Haj’ malo prošetaj po čaršiji Foto: Mirsad Filipović
Napisala: Senada BEŠIĆ Jedna gospođa, dobrodržeća, otmjena, obrazovana i vidi se finih, kulturnih manira, priča mi kako se zadesila na jednom sastanku važnih predstavnika dijaspore. Sastanak se održavao u našoj metropoli, dragom nam Sarajevu. Predstavnici dijaspore iz gotovo cijeloga svijeta te poslovni svijet u našoj domovini i naši političari trebali su se sastati da u nekoliko dana diskutuju na temu ulaganje dijaspore u brži razvoj privrede BiH. Shvatili konačno bosanskohercegovački političari i privrednici da se jedan znatan dio dijaspore dobro snašao u bijelom svijetu i da to njihovo znanje domovina može upotrijebiti za svoj interes. Osnovali su ti ugledni privrednici u dijaspori privatne firme i stekli imetak i ugled u zemljama gdje žive, a želja za ulaganjem u domovinu itekako postoji. Raspitali se političari o dijaspori, ko je gdje uspio, pa ih pozvali na dvodnevnu manifestaciju koja bi otvorila vrata u novo, bolje sutra. Hoće naši političari da pokažu kako im je stalo da se što veći broj dijaspore vrati, nema veze što je dosta godina prošlo, što se hrpa zakona i pravila promijenila i što je privredna a i politička situacija još uvijek nesređena. Nema to veze, bitno je da postoji dobra 72
volja i inicijativa a sve ostalo se može dogovoriti. Jašta da je političarima stalo, postoje i institucije u zemlji koje se bave i rade na povratku dijaspore. Najveća prepreka po njima da taj rad bude uspješniji od ranijeg, dosadašnjeg jesu kao i uvijek nedovoljna sredstva. Ali ovaj put, nakon ovoga sastanka, će se stvari bitno promijeniti, obećavaju oni, jer ovako se ne može dalje. Fine se plakate ispisale, urađen je program kojega se ne bi postidjela nijedna zemlja na svijetu. Najavljena je bila velika pratnja od strane raznih medijskih kuća, ama sve isplanirano kao da dolaze najvažniji politički čelnici iz drugih zemalja a ne dijaspora koja ima svoje firme po bijelom svijetu. Ova gospođa, supruga jednog privrednika koji u Njemačkoj čuda stvara, priča mi sa kakvim iščekivanjima su ona i njen muž došli u Sarajevo. Pripremili se pravo, ona je u njihovoj firmi zadužena za sve administrativne poslove. Skromni i vrijedni ne žele ni spominjati koliko su dali za humanitarnu pomoć i došli su sa nadom da se konačno ostvari neki dogovor koji bi olakšao otvaranje jednog pogona u njihovom rodnom mjestu. – Trebaju se ljudi početi zapošljavati, govori ona meni. – Ne može se ništa razvijati ako se privreda ne razvija. Žalosno je da naša zemlja samo tone i ide nazad kada imamo takav potencijal. – Mi smo mislili otvoriti jedan pogon i odmah zaposliti dvadeset ljudi, prvenstveno mladih. Imamo podršku i od Švaba, kažu nam da ako mi uspijemo onda će i oni investirati, sve smo tako planirali i vjeruj mi, dobro smo se pripremili sa pitanjima za odgovorne. Prvoga dana sastanka, pri samom otvoru manifestacije, pojaviše se predstavnici medija. Dijaspora gleda oko sebe kako bi prepoznala političare čija lica poznaje iz štampe i sa televizije i pripremljenih plakata ali od najavljenih čelnika ne dođe niti jedan. Jedna pravnica, zaposlena u nekom min-
