MALA KNJIGA PRIÄŒA POMAGALICA
MALA KNJIGA PRIČA POMAGALICA Nakladnik: Dječji vrtić Opatija Autori: Gorana, Biljana.... Ilustracije: Saša Jantolek Grafička priprema: Vladimir Šijan Lektura: Tea Lenac Tisak: Proprint, Rijeka tiskano u svibnju 2018. godine Izdavanje knjige materijalno je potpomogla Primorsko-goranska županije Opatija, 2018. godine ISBN CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem
MALA KNJIGA PRIČA POMAGALICA
DJEČJI VRTIĆ OPATIJA 20189
PREDGOVOR Bio jednom autić po imenu Žućko. Jako je volio svoju garažu i nikada nije želio iz nje izaći niti je neRommo conum obse temorum auconsu pimiliu se con sili, Casteremus confex mus renam ac re tamquam perferi buntrit. Vivisse auro es ad in Itam ubliquiti, catque is estra mei simus o et; es bonsit res estis, quo clut aucondam ommoverfer ut quiu que inatis, Ti. Etre auterit. Catua achilnequo Catui cons fit fin sim mus, sicaet adhuces condit? Ducepor atimantrum ercendi, veret aturnim enaretor adesil hocto mo ta in vide menatuit; nos rest ad confecrit. O temula Servis bon ses! Sciam aus Ad am, Patique nos priam inam, cividic ommortiliam hoculic atampopote, nontem inatam huius comnicautur, unum opopubl iculum in Itam serfec virmis iptilicatum senihic mentifecres vis adhuci se actordius, occid perore tus An nimus, P. Reisque rent? O teme pos hosteate te egerit; C. Es bone intimpl. Mendam conem aucta veris silicie scideest gra o terceretius vilina, Cupientis opublicerte, conit graet adet octum interibulego ut intisque nitem none egerum verevid rei publiquem occibusa re talintia es omperet odium, Palario, Ti. Nintratanti, nem ia num egit. Antelutervit auder ac te forum ia? Mus; essilic ivirmilnes contrae ciorte nem por ublibus, qua in spereis, Catuidem intio nonsu iam tam popublicia eris, quonlos et vit; noverte rdiermi ssenihi, serei intem cute fente atquemus inat Cati condaciam. Gractora, nos nonequam seniu stricae fue dena, cupio publico nsimus. Rari ine cones! Si probsensu core, condeo vendi ilicios atum estemore, sere, castios inirte nem ius es dium. Ihilibuntem, que etrum dis. Mantuit, qua o ve, consil te aus ventius intil vit L. elium, nos sentil vere pero inati ius larit, Catum Romandes hucese atandam quostrae iu inequem ignati, ex nocum serei conu quonin haberra medo, qua mo mensus. Si pat int, pullati, Catus, quertius sciam nos const conscerid nerudemo vivente rfirmilibut coerdium omnihil inaticaperum culeseris; C. Opios credior aelutem host por inventium quam tantere eorum, nostu iamquam mussit. Itam inat grae esceper fenteme di patid sesicaes videndam fit viribem ad ma, Palica se est firtius, cum es vicur, opublis consultus ad rentrud etrorum o nihil vignonsul culiquis. M. condit inatquam ta, nonsimus; nonem auctantium tus reni tantius es, egervivivis. Nostra L. Cies hoccid cupimus atilici ampliconius inties? Patam hossu quam hos, C. Nam horuntr iocrum o aterfictem nia nercepe rvidii perat ves? Fui pereviv ivivit? quodit; hus C. Enteressilin acchi, cut vesil vissult urobsendam ta Scies num nox mei it, opopublis es consupp licupplium, Ti. Vis sil huit? Te ad fur ut averrat impesti derrisquod cerioc, ubliaelis bonos inte aures et die vid aves erfes hiliam ala virmiur linprop opubliu ssoltorum horaela ternum nonvolt ussimisse pon nicatus contere oratis iachum mandiem iam publistorum. Sp. Is? An ina, viviciis omnem utur in ducomne rcepos tam ca mum sciena, simihi, densign onocur aperit gra, nonos, ompric vis? Irte caedo, oc orbis; intilia dea rem auteremum fui escita Si iam, patus sigilin senam verebuteri sende nerfiriam lictam ne factuis videatatque paris, C. Tum, siderei etor untem, te publissuam acchi, Pali es senium fue effrem, se nit. Uctuderid firmandeo mertam a rescre recipio et, me at.
