Iz snova na javu: Opet sanjam Banjaluku Vrbas pred kućom Jakupovića u Novoseliji Tekst i foto: Miralem Pervizović Nošeni ratnim vihorim, prognani iz svog grada, sa svog ognjišta, otjerani sa svojih radnih mjesta utočište su mnogi Banjalučani našli diljem svijeta. Iako godine prolaze, decenije se nižu, želja za rodnim krajem ne jenjava Ramiz Jakupović došao je u Švedsku iz Banjaluke i sada živi u Jönköpingu, ali ne krije da je rođeni Kozarčanin odakle potiču skoro svi Jakupovići. Sa pet godina iz Kozarca stiže u Banjaluku jer su roditelji odlučili da će u ovom gradu njihova djeca imati najbolje uslove za školovanje i egzistenciju. Njegov otac i rođeni brat zajedno kupiše kuću i dvije porodice živješe i djeca odrastaše kao jedna složna familija. Po završetku Mašinske tehničke škole upisuje Mašinski fakultet u Banjaluci, ali ga je više vuklo pisanje i društvene nauke pa studije nastavi na Pedagoškoj akademiji u Banjaluci. Ne desi se to da se zaposli u nekoj školi u gradu Banjaluci, pošto bijaše tada teško da Banjalučanin dobije posao u rođenom gradu, već samo u nekom udaljenom selu. Svakodnevna putovanja nisu ga privlačila pa osta‘ u svojoj čaršiji. Opet bi ono drugo, jer najveći dio profesionalnog rada do rata, proveo je radeći u fabrici "Jelsingrad". Ali pisanje i muzika su svakim danom okupirali njegov životni smisao. Za ljubav prema muzici najzaslužnija je bila ova složna familija, jer očevi su često pjevušili, a avlijom se razlijevao sevdah u sutonu tihom uz žubor Vrbasa. - I moja majka je također bila nadarena i uvijek prihvatala pjesmu, a čak je znala svirati i usnu harmoniku što je bila posebna rijetkost i draž. Tad bi i mi djeca rado prihvatala pjesmu, uz nju. U 56
zajedničkoj kući rastao je i moj stariji brat (tako su se zvali međusobno - sin od amidže), Sakib. On je imao harmoniku i znao je dobro svirati jer se muzički školovao. Nakon Srednje muzičke škole u Banjaluci završio je i Muzičku akademiju u Sarajevu te postao pravi muzički profesionalac, prisjeća se Ramiz. Stasavajući u složenoj ali harmoničnoj familiji, Ramiza još u pubertetskim danima poče sve ozbiljnije zanimati muzika i pjesme. Na početku to bijahu Kemal Monteno i Mišo Kovač, čije su pjesme bile muzički počeci koje je rado pjevao u društvu bliskih prijatelja. Vremenom, idući na igranke, na red dolaze i Deep Purple, Europe i ostala znana imena svjetske pop-rock muzike u to vrijeme. Ozbiljnije bavljenje muzikom bilo je tek kada se udružio sa Sakibom koji se vratio sa studija u Sarajevu i zajedno su počeli da rade i komponuju. To su bili i prvi, mali honorari. Najčešće je Ramiz pisao tekstove, a Sakib muziku. Obično bi ovako komponovane pjesme davali pjevačima koji su se nalazili na početku karijere, a oni bi uzimali pjesme i snimali na svojim pločama i kasetama. - Jednom prilikom sam napravio tekst i čak otpjevao onako pjesmu, kako bi trebala otprilike da zvuči. Sakib je to čuo, dopalo mu se i odmah je uzeo i razradio pjesmu. Otišao je u studio Plazma u Banjaluci i htio je da on napravi probni demo-snimak. Kako se u studiju zadesio i Enes Bašić, zamolio ga je da on snimi ovu pjesmu jer je smatrao da će Enes to bolje otpjevati. Enes prihvati i snimak su poslali na konkurs za predstojeći Ilidžanski festival. Ubrzo je iz Sarajeva stigao pozitivan odgovor, ali organizatori festivala htjeli su ubaciti drugog pjevača, kako smo čuli od nekih, radilo se o Radoslavu Rodiću Rokiju koji je bio u usponu karijere sa svojom hit-pjesmom "Žena". Ipak smo insistirali na Enesu, što je na kraju prihvaćeno. Tako
