Poezija
STARI SAT Ide, pa stane, a onda opet krene, u tajne stare kuće, razbudi se, prene, na granici noći: u dvije dobe kuca, zastajkuje i muca, samoću u tišinu prekriva, budni smo nad svijetom, što se zbiva? Sat ne skriva, htio bi zaspati, a i ona već spava. Lirski subjekt:) sa starim satom ostaje budan, piše ili čita, širok, uskogrudan.
Pjesma starog sata Tu sam, prepoznao sam se, u otkucaju srca, jeseni, doma: u tišini noći, ritmu klatna, plamena kamina. Toplo lice samoće, mjesec pun. Iza nas je sve što je važno: vlasnici, vladari, zidovi kuća, urari i mravi, opaki moljci, lešinari.
Zvonko Kovač
Pjesme starog sata Foto: Mirsad Filipović
Iza nas je otkucano vrijeme, doušnici, doba mijena, promjena i sjena: među nas je teška pljačka pala, besramna riječ, privatizacija. Dok ja mirno kucam, ali ne zvonim, ni četvrt, ni pola, ni puni sat. Zato možete mirno spavati, sanjati.
Stari sat i lirsko ja Stari sat i moje lirsko ja na novom smo početku, i on je već odslužio svoje, batovi za zvona samo mu kao ukras stoje, tek pokrenu se kazaljke, pa stanu. I lirsko ja zajedno s njime, a predugo i bez njega, prispjelo je kraju: za koji mjesec slobodno kô vidra, ostariti neće, jer staro je već dosta. Oboje smo starci, pa što nam osta? Na novom smo mjestu, izmješteni. Od početka daleko, sve bliži smo radosnom, tužnom kraju.
Zvuci plamena i sata Razdanjuju me zvuci plamena i sata u noći puna mjeseca. Svijet i dom šute u meni, sjedinjeni: huk doma, zvuci plamena, svijet kuca sa satom: mumlja oganj, ura otkucava, dom u vatri, svijet u ritmu starog sata, broji vrijeme, naopako doba umiruje (oh, prolazno sve je, od prve vatre do zadnjeg otkucaja:).
63
