U Banjoj Luci je 12. 2. 2018. godine u 97. godini preselio na ahiret prof. dr. Ismet Smailović, najstariji bosanskohercegovački lingvista. Rođen je 1921. g. u Ćehajama kod Srebrenika, a zadnji dio života proveo je u Banjoj Luci. Naučno zvanje doktora filoloških nauka stekao je 1964. godine u Zagrebu. Osim što je predavao na fakultetima, Smailović je obavljao i druge dužnosti. Bio je i prodekan Pedagoške akademije u Banjoj Luci, član Naučnog vijeća Instituta za jezik i književnost u Sarajevu, član redakcije časopisa Književni jezik u Sarajevu... Objavio je knjige "Muslimanska imena orijentalnog porijekla u BiH", "Jezik Hasana Kikića“, Bosanskoturski rječnik, te „Muhamed Hevai Uskufi“ zajedno sa Ahmetom Kasumovićem i Muhamedom Hukovićem. Autor je mnogih studija i naučnih radova. Dobitnik je prve Povelje “Muhamed Hevai Uskufi” za doprinos razvoju bosanskohercegovačke lingvistike i filologije. Dženaza profesoru Smailoviću obavljena je u Banjoj Luci u haremu Dolac. Povodom Međunarodnog dana maternjeg jezika, koji se obilježava svake godine 21. februara, s ciljem unapređivanja, učenja i razvoja maternjeg jezika i njegovanja jezične kulture podsjećamo se na ovaj tekst profesora Smailovića. Sadržaj je i dalje aktuelan mada je nastao prije više od deset godina.
ŠTO SE TO DANAS DOGAĐA S NAŠIM BOSANSKIM JEZIKOM Die wahre Heimat ist eigentlich die Sprache. Wilhelm Humboldt (= Prava domovina je zapravo jezik.)
Mislim da neću pretjerati ako kažem da niko dosada nije rekao ni napisao ljepše misli o ljepoti bosanskoga jezika nego što ih je rekla i napisala prije 65 godina srbijanska književnica Isidora Sekulić. Žao mi je što sada ne mogu citirati više takvih njezinih misli, jer pri pisanju ovoga članka nisam imao pri ruci njezina djela, ali jednu takvu njezinu misao znam napamet pa ću makar nju navesti, a ona glasi: "Bosanski jezik i književnost to je jedna ogromna livada koja se guši od rasta, cveća i mirisa, livada ostaje blizu, zemlju krasi i preliva, u zemlju otresa seme." Eto, tako je mislila, govorila i pisala o bosanskom jeziku Isidora Sekulić prije 65 godina kad taj i takav jezik u Bosni i Hercegovini nije još imao ni svog zvaničnog imena. A kad je taj jezik prije 12 godina dobio i svoje zvanično ime, brzo se pojavio Pravopis bosanskoga jezika, pa nekoliko gramatika bosanskoga jezika, pa Rječnik bosanskoga jezika i svi smo se u Bosni i Hercegovini tome puno obradovali, nadajući se da će se sad bosanski jezik početi još više usavršavati, bogatiti, a posebno čuvati. Ali, avaj, nije bilo tako! Njegovih uvara nigdje nije bilo, a ni sada ih nema. U tome nisu ništa pomogle ni njegove gramatike, ni njegov Pravopis, ni njegov Rječnik, pa ni njegove katedre na fakultetima i višim školama. Pa ne samo što se ništa nije usavršilo ni obogatilo, nego se nije ni sačuvalo ono što je bilo dobro. Sve je krenulo kako ne treba, i na radiju, i na televiziji, i u novinama i u našem svakodnevnom govoru, a ništa se ne poduzima da se stanje što prije popravi i poboljša. A što je to krenulo kako ne treba? Evo što, bar u nekoliko najvažnijih primjera. Krenimo najprije od prevelikog i nepotrebnog preuzimanja tuđih riječi koje nisu nikada postojale u bosanskom jeziku i bez kojih bi bosanski jezik bio čistiji, ljepši i razumljiviji. Otkad postoje Bosna i Hercegovina i bosanski jezik, hrana se uvijek jela, a piće se pilo. Danas je to našim novinarima i spikerima, pa i nekim drugim, nerazumljivo ili zastarjelo, te se i jedno i drugo konzumira. U bosanskom jeziku uvijek je ono što se odnosi na grad bilo gradsko, ŠEHER 34 BANJA LUKA
a što se odnosi na selo, bilo je seosko. Danas je i to mnogima postalo nerazumljivo i zastarjelo pa se umjesto gradsko govori i piše urbano, a umjesto seosko tobože ljepše i razumljivije zvuči ako se kaže ruralno. Ako se tako nastavi, ne treba se čuditi da će se u bosanskom jeziku jednog dana grad zvati urbs, a selo rus, oboje prema latinskom urbs, urbis i rus, ruris. Uz ove ružne primjere u današnjem bosanskom jeziku ide i riječ devastiran (-a, -o), Pa zar je to bolje, ljepše i razumljivije od pravih bosanskih riječi porušen (-a, -o), poharan (-a, -o), oštećen (-a, -o), 0vakva se riječ prije 20 godina nije mogla uti ni u srpskom, ni u hrvatskom jeziku, a kamoli u bosanskom jeziku. I latinska riječ konsenzus koja zna i saglasnost, sporazum, pristanak sve više nalazi mjesta i u novinama, i na radiju i na televiziji. Koliko je ona jasna i razumljiva, vidio sam iz dijaloga dvojice građana kad jedan kaže: "0 tome će se morati postići ili sporazum, ili konsenzus." Postepeno nestaju i lijepe riječi bosanskoga jezika njive i oranice pa se pretvaraju u аgrarne površine. a nestaju i česme i bunarevi pa umjesto njih čujemo i čitamo da su to vodoopskrbni objekti. Ni kuće i zgrade nisu više mnogima drage pa su to stambeni objekti, a crkve i džamije su počesto sakralni objekti. Za veliko čudo ni snijeg nam više ne pada već se registruje kao i auto, pa u izvještajima o vremenu vrlo često ujemo da je "u Bosni bilo vrlo hladno, a u Sarajevu je registrovan i snijeg." U današnjem i u usmenom i u pisanom govoru mnogo je veći broj riječi koje su se uvukle u bosanski jezik iz ruskog i crkvenoslavenskog jezika. Navodim samo nekoliko primjera: čas (umjesto sat), ubijediti (umjesto uvjeriti), ubijeđen (umjesto uvjeren) obezbijediti (umjesto osigurati), obezbijeđen (umjesto osiguran), vaspitanje (umjesto odgoj), pasulj (umjesto grah), vazduh (umjesto zrak), inostranstvo (umjesto inozemstvo) i još drugih primjera. Tu bi išle i riječi opšti (umjesto opći), opština (umjesto općina), uopšte (umjesto uopće) i sveštenik (umjesto svećenik) u kojima je glasovna skupina št iz crkvenoslavenskog a ne iz bosanskog jezika. U ovu kategoriju nepotrebnih riječi u bosanskom jeziku mogu ići i riječi: јаgnje (umjesto janje), jagnjetina (umjesto janjetina), koleginica (umjesto kolegica). Riječi janje i janjetina nisu nikada u bosanskom jeziku imale glas g, a nemaju ga ni danas. To potvrđuju i bosanski toponimi: Janja, Јаnjari, Janjići i dr., kao i žensko vlastito ime Janja i prezimena Janjić i
