe,...vremenom se vrši parcelizacija zemljišta i započinje izgradnja naselja Hiseta, Nove varoši ... Sam kraj vladavine Osmanlija u graditeljskom smislu obilježen je izgradnjom željezničke pruge normalnog kolosijeka od Banjaluke do Dobrnjina / Bosanskog Novog, izgradnjom bezistana / Pokrivene čaršije sa trideset dućana, te izgradnjom samostana trapista ”Marija Zvijezda” u Delibašinom selu od 1869. Godine.

Legenda o Safikaduni

Za banjalučku čaršiju i tvrđavu Kastel vezana je najljepša banjalučka legenda – Legenda o Safikadi, neizmjernoj i tragičnoj ljubavi dvoje mladih. Publicista Aleksandar-Aco Ravlić je zabilježio tri verzije legende, a jedna od njih glasi: Mlada i lijepa Safikada zapela je za oko stasitom turskom askeru (vojniku, pr. a.). Ali i on se njojzi dopao. Zidine starog grada Kastela i čaršijski zakoni nisu bili prepreka njihovoj ljubavi.

Naredba o iznenadnom pokretu sultanovih askera bila je strahovit udarac njihovoj, još nedoživljenoj, sreći. Na posljednjem sastanku zakljinali su se jedno drugom na vjernost, a Safikada je na kraju kroz plač rekla: ”Bit ću ti vjerna do groba.” Sutradan, uoči polaska turske askerije, Safikaduna je, protivno svim običajima, došla da isprati svog mladića. Bilo je to nekako oko podneva kad top sa kule označava polovinu dana. Čim je topdžija upalio fitilj, Safikaduna je hitro stala pred top i iz sveg glasa povikala: Vjerna sam ti do groba. A kad je top oglasio podne, Safikaduna je bila među mrtvima. Njen grob se nalazi u ulici izmedju Džamije Ferhadije i tvrđave Kastel. Odavno je postala tradicija da zaljubljeni posjećuju taj grob i pale svijeće u ima vječne ljubavi.