Lov na medvjeda u B i H
Velika hajka Prema vjerodostojnim podacima, za vrijeme Austro-Ugarske u BiH, od 1880. do 1907., dakle za 27 godina, najviše trovanjem, a malim dijelom oružjem i „gvožđima“, uništeno je skoro dvije tisuće medvjeda (tačnije njih 1961). Taj je broj sigurno mnogo veći, jer nisu pronađene sve jedinke otrovane strihninom, od kojega životinje ugibaju u mukama i često odlaze daleko od postavljenih mamaca.
Piše: Anton DŽAJA Motiv za tako masovno uništavanje velikih zvijeri bile su visoke novčane nagrade. Taj način smanjenja broja zvijeri u Kraljevini Jugoslaviji i prošloj državi Jugoslaviji primjenjivao se samo na vukove, no uz njih su stradavali medvjedi i divlje svinje, orlovi, gavrani te bjeloglavi supovi, koji su potpuno nestali u BiH. Zabrana uporabe otrova donesena je 1957. godine. Poratnih godina, od 1945. do 1956., lov na medvjede bio je strogo ograničen, osim u iznimnim slučajevima. Sredinom pedesetih godina prošloga stoljeća, kao mladi lovac bez iskustva, bio sam nekoliko puta u lovu hajkom na medvjede u općini Kotor Varoš, na obroncima Vlašića. To su organizirali domaći iskusni lovci i u njima su sudjelovali brojni hajkači. S obzirom na učestale štete na usjevima, stoci, šljivicima i pčelinjacima, općine su nastojale da u njima sudjeluje što više ljudi. Godine 1957. u svim općinama na području vlašićke regije u dvodnevnom lovu odstrijeljeno je dvanaest medvjed, a tri su ranjena. Bio je to preveliki broj za tadašnju populaciju medvjeda. Najviše registriranih napada na stoku bilo je u općini Skender Vakuf, no bilo je tu i lažnih prijava, odnosno šteta na sitnoj stoci koju su počinili psi. Tih je godina 70 posto šteta plaćala BiH, a trideset posto općina. Komisije za utvrđivanje štete nisu bile dovoljno osposobljene i često su davale nerealne procjene. Lovci na Vlašiću (Vraćajući se u daleku prošlost, nailazimo na dokumente Zemaljske vlade za vrijeme Austro-Ugarske, koja je također organizirala velike hajke radi smanjenja broja medvjeda na ugroženim područjima.) Zbog porasta šteta seljani iz mnogih sela kotorvaroške i travničke općine zahtijevali su veći broj odstrjela medvjeda. Sredinom rujna 1962. obaviještena su lovačka društva iz Banje Luke, Travnika, Skender Vakufa i Kotor Varoša da će 5. listopada biti organizirana velika hajka na medvjede na području Vlašića i njegovih obronaka. Dvadesetak lovaca iz Banja Luke pripremalo se za taj lov, nestrpljivo čekajući dan polaska za Kotor Varoš. Mnogi nisu imali odgovarajuće oružje pa se većina odlučila nositi puške sačmarice, nabijene olovnim kuglama „idealkama“ i „brennekama“. Prijatelj mi je posudio lovački karabin 8 x 57 bez optike i deset komada vojnog streljiva oštrog vrha, koji ima slab učinak na pogođenu divljač. Osvanuo je prekrasan dan, 4. listopada, kada smo kamionom u ranim poslijepodnevnim satima krenuli prema selu Šiprage, gdje su 68
nas dočekali organizatori velike sutrašnje hajke, iznijevši nam plan lova. Svi su sudionici lova dobili od Lovačkog društva „Borčići“ Šiprage pisane dozvole za odstrjel medvjeda. (Taj sam dokument sačuvao do danas.) U kasnim večernjim satima, nakon dugih lovačkih razgovora, pošli smo na konak u školsku zgradu gdje su nam pripremljeni ležaji na debelom sloju slame. Dugo nisam mogao zaspati razmišljajući o sutrašnjem danu i ishodu lova. Ustali smo prije svitanja, jedva čekajući da krenemo u lovište. Sa svih su strana dolazili brojni seljani naoružani lovačkim puškama „kokotarama“ uglavnom na crni barut, sjekirama nasađenim na duga držala, raznim klepetalima, u pratnji desetak ovčarskih pasa. Među hajkačima bilo je nekoliko golobradih dječaka. Glavni organizatori lova, lugar Živko Miljanović i predsjednik lovačkog društva Mujo Hasić, davali su posljednje upute. Vođe lova su nas podijelili u grupe od pet lovaca i poveli na već odabrane busije. Uz put smo nailazili na ostatke vatri uz koje su seljaci provodili noći čuvajući usjeve i ovce u torovima od medvjeda. Prolazeći kroz mali zaselak, vidjeli smo stajicu u koju je prije nekoliko dana medvjed ušao iskopavši rupu ispod slabog temelja i ubio kravu. Kilometar dalje nailazimo još na jednu staju, uz samu kuću seljaka, u koju je medvjed ušao provalivši krov od šindre i napravio štetu. Iako je domaćin na obližnjem potočiću napravio klepetalo koje je pokretala voda, no čini se da se na te zvukove i postavljene fenjere divljač brzo privikne. Najmlađih pet sudionika lova poveo je iskusan stariji lovac na najudaljenije busije najvišeg dijela lovišta. Nakon pješačenja od jednog sata vodič nas je počeo ostavljati jednog po jednog objašnjavajući iz kojeg će smjera krenuti hajka, koja će početi kada čujemo tri uzastopna pucnja. Na busiji Kretali smo se tihog, bez razgovora, kroz prekrasne predjele miješane šume uz planinski potok, gdje nailazimo na svježe trag jakog medvjeda. Mene je kao najmlađeg ostavio na najudaljenijoj busiji, uz obalu potoka, pokazujući mi smjer odakle mogu očekivati medvjeda. Poželio mi je lovačku sreću i rekao: „Na ovom prijevoju viđen je trag „šeste“ , što je značilo da na prednjoj šapi ima šest prstiju, ali bila je to zabluda, jer medvjed stražnjom šapom staje u prednju pa se na tragu uočava šesta jagodica. Ta je priča godinama kolala među mještanima, ali nikada nije odstrijeljen ni jedan „šesto“. Još mi je kazao da ide dalje nekoliko stotina metara te da slobodno mogu pucati na sve strane, jer će on biti u sigurnom zaklonu, gdje će ostati do kraja pogona. Smjestio sam se ispod velike krošnje bukve, odakle sam imao dobar pregled. Uživao sam u toplom prekrasnom danu rane mirisne jeseni, bez vjetra, na 700 m/nm. Savršeni mir remetilo je kuckanje djetlića i zujanje kukaca. Nestrpljivo sam čekao početak hajke. Prenulo me je pucketanje suhih grančica, a onda sam ugledao osrednjeg vepra koji je izlazio iz bujadi prema potoku. Dugo sam ga imao na nišanu, ali poštovao sam pravila i dogovor da se puca samo na medvjeda. U to vrijeme, šezdesetih godina 20. stoljeća, divlje su svinje bile malobrojne. Ništa se
