Asima Smajić Čosabić Sve godine od rođenja, živi i radi u Banjoj Luci, gdje za vršava studije ekonomije, radeći na rukovodećim radnim mjestima u preduzeću“Veletekstil”- Banja Luka. Nakon izgona. 1992.godine, sa svojim sinom, u svom dugom lutanju, dolazi u Francusku, gdje i sada živi. Pisanju je bila sklona još od svoje rane mladosti, i veliki broj radova ostade u silom napuštenom stanu. Boraveći u Francuskoj, obnavlja svoju potrebu za pisanjem, i tako nasvjetlost dana izlaze iz štampe njene četiri knjige proze, -Deveta želja rijeke, 2005 g. -Nemesis i Dunja. 2008 g. -Oči od kristala. 2012 g. -Hronika avenije Proudhon, 2014 g. Saradnik je revija i portala za kulturu i književnost. Šeher Banja Luka, Švedska, BH Magazin Holandija, Orbus Belgija Sabah, Banjalučki žubori Slovenija. Laguna Mag Danska, Gratiartis Belgija i KNS Sarajevo. Djela su joj promovisana na Sajmu knjiga Sarajevo u nekoliko navrata, i u Banjoj Luci povodom manifestacija druženja Banjalučana. Prozni radovi su joj uvršteni u zbirke “Balkansko pero”, “Duhovna konekcija” i KNS međunarodni književni susreti.
BOEM U metrou broj 3, koji me je svaki dan vozio daleko od mog mjesta stanovanja, pukim slučajem, zauzimala sam uvijek isto sjedište. Treći red, od ulaza, nekako uvijek prazno, kao da je samo mene čekalo. U tim, jutarnjim odlascima, kada bih se spuštala na mjesto kraj prozora, obuhvaćao me neki čudni mir, utanjala bih u svoju intimu, ostavljajući, iza sebe, vrijeme i postojanje u kome sam svakodnevno živjela. Tako bih uspijevala da odagnam vlastite brige, u prostoru, u kojem se riječ ne izgovara, i šutnjom, postajala bih, niko. I zapažam da ispred mene, uvijek na istom mjestu sjedi jedan te isti čovjek. Nista neobično u tome, osim što vremenom počinjem zapažati da smo on i ja jedini stalni jutarnji putnici. I on sam, kao da se grčevito branio od kontakta, dodira, riječi, pitanja, utanjao bi u svoje sjedište, zavaljene glave na sjedištu, sklapao bi očne kapke, ja vjerujem, pretvarajući se da spava, čime bi otklanjao mogućnost da se neko udomi na sjedištu pored njega. A ja sam mu se više cerila, nego smiješila, shvatajući njegove potrebe za samoćom, kojoj jedino pruža ruku. Lice mu misam uspijevala vidjeti, čak ni profil, jedino sam pri svjetlošću neona na usputnim stanicama, zapažala njegovu rijetku, prosijedu kosu, i visoko čelo tamnije puti. Na njemu, uvijek isti crni okovratnik njegovog istrošenog kaputa bio je podignut, što je još više zaklanjalo njegovo lice. Upadno crveni šal, bio mu je vezan u obliku mašne. To sam zapazila, tek onako, na svojoj izlaznoj stanici. A on je i dalje sjedio, i produžavao vožnju, ko zna dokle, ne znajući kuda je vodilo njegovo odredište. I tako svako jutro. Ljutila sam se na samu sebe, i čudila se toj već ustaljenoj navici, jer moj interes za tog neznanca, postade potreba. Nisam mogla da zamislim da ću ulaskom vidjeti prazno sjedište, kao da smo postali 60
saveznici u svojoj samoći, dva ljudska stvora, koja odvojeno, svaki za sebe, plete neke čudne niti povezivanja. I tako, u tom previranju misli i o meni samoj, dani su se nizali, a ja sam redovno, u žurbi da ne zakasnim na moju vožnju metroom, shvatila da u meni i dalje caruje interes za neznanca. Jedno jutro, kasnila sam, i sva usplahirena jedva uskočih u vagon, ovoga puta prepun putnika. Gurala sam se naprijed, sva nekako uznemirena, kao da se nešto u svakodnevici poremetilo, i na moje veliko iznenađenje, ugledah sjedište, na kome je ovoga puta sjedila žena. O neznancu, ni traga.... Pretraživala sam vagon, bilo je uzalud. Učini mi se kao da se nađoh pred nekom rupom, koja mi se cerila svojom dubinom, dovodeći me u stanje protesta i nevjerice... Gubeći orijentaciju, propustih izlazak na svom odredištu, a i stisnuti redovi svijeta spriječili su mi izlazak. Trebalo mi je prilično vremena, da se ponovo vratim jednu stanicu unazad, osjećajući umor i bol u cijelom tijelu. Žurila sam da izađem iz tog podzemnog oklopa, da ugledam svjetlost dana, i udahnem punim plućima. Gdje li nestade moj svakodnevni mir, moja opuštenost, moja vlastita samoća? Zašto, i kako me opsjeda jedna davna misao i prepoznatljivost, koja vijugavo šeta u mojoj glavi, pa se približi, pa joj hoću da uhvatim nit, i na domaku nepoznatog, ona opet, bez oblika i znaka, nestaje i postaje nedokučiva, zakopavajući se tamo u vijugama mozga, tamo gdje počiva moja nemoć... Krivicu sam lijepila neznancu, priželjkujući da se više nikada ne pojavi na mom putu, na kome se iscrtavao most sa proteklim vremenom.