Nikolina Čeko
Autić žućko
Nikolina Čeko, Martina Kolarić, Tea Sobol, Aleksandra Pekić Ćiković Bio jednom autić po imenu Žućko. Jako je volio svoju garažu i nikada nije želio iz nje izaći niti je nekome drugome ustupiti. No, jednoga dana dogodilo se nešto strašno. Počeo je puhati olujni vjetar, puhao je i puhao, rušio je sve pred sobom pa je tako oštetio i krov garaže koji je počeo prokišnjavati. Žućko je u čudu promatrao što se događa s njegovom voljenom garažom. Nikako se nije mogao pomiriti s tim da će morati izaći iz nje. Bio je jako uplašen i žalostan. Od silne tuge Žućko se tresao i drhtao, počelo mu je curiti ulje i ispuhale su mu se gume. Sve je to čuo njegov mehaničar Sašo koji mu je stigao u pomoć i rekao: “Žućko nemoj drhtati, tresti se i bojati. Ja ću tebi pomoći, u novu garažu odvesti. Gume ćemo srediti i ulje promijeniti.“ Žućko baš nije bio siguran u te riječi. Pomislio je, kako bi to moglo biti bolje u nekoj drugoj garaži koja nije njegova. No, znao je da drugog rješenja nema, njegovoj garaži hitno treba popravak, a on za to vrijeme ne može biti unutra. Ponovno je začuo pjesmicu mehaničara Saše: “Žućko nemoj drhtati, tresti se i bojati. Ja ću tebi pomoći, u novu garažu odvesti. Gume ćemo srediti i ulje promijeniti.“ I polako je krenuo prema garažnim vratima. Nije mu bilo svejedno, ali hrabrila ga je mehaničareva pjesma i njegov nježan glas. Uskoro je bio na suhom i sigurnom mjestu…u novoj garaži. I znate što, ta garaža uopće nije bila loša. Bila je prepuna raznih igračaka, predivnih boja, zvukova i mirisa. Da, i to je bilo odlično mjesto za autića Žućka!
IZA SNJEŽNOG BRDA Lea Brčić, Ivana Uremović Gašić
Iza snježnoga brda, prelazeći preko široke livade nalazila se prekrasna, velika šuma. U toj se šumi svake godine posebno slavio prvi dan proljeća. Te su godine ptice dobile zadatak da svojom pjesmom na proslavi dočekaju proljeće. Okupile su se u zbor ptica. Bilo je tu raznih primjeraka: papiga, galeb, kanarinac, kos, vrabac, slavuj, kokoš, orao… Šumski zbor okupljao se svakoga dana i pripremao pjesmu za doček prvog dana proljeća koji je bio najvažniji dan za sve šumske životinje. Ptice bi započele pjevati, no umjesto složnog pjeva čula se buka i nesloga. Galeb je preglasno kreštao, kos je udarao svoj ritam, slavuj bi svoju melodiju pjevao presporo, papiga bi upadala u pjesmu kako joj se prohtjelo… Svaka je ptica imala svoju želju i čule bi se razne uvrede: “Slušaj kako grozno zvuči tvoj glas!“ “Ja želim pjevati solo!“ “Ja želim da se moj glas posebno čuje!“… Probe bi redovito završavale svađom, a ptice bi se potom razišle svaka na svoju stranu. Sova koja nije sudjelovala, nije mogla niti spavati, budilo ju je kreštanje i ponekad ružne ptičje riječi. Zeko, vjeverica i tvor organizatori ovogodišnjeg proljetnog dana bili su jako zabrinuti da im otvorenje neće biti uspješno. Tada su mudru sovu zamolili za pomoć, onu istu koja se često budila uslijed ptičjih svađa. Sova je već dobro znala što se događa