Era golgetera Fišera

I sretna i sjetna prisjećanja velikog centarfora

Muhameda Ibrahimbegovića Fišera: Uvijek vjeran svome Naprijedu i svome Borcu, a najviše dresu sa brojem 9.

Piše: Željko TICA

Tamo, preko Vrbasa, uvijek se igrao najbolji fudbal, tamo su se prosto rađali golgeteri. Oni najbolji, zna se, odlazili su u banjalučki Naprijed. Tim fudbalskim putem išli su Omer Jusić, Pašo Bećirbašić, Sead Šatrić, Muhamed Ibrahimbegović...

- Ono što nas sve „veže“, to je da smo odrasli u blizini, da smo igrali raja protiv raje, da smo svi počeli u Naprijedu, a onda nas je put odveo u Borac - priča Muhamed Ibrahimbegović Fišer, nezaboravni golgeter banjalučkog Borca, koji je njegov dres obukao tek iz drugog pokušaja.

Golgeterska „žica“

- Jedno vrijeme sam trenirao u juniorima Borca kod Alije Osmančevića Hahe. On mi je rekao da nisam igrač za taj klub. Naravno, zaboljelo me je to, tužan i razočaran vratio sam se u Naprijed, ali čvrsto odlučan da kad-tad dokažem da su grdno pogriješili u procjeni mojih fudbalskih kvaliteta.

Tadašnji treneri Naprijeda, Brane Krivokuća i Dobrivoje Sabljić, osjetili su da 17-godišnji Ibrahimbegović ima golgetersku „žicu“.

- Sa specijalnim ljekarskim pregledom igrao sam za prvi tim. Naprijed je tad nastupao u Krajiškoj zoni, imao je sjajnu ekipu, bili su to: Omerbašić, Vlajić, Dž. Smajić, Tahirović, Salihagić, F. Ališić, Dervišević, Šašivarević... Uspjeli smo da osvojimo Kup braće Podgornik, u finalu smo pobijedili Borac sa 2:1, ja sam postigao oba gola.

Sve mu se „poklopilo“ u krajiškom derbiju protiv Slobode iz Novog Grada na Mejdanu.

- Novljani su bili vodeći klub Krajiške zone, jurišali su na drugoligaško fudbalsko društvo. Došli su na Mejdan čvrsto ubijeđeni da će pobijediti, napraviti još jedan korak ka šampionskim počastima. Pobijedili smo ih sa 2:1, što je tada bilo veliko iznenađenje. Postigao sam oba gola, proglašen sam za igrača utakmice. Drugi gol bio je istinsko remek-djelo, kada sam sa ivice šesnaesterca pogodio suprotan ugao čuvara mreže Novljana Alunovića, koji se nije ni pomjerio. Nikad neću zaboraviti taj tim Naprijeda, izgledao je ovako: Mašić, Hrustić, Ekinović, Duraković, Vlajić, Žujić, Kojić (Dž. Smajić), Tahirović, Ibrahimbegović, Latifić, Gorić (Dervišević). Na toj utakmici bio je tadašnji trener Borca Gojko Zec...

Veliki borac – u Borcu

I Zec ga je pozvao u Borac, odmah mu je ukazao povjerenje.

- Od prvog trenutka vjerovao je u mene. Na moju veliku žalost, Zec, koji je bio sjajan trener i u klub uveo dosta novina, otišao je, a umjesto njega je postavljen Ivan Čabrinović. Za mene su tad nastupili teški dani, nigdje me nije bilo, za njega kao da nisam postojao. Mislio sam da dignem ruke od svega, da se ponovo vratim u svoj Naprijed. Bolio me je takav odnos, jer su igrali slabiji od mene.

Ni Čabrinović se nije dugo skrasio na kormilu, zamijenio ga je Boris Marović.

- Zec me je otkrio, a Marović je moj fudbalski otac. Njemu mogu da zahvalim što sam postao prvotimac Borca. On mi je pružio šansu koju sam dugo čekao. Na debiju protiv prvoligaša Borca postigao sam gol, potom sam bio strijelac protiv Radničkog u Nišu, po dva puta zatresao mrežu

Proletera i Čelika i „devetka“ je postala moje fudbalsko vlasništvo. Odigrao je za Borac utakmice i utakmice, evidenciju nije vodio, ali misli da ih je bilo između 400 i 500. Neke pamti... - Sa Čelikom smo vodili veliku bitku za opstanak, oni su nam došli u goste. Znalo se, ko pobijedi blizu je svog cilja. Na Gradskom stadionu igrao se 90. minut, mnogi su pomislili da ćemo se sunovratiti ka drugoligaškim vodama, a onda sam zatresao mrežu Vujačića. Gradski stadion je prosto „eksplodirao“ od radosti. Bio je to zlatan pogodak, za pamćenje. Vrijedan opstanka u prvoligaškom društvu. Bilo je još golova, ali ovaj mi je jedan od najdražih u karijeri. Pamtim i mečeve sa Partizanom, Dinamom, Hajdukom, Crvenom zvezdom. Dinamo smo, čini mi se da nas je vodio Bobi Spasojević, u prvenstvu pobijedili sa 5:1, da bi nam se oni samo nekoliko dana kasnije revanširali u Kupu. Ili ona kup utakmica sa Zvezdom na „Marakani“, kada je Abid Kovačević prosto „eksplodirao“. Zasjenio je Zvezdine zvijezde Petrovića Pižona, Savića, Šestića…, savladali smo ih sa 4:1, ja sam ušao u igru, zamijenio sam Smileskog.

