Fudbalske legende
Ni klizećim startom ga nije mogao protivnik zaustaviti: Husnija Fazlić. pali iz Prve lige, postao trener prvog tima. Bili smo jesenji prvaci drugoligaškog karavana. U zimskoj pauzi sam rekao rukovodstvu kluba šta
Golmanska tuga: Husnija Fazlić.
treba da uradimo da bismo bili šampioni. Nisu me poslušali, nismo imali pravu podršku i umjesto da se vratimo u elitu, zauzeli smo četvrto mjesto. Drugi put sam prihvatio kormilo kada ga je odbio Tomo Knez. Pripreme su bile u punom jeku, ja na odmoru, a onda sam dobio poziv da je Knez odbio ponudu, da preuzmem tim. Znao sam u šta se upuštam, ali jednostavno nisam mogao, zbog Borca, da kažem neću. U klubu nisu imali strpljenja, željeli su rezultat preko noći, pa sam morao napustiti kormilo. Treći povratak ili treća trenerska sreća u Borcu bila je za - istoriju. Ako je Čačak kruna moje igračke karijere, onda je kruna trenerske osvajanje Kupa maršala Tita, kada smo pobijedili Crvenu zvezdu. Ta zlatna generacija nije stvorena preko noći, u njoj je bilo deset igrača koje sam vodio od pionira do seniora. Bili su to Ante Jakovljević, Malbašić, Lipovac, Špica, Ranko Jakovljević, Vranješ, Mataja, Lemić, a sjajno su se u nju uklopili Durgutović, Lupić, Beširević, Matejić, Popović, te Karalić, Bilbija... Odigrali smo vrhunsku utakmicu, taktički nadigrali moćnu Crvenu zvezdu i postali prvi drugoligaš koji je osvojio Kup maršala Tita. Tu utakmicu i onaj veličanstveni doček na Trgu Edvarda Kardelja
Obožavao Milutinovića
Uspješan i trener: Husnija Fazlić. 18
U fudbalskoj mladosti Husnija Fazlič se divio umjeću “plave čigre” Miloša Milutinovića. - U najezdi sjajnih asova kao što su bili Šekularac, Galić, Jerković, Džajić, Skoblar..., najviše sam cijenio Miloša Milutinovića. Od njega nisam vidio boljeg igrača. Obožavao sam Milutinovića, često odlazio i gledati ga u Splitu, Zagrebu... Kako je taj igrao fudbal. Ma, čudo jedno - uz uzdah će Fazlić.
vječno ću pamtiti, baš kao što ce taj uspjeh ostati zlatnim slovima upisan u istoriju. Finalni meč sa Crvenom zvezdom imao je i svoju predigru. Trener Borca Hune je sve iznenadio kada je na gol umjesto Ante Jakovljevića postavio iskusnog Slobodana Karalića. Jakovljević je sjajno branio do finala, pogotovo u mečevima koje su odlučivali jedanaesterci, a on je bio za njih pravi majstor. Ogromne su njegove zasluge što smo stigli do borbe za trofej. Ali, jednostavno, osjetio sam da bi to mogla biti utakmica za Karalića. Mnogi su mi tad govorili da sam sam sebi presudio trenerski život, mnogi su govorili da ću zbog tog poteza ispasti najveći gubitnik. Ali, na sreću, bilo je upravo onako kako sam planirao. Karalić je imao svoj dan, branio je kao nikad do tada, izrastao je u istinskog fudbalskog junaka. Naravno, oni koji su me prije utakmice proglasili gubitnikom na kraju su morali da mi čestitaju. Iskren da budem, žao mi je bilo Jakovljevića, jer Tonču sam vodio od pionira, brinuo se o njemu, mnogo učinio za njegovu karijeru. Ali, u tom trenutku samo sam gledao interes Borca, to mi je bilo najvažnije. Na kraju ispalo je za Borac najbolje - Kup je bio u našem vlasništvu. Nakon što je Borac osvojio Kup i plasirao se u Jedinstvenu ligu, Fazlić je odlučio da se povuče. Mogao je da vodi klub u Evropi, mogao je zbog veličanstvenog uspjeha da ostane trener, on se odlučio na taj korak jer je, kaže, želio pomoći Borcu. Mnogi su mi govorili da ostanem, ali nisam želio. Osjetio sam da je neophodna promjena zbog igrača, kluba... Pokazalo se da sam bio u pravu. Jedno vrijeme obavljao je dužnost sportskog direktora. Sjajno se snašao u toj ulozi,