unutar zbora i da se proslava za prvi proljetni dan neće moći održati ukoliko ovako nastave. Sova je odletjela i dva je dana izbivala iz svoje duplje. Odletjela je svojoj staroj prijateljici, rajskoj ptici svjetlucavih krila. Rajska ptica živjela je u susjednoj šumi na vrlo visokoj planini. Kada je sova stigla k njoj ispričala joj je o neslozi zbora kao i o važnosti održavanja proslave dolaska proljeća. Rajska ptica je posluša te otrgne sa sebe jedno pero i pokloni ga sovi. Nakon toga posebnim joj tonom reče: “Od krila do krila ovo pero će posebnu pjesmu pjevati i proljeće pozdraviti, U pjesmi, svaka će ptica svoju posebnu boju pratiti, Otvorenog srca ove riječi prihvatiti i svi će vidjeti kako prekrasni možemo biti.“ Sova uze pero te zahvali prijateljici. Nakon duga puta sova doleti u još jednu burnu ptičju raspravu. Hu-Hu-Hu! Začulo se posebno glasno kad je sova sletjela među ptice. Ptičji zbor zastade i na tren nastane muk. Sova izvadi pero i svi pogledaju u njega, a zatim u sovu. Sova započne šaputati riječi rajske ptice, pružajući pero najbližoj ptici: “Od krila do krila ovo pero će posebnu pjesmu pjevati i proljeće pozdraviti, U pjesmi, svaka će ptica svoju posebnu boju pratiti, Otvorenog srca ove riječi prihvatiti i svi će vidjeti kako prekrasni možemo biti.“ Svaka ptica uze pero te ga promotri. Pero je bilo satkano od mnoštva boja, a svaka je ptica vidjela kako boje lijepo pristaju jedna uz drugu. Svaka ptica je vidjela isto - njezina boja pristaje uz boje drugih ptica. Ptice su se počele preslagivati i svaka je zapjevala svoj dio pjesme. Po prvi put ptičji žamor pretvorio se u divan šumski pjev. Sova uze pero i reče: “S prvom proljetnom kišom, pero će nestati i veselje svakom šumskom prijatelju ostaviti!“
Mali zmaj koji nije mogao letjeti Tea Sobol, Gorana Mišćenić
Nekoć davno u zmajskoj zemlji živio je mali zmaj. Svaki put kad je bio umoran ili uznemiren, uhvatio bi svoj dugi rep, stavio ga u usta i cuclao. No, cuclanje je toliko oštetilo njegov rep da zbog toga nije mogao niti letjeti niti rigati vatru. Svakoga dana, sjedio bi sa strane i sjetno promatrao svoje prijatelje zmajeve koji su uživali u letu i rigati vatre. Njegov je rep bio uništen, nije mogao ništa što su ostali zmajevi mogli, nije im se mogao pridružit i to ga je jako žalostilo. Tako žalostan, otišao je kući svojoj majci i pitao ju što da učini. Majka mu odgovori: “Noćas, kada odeš na spavanje, ostavi otvoren prozor. Tako će zmajska vila moći ući u tvoju sobu i posuti svoj magični prašak po tvojem repu.“ Mali zmaj posluša svoju mamu i učini onako kako mu je rekla. Ujutro kad se probudio pogledao je svoj rep i vidio da je malo drugačiji, bio je manje oštećen. Toga dana, mali zmaj opet nije mogao uzletjeti, no uspio se malčice odraziti od tla. Majka mu reče: “Budi strpljiv zmajiću, vila će dolaziti svake noći sve dok se tvoj rep ne oporavi“. Mali zmaj je odluči poslušati. Međutim to nije bilo lako, često bi se dogodilo da rep nekako sam dođe do njegovih usta i on ga je ne znajući počeo cuclati. Jutra nakon takvih noći nisu uvijek donosila lijepe vijesti, jer rep je bio u zmajevim ustima i vila nije mogla posuti dovoljno magičnog praha. Majka je hrabrila malog zmaja i on je čvrsto odlučio: “Još najviše tri noći i moj rep će biti kao nov!