Na ljudskoj obali života Piše: Radmila Karlaš I, generale najdraži, šta čekamo. Držim knjigu u formi rukopisa u rukama, koju mi je upravo dao da je iščitam. Gledam ga dugo i upitno. Pa dobro, bre, hoćeš li ti da govoriš kad je odštampam. Hoću, kažem. I znam da neće objaviti tu knjigu za života. On je vjerovao u Bosnu, ali oni koji su je predstavljali formalno, nisu vjerovali u njega. Zašto bi me to iznenadilo. Kada je zapucalo, zadnja osoba na svijetu koja bi mogla dabude garant multietničke BiH svakako nije bio Alija Izetbegović. To sam izrekla gdje god sam stigla. Od Bijele kuće, State Departmenta, Pentagona, New York Timesa, Washington Posta i tako redom. A bilo je to 1996. kada su očekivali da skočim i iz cipele izvučem nož. Otprilike. Pošto se već znalo da dolazim iz "zakrvavljenog naroda", pa sam rado razbijala i tu predrasudu, da nismo svi oni. Manje se znalo da je malo falilo da skupa sa familijom nestanem za vrijeme rata. Među "svojima." Gadio mi se taj trojac SDS - HDZ – SDA, koji je i danas na djelu, samo se neki sad drugačije zovu. Šta je bilo sa mnom kod kuće zbog metenja ispred svojih vrata, već se zna. Ali sam odbijala da me bilo koja stranka iz pomenutog trojca zloupotrebljava protivno mojim uvjerenjima, pa tako nisam prisustvovala bilo kakvom događaju u Sarajevu gdje bi seIzetbegović zadesio nakon rata. Dok barjaktari preostale dvije strane nimalo nisu skrivali svoje nacionalističke tendencije, Izetbegović je svoje zaodjenuo u carevo odijelo. Samo što je car cijelo vrijeme bio go. A Jovo, Jovo je blistao u svim tonovima ove zemlje, Jovo jeste bio sve, on je živio svoju Bosnu valjda koliko sam je i sama živjela u svojim snovima. Šaroliku, baštu raznobojnog cvijeća. I kad je bila napadnuta, ranjena, bila je to Bosna koju treba braniti. I, ne samo 10 Š E H E R
BANJA LUKA
od nacionalističkih pomamnih težnji za guljačenjem između Srba i Hrvata ili Srbije i Hrvatske, već i od Alije Izetbegovića. On će sudu "svog" naroda jednom odgovarati na mnoga pitanja. Naći će se neko da podastre zašto niko iz ABiH, a nije da nisu htjeli, nije poslan da brani Srebrenicu od onog užasa koji je slijedio. I slično. Što reče jedan moj prijatelj iz Sarajeva; Da mi se zakopati pod zemlju i izvrištati sve što znam. A zna puno. Jovo je branio Bosnu u koju je vjerovao. Multietničku Bosnu, u pravom smislu te riječi. Bosnu koju su izdali oni koji su se u nju kleli. Ejvala ćufta, generale. Zato te volio i golica i romica. Jesi robijao i za vrijeme rata (Parsovići, opština Konjic, decembar 1992. op.a.), i poslije rata su te poslali kao žrtveni paket u zatvor, ali nikad više osmjeha, susreta, stisaka ruke i ljubavi od običnog svijeta, raje ne vidjeh, što prema tebi u Sarajevu. Čitam, čitam i čitam tvoj rukopis, dnevnik, knjigu Ne pucaj! Jeste, rekao si; Ne pucaj! u Dobrovoljačkoj, ali nije to moj Jovane, moj prijatelju, moj generale, odgovaralo moćnicima. Ono što mi se zabolo u oči u knjizi, moj Jovo, strašna je mržnja Alije Izetbegovića prema tebi. Od prvog dana rata. Njemu nisi pasao nikako. Ali, on nije Bosna. On je antipod Bosni. Koliko su slične te pošasti, ta troglava aždaja u ovoj zemlji govori i to da im je odgovaralo da je Jovo izdajnik. Za sve. I za Srbe i za Muslimane i za Hrvate. Za te spojene posude i pošasti. Ali oni će, moj Jovo, biti zaboravljeni kao lanjski snijeg. Ti smiješni moguli i marionete. A ti ćeš svijetliti svima nama i u najvećoj tami kao Čovjek. Prije nego što čitaocima dam na uvid uvod koji je Jovo napisao u svojoj knjizi; Ne pucaj! pomenuću okolnosti našeg upoznavanja i kako smo vremenom postali veliki prijatelji. Bilo je to kod Adila na Studiju 99. januara 1996. Poslije smo svi išli u restoran, jedan od rijetkih koji je tad radio. Kavaljerski, Jovo me pozvao na ples. Prije nego što odem u Haag, namignuo mi je. Oni "tvoji" ' oće da me tamo pošalju. I tako su plesali Genaral i Novinarka koja je prva iz manjeg entiteta došla u gotovo spaljeno Sarajevo. Bilo je to prijateljstvo na prvi pogled. Nijedan moj potonji odlazak u Sarajevo nije mogao proći bez susreta sa Jovom ako bi to okolnosti dozvoljavale, odnosno, ako bi bio u gradu. Kada sam počela
