Aleksandra Savić: Traganje koje je urodilo plodom
Prednja strana korica knjige koja priča o imenjakinji Banjaluke
Povodom jednog zanimljivog izdanja
Kako je Banjaluka dala ime jednoj princezi Aleksandra Savić pronašla i priredila skoro zaboravljeni roman “Priča o princezi Banjaluci” Hijeronima Morština, poljskog pisca iz 17. vijeka, a za Dan Banjaluke objavili su ga Udruženje Poljaka Banjaluka i Udruženje lektora Republike Srpske Tekst: Ranko PAVLOVIĆ Banjaluka je za svoj praznik, 22. april, Dan grada, dobila neobičan, zanimljiv i vrijedan dar. Udruženje Poljaka ovog grada i Udruženje lektora Republike Srpske objavili su prevod zaboravljenog romana “Priča o princezi Banjaluci”, takođe gotovo zaboravljenogpoljskog književnika iz 17. vijeka Hijeronima Morština (1581–1622). Oko ovog malog pravog poduhvata okupila se grupa stručnih ljudi, vođenih entuzijazmom. Slijedeći neke podatke iz literature objavljene prije jednog vijeka, predsjednica Udruženja lektora RS Aleksandra Savić uspjela je da pronađe ovo djelo pisano na staropoljskom jeziku, priredila ga za štampu i napisala vrlo zanimljiv, informativan i istovremeno analitičan predgovor koji je odličan putokaz nekim novim istraživačima. Odgovornog posla prevođenja prihvatila se Gordana Đurđević-Malkjevič, recenzenti su bili mr Željko Vujadinović i msr Dejan Došlić, a lektor je bio prof. dr Dragomir Kozomara. Svi su oni, stiče se utisak, odgovorno obavili svoj posao i jedina zamjerka može se uputiti što ni na koricama ni na naslovnoj stranici nema imena autora, Hijeronima Morština. Opravdanje za to može se naći u činjenici da je tako objavljeno i prvo izdanje (1650), što su izdavači slijedili, i da je tek 1820. godine profesor Radoslav Gžeškovjak otkrio ko je autor ove lirske bajke, u originalu pisane u stihu za koju piše da je “prije svega srećna priča: peripetije junaka, njihov trud, pokušaji, determinacija u borbi sa sudbinom nagrađuju se finalnom svadbom… Ovo Morštinovo djelo je prava bajka ili ako više volite, magična bajka u poljskoj književnosti u kojoj važnu ulogu igraju začarani rekviziti i čudesne moći”. Istražujući časopis “Južnoslovenski filolog”, Aleksandra Savić je, kako piše u predgovoru, u broju iz 1923. godine naišla na zanimljiv članak Frana Ilešića, profesora jezika i komparativiste, “u kome gov70
ori o svojim saznanjima da u Poljskoj postoji neobičan izraz banialuki, zabilježen kako u starim rječnicima tako i u modernim izrazima”. Tragajući dalje, Ilešić je saznao da je poljski pjesnik Hijeronimo Morštin napisao „Zabavnu historiju o odličnoj princezinji iz istočnih krajeva Banjaluci“ 1650. godine “i da je sasvim vjerovatno da je ovog baroknog pjesnika inspirisala upravo varoš u Bosni i Hercegovini, te da je putem njegove pjesme riječ prvobitno i ušla u poljski jezik”. Sve ukazuje na to da je egzotično ime grada Banjaluka poljskom piscu dalo povoda da tako nazove svoju princezu. A šta je doprinijelo tome da da izraz banialuki uđe u poljski jezik s posebnim značenjem. A. Savić je i to istraživala i koristila različite izvore koji to na vrlo zanimljiv način objašnjavaju. Kritičari i “kritičari” Morštinovu bajku su dočekali kao besmislicu, pa je tako ime princeze postalo neka vrsta sinonima za to značenje. U nekim tekstovima poljskog Nacionalnog centra za kulturu Aleksandra Savić naišla je i na ovo tumačenje: “Pošto je Morštinova bajka, koja je bila veoma popularna, pobijedila sve svoje prethodnike u smislu nakupljanja bajkovitih, magičnih i fantastičnih elemenata, riječ banjaluka počela se koristiti prvo sa značenjem ‘nev-
Zahvalna sam svim saradnicima i onima koji su finansijski podržali pripremanje i objavljivanje ove knjige: Ministarstvu prosvjete i kulture Republike Srpske, Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, Ambasadi Poljske u Bosni i Hercegovini i Gradu Banjaluka – kaže priređivačica Aleksandra Savić.