Golmani su od njega strahovali

Gotovo preko noći Ibrahimbegović je postao strah i trepet za protivničke odbrane, golmani su od njega strahovali. Nema čuvara mreže kojeg nije savladao.

- Padali su reprezentativci, Petrović iz Zvezde, Marić iz Veleža, dinamovac Stinčić, Dalanović, „jedinica“ Olimpije, Mešković iz splitskog Hajduka, „Željin“ čuvar Janjuš... Bili su to sjajni golmani, ali volio sam ih vidjeti na koljenima.

U prvoj sezoni u kojoj je dobio pravu šansu postigao je devet golova, da bi u drugoligaškom društvu čak 22 puta zatresao mrežu. Prvoligaški povratak je obilježio sa 11, a onda u narednoj sezoni 12 golova…

- Kad je Borac ispao iz lige poslije one fudbalske režije u Zagrebu i Boru, te sezone zajedno sa Pejovićem iz Crvenke podijelio sam prvo mjesto kao najbolji strijelac Druge lige „zapad“. Svojim golovima doprinio sam ekspresnom povratku Borca u elitu.

Nije se bojao duela, bio je beskompromisan, čuveni zagrebački TV komentator Ivan Tomić ga je nazvao banjalučki džambo-džet.

- Nisam bio nimalo nježan, tukao sam se sa centarhalfovima. Žalili su se mnogi da sam grub, ali još više bih ja to mogao reći za njih. Kad oni nisu birali sredstva da me onemoguće, e onda im ni ja nisam ostajao dužan. Centahalfovi poput Hatunića, Blaškovića, Miljkovića, Alajbegovića, Šišića, Kozića... bili su prave fudbalske gromade, snažni momci, takav sam bio i ja, pa kad smo se sudarili, sve je prštalo. Golgeter mora da bude neustrašiv, čak i drzak. Bez toga nema golova. Nikad nisam prvi započinjao kavgu, ali nikad nisam ni uzmicao.

Jedini je fudbaler Borca u istoriji koji se našao u klubu 50 jugoslovenskih strijelaca.

- U jugo-eliti postigao sam 78 golova. Najbolji sam Borčev strijelac i u Evropi sa šest pogodaka. Pet sam dao Rimelanžu, a jedan Anderlehtu, koji je te godine osvojio Kup kupova, Borac ga je jedini savladao, dok sam ja postigao pobjedonosni gol. Zašto da krijem, drago mi je zbog toga, to je Borčeva fudbalska istorija.

Preko „grane“

Iz Borca se otisnuo preko „grane“, dvije godine branio je boje turskog Fenerbahčea.

- I opet sam bio najbolji klupski strijelac. Osvojio sam sa „Fenerom“ titulu i Kup. Turci su ludi za fudbalom, stadioni su uvijek bili puni. A kako navijaju i slave uspjehe, to je prava ludnica.

Karijeru je završio tamo gdje je i počeo njegov fudbalski uzlet, na Gradskom stadionu.

- Borac je tada bio drugoligaš. Igrao sam sa Malbašićem, Sredojevićem, braćom Raičević, Topićem... Žao mi je što nisam odigrao oproštajnu utakmicu, tadašnje kupsko rukovodstvo zaboravilo je ne samo na mene nego na još neke igrače, koji su zaslužili da se na pravi način oproste od dresa i kluba kojem su mnogo dali.

Jedno vrijeme trenirao je banjalučki Naprijed.

- To je moja fudbalska ljubav. Sa Naprijedom sam 1989. osvojio prvo mjesto u Međuopštinskoj ligi. Preko Lijevča i kroz baraž stigli smo do Republičke lige. Imali smo sjajnu ekipu, branio je Ferenčak, igrali su Gračanin, Omerkadić, Ljutić, Balaban, braća Filipović, Pehadžić... U debitantskoj sezoni u Republičkoj ligi bili smo „hit“, osvojili smo peto mjesto.

Kad zaborave na veterane

Jedno vrijeme nije dolazio na Gradski stadion - Mnogo toga se izmijenilo, promijenilo, došli su neki novi ljudi, na nas veterane su zaboravili. Nikad neću zaboraviti kad me je, dok sam gledao jednu utakmicu Borca, a bila je ciča zima, vidio iz novinarske lože Željko Tica, sa kojim sam odrastao preko Vrbasa, igrali smo u Naprijedu. Došao je do mene na tribine i rekao mi: „Ideš sa mnom u novinarsku ložu, tebi je tamo mjesto, a ne na tribinama.“ To me je istinski dirnulo. Tada su mnogi gledali kako se zovem, čak i oni sa kojima sam nekad bio prijatelj. To se ne zaboravlja.

Kad su ga pozvali, vratio se u Borac. Postao je član klupskog rukovodstva. Bio je sportski direktor, koordinator za sportska pitanja. U to vrijeme Borac je osvojio Kup BiH, šampionsku titulu, dva puta igrao u Evropi...

- Borac se vratio tamo gdje mu je i mjesto, u vrh fudbala BiH. On uvijek mora težiti borbi za trofej, za izlazak na evropsku scenu. Veliku stvar u tom periodu uradio je Željko Kopanja. On je bio ta pokretačka snaga koja je Borac izvela na stazu uspjeha. Nažalost, Borac je opet na pogrešnom putu. To nije dobro, to se mora promijeniti - kaže Muhamed Ibrahimbegović Fišer, nekadašnji nezamjenljivi prvotimac Borca.

I njegov najbolji strijelac na prvoligaškoj i evropskoj fudbalskoj sceni.

To je već klupska istorija...