NOVE KNJIGE
Druga polovina srca »Noć kad su palili knjige«, druga knjiga pjesama Uglješe Kesića, osvjetljava i vremena kada je zemlja plakala, ali još više je poetski vez od srca do srca, od prijatelja do prijatelja. Radosni smo da, uz pojavu druge pjesničke knjige Uglješe Kesića, koja je - s naslovom »Noć kad su palili knjige« - krajem 2020. izašla u Banjaluci, u izdanju Art printa, možemo podsjetiti da je ovaj banjalučki profesor istorije svoje prve pjesme objavljivao i na stranicama našeg magazina i kazivao na »Vezenom mostu«. Od tih godina Kesić je najviše svojih »poetskih vezova« posvetio svome gradu i svojim prijateljima, ne zaboravljajući ni one koji su se rasuli prostranstvima svijeta, ali koji su dolazili i na svoje obale i u svoje aleje. Sada je pred nama, bolje reći – s nama, kako piše pjesnik u predgovoru ove nove knjige, druga polovina njegovog srca, sačinjena od stihova i rima, protkanih »dahom Banjaluke, čarobnim alejama, Vrbasom…«. Pjesnik ističe i da posebnu zahvalnost duguje udruženju Banjalučana Švedske, koje je pomoglo da se ovi stihovi uliju i među korice knjige u kojoj se pjeva i o vremenu kada je Banjaluka bila ožalošćena, kada je »i zemlja plakala«, ali još više o ljubavi i prijateljstvu. »Svugde i uvek se provlači ljubav koja iz njegovog srca a kroz olovku tako živo i opipljivo ulazi u svaku poru kože onog ko čita ovu zbrku poezije«, piše u svojoj recenziji Neda Gavrić (Pariz). »Ljubav kao smisao, kao zvezda vodilja, kao večna inspiracija… Jer ljubav se uvek množi kada je delimo.« Vjerujemo, da će to osjetiti i naši čitaoci ovih pjesama koje vas zovu na taj most od srca do srca. PJESMA ZA NJENE OČI Ova je pjesma satkana za njene oči. Oči u kojima žive vilenjaci i leptiri, u kojima spavaju svi snovi, sva hrabrost, sva ljubav i nježnost ovog svijeta. Znao sam joj reći da ih nikada ne zatvara, jer ako ih sklopi, ugasiće se svjetlo koje obasjava moj mrak. SAN O BANJALUCI Kada noću sklopim oči, u ulice idem znane, dođem ja u Banjaluku, ljjepa je da pamet stane. U proljeće kada dođem, kada cijela probehara, kriomice kroz grad prođem, ne budim ga jer još spava. A u ljeto kada dođem, kada stignem iz daleka, veselo mi ruke svoje nježno pruža moja rijeka. A s jeseni kad aleje prestanu da pletu priče, 44
prve riječi uputi mi požutjelo zatno lišće. A tek zimi kada dođem, kada gradom prođem svojim, zajedno sa prvim snijegom suzama ga svojim bojim. ROĐENJE MOSTA I prosu se nebom most kao ruža, olovnim srcem toplo nas grije i nježne ruke po gradu pruža, dok se Vrbas stari od srca smije.
ONI ŽIVE! Mislili ste da će zamuknuti rafali sa Zelengore i krici sa Neretve, ako ih izbrišete iz knjiga – ONI ŽIVE! Kad tišina zapjeva, a rijeke zabruje, kad dođu suze sa Kozare i sjenke iz logora – ONI ŽIVE!
VOLIM JE I izvi se sada naš novi most, dostojni nasljednik staroga mosta, nek' dugo vremena čuva ga Bog, te sretno da dočeka baš svakog gosta. Rodi se tako naš novi most U Banjaluci, 14. 6. 2019.
Ona je moj svijet. Moje nasmiješeno sunce, a usnulo nedjeljno jutro smije se njenim očima i dani sijaju njenom dušom. Volim je.
ONI ŽIVE Mislili ste da će nestati ako im uzmete metalne ploče ulica i bronzana poprsja –
Volim je zato što zna da srcem kaže sve, iako su neki već rekli da je veliki svijet, ju ću im reći da nije, ja svoj svijet mogu da zagrlim.
