LOVA OD BONOVA Sjećanje na vremena bonova za topli obrok i bicikla. Piše:Mišo Vidović Fotografije:Arhiv Redovna i solidna, pa i dobra plata, s kojom bi se pristojno moglo živjeti za mnoge u vrememu sadašnjem, predstavlja mislenu imenicu. Kada se spomene naknada za topli obrok, veći broj zaposlenika i radnika zapita se: „A šta je to?! “Ima i onih koji uredno i redovno, uz platu, dobijaju i naknandu za topli obrok, ali kada se povede rasprava o radničkim pravima između vlasti, sindikata i poslodavaca, plata je prioritet, ali sindikalne vođe često insistiraju da se pravo na topli obrok „izjednači“ s platom.
bor,suhomesnate proizvode i svježe meso kao i ostale proizvode koji se zateknu u rafovima njene samoposluge. Topli bonovi tako doživljavaju masovnu transformaciju, po potrebi –i u toalet papir što će potrajati sve dotle dok radne organizacije ne poklone više pažnje društvenoj ishrani u svojoj sredini...“ I na kraju. Javna je tajna, da se tih godina toplim bonovima moglo plaćati - i u kafanama. Kažu bilo je lijepih kafanskih derneka (u šta se jednom uvjerio i autor ovog teksta), gdje se pilo i jelo, a umjesto tadašnjih dinara, konobaru se plaćalo u bonovima!!!
Bonovi kao „platežno sredstvo“ Grad s najviše bicikla U socijalističko-samoupravnim vremenima topli obrok predstavljao je nešto o čemu se nije previše diskutovalo. Isplaćivao se u „kešu“ ili u bonovima. Nekadašnja velika preduzeća, kolektivi, radne organizacije imali su u svom sastavu ugostiteljske usluge - restorane društvene ishrane. Radnici i zaposleni ovdje su ostvarivali pravo na ishranu tokom radnog vremena. Platežno „sredstvo“ bili bonovi koje su radnici dobijali, uglavnom početkom mjeseca. Preduzeća, koja nisu imala restorane društvene ishrane, za svoje zaposlene organizovala su ishranu u „vanjskim objektima“- ugovorima s firmama koje se bavile ugostiteljskom djelatnošću, i u kojima su radnici mogli „trošiti“ bonove za topli obrok. Međutim, bilo je i „zloupotreba“ bonova za topli obrok. Za njih se mogla kupovati i roba široke potrošnje. Kako su bonovi postajali „platežno sredstvo“, moglo bi se nadugačko i naširoko, ali uvijek se nekako pominjalo i pričalo o „prećutnom kompromisnom dogovoru“. Prelistavajući novinske stranice od prije trideset i sedam godina nailazimo i na tekst „Topli bonovi“. „Topli obrok-šta je to?Potpun ili djelimičan odgovor može se dobiti u banjalučkoj „Boski“, gdje radnici nemalog broja privrednih i neprivrednih kolektiva pazaraju za tople bonove sve što se može kupiti u samopozluzi ove robne kuće“. U ovoj crtici, obavljenoj u dnevnom listu „Glas“, 29.marta 1985. godine, još se navodi: “Boska nudi deterdžente, kafu, šećer,alkohol,higijenski toaletni pri64
Idemo dalje. Slijedi još jedna (polu) arhivska priča. O prevoznom sredstvu koje je jeftino, a kažu da je njegova upotreba zdrava. Ne treba mu puno prostora za parking. Njegovo veličanstvo - bicikl. Banja Luka, nekada grad bicikla. Hroničari zapisali: Uz Suboticu , Banja Luka šezdesetih, grad s najviše bicikla u bivšoj Jugoslaviji. Međutim, godinama kasnije, automobili preuzeli primat na gradskim ulicama. Kažu, trenutno ih toliko ima da samo izviru, a koji metar parking –prostora postala je tražena „roba“. Ipak, bicikli se ne predaju. Svakodnevno se bilježi da ih je sve više na ulicama. Istina, nemaju „pravo građanstva“ kao nekada, ali špartaju gradskim ulicama. Ljubitelji dvotočkaša konstatno ukazuju gradskim vlastimahoćemo više biciklističkih staza u gradu. Ukazuju i na nesavjesne vozače koji ne poštuju prava biciklista, pa su maltene vlasnici dvotočkaša često prinuđeni da se na sve moguće legalne načine bore za prostor i ravnopravnost u saobraćaju. Ne ide lako, često ima i otpora. Nevladine organizacije i udruženja koja okupljaju bicikliste apeluju, predstavnici gradske vlasti obećavaju da će „riješiti situaciju“. Često se završi na obećanjima. Ponekad se političari i najviši predstavnici gradske vlasti „uslikaju“ na biciklima. Posežu i za „promotivnim aktivnostima“, propagirajući kako je „bolje ići na posao biciklima nego automobilima“. I to, nažalost, traje tek koliko