“ I zaista, strpljenje i upornost donijeli su ono što je najviše želio. Trećeg jutra mali zmaj se probudio i poskočio od veselja. Njegov je rep bio suh i uredan, bez ijednog oštećenja. Veselo je doviknuo majci: “Mama, mama! Vidi, moj rep više nije uništen! zmajska ga je vila popravila!“ Od veselja i uzbuđenja počeo je skakati i zamahivati svojim krilima i repom i odjednom je poletio. Letio je i letio i vinuo se u visine s kojih je mogao promatrati čitav svijet ispod sebe. Od tog dana, svakodnevno je uživao u igri i letenju s ostalim prijateljima.
KraljevNa sa svjetlećom krunom Tea Sobol i Grozdana Datković
Jednom davno živjela u kraljevstvu predivna kraljevna Lara koja je imala prekrasnu ružičastu, blistavu, raskošnu haljinu i krunu po kojoj su je svi poznavali. Bila je to najsjajnija kruna na svijetu. Imala je prekrasan ružičasti dijamant u obliku srca koji je uvijek svijetlio na njezinoj glavi pa su se svi okretali za njom i govorili joj kako je predivna. No, jednoga dana dogodilo se nešto strašno. Kraljevnina kruna prestala je svijetliti. Izgubila je svu energiju i snagu jer kraljevna Lara nije ništa jela. I njezina haljina više nije bila tako sjajna i raskošna. Kraljevna Lara strašno se ražalostila, a nitko u kraljevstvu nije znao kako joj pomoći. Pekli su za nju najbolje kolače, torte, palačinke, sve ono što je najviše voljela. Ali kraljevna i dalje nije jela. Jedne večeri, prije spavanja, od silne slabosti i tuge kraljevna je počela plakati, a onda je kroz prozor u njezinu sobu uletjela dobra vila i rekla joj: “Lara, nemoj plakati, moraš trbuščić napuniti, nešto fino pojesti, pa će tvoja kruna svijetliti.“ Ujutro kad se kraljevna probudila, osjećala se drugačije, kao da joj se vratila želja za jelom. Dok je jela, u glavi je ponavljala stihove dobre vile i gle čuda, njezina kruna se opet upalila, a njezinoj haljini opet se vratio stari sjaj. Lara je ponovno bila predivna kraljevna poznata po svojoj svjetlećoj kruni i prekrasnoj haljini.
MEDO DETEKTIV Daniela Vozila, Moira Fruk Bura, Biljana Šuša
Medo Detektiv živio je u velikoj i dalekoj šumi. Bio je to poseban medo koji je jako volio istraživati, a najdraža igra bila mu je ona u kojoj je bio špijun. Promatrao je prirodu - lišće, kukce, stabla, travu, cvijeće, a volio je promatrati i svoje prijatelje, male šumske životinje, u njihovim šumskim igrama. Glavno pomagalo u njegovoj igri bilo je povećalo, njemu najdraže na svijetu, koje je dobio na poklon od svojih roditelja za svoj šesti rođendan! Medo Detektiv je bio vrlo snažan i visok, veći od svih šumskih životinjica s kojima se igrao te ih je uvijek volio na to i podsjećati. Pa je tako bacao teško kamenje – kako bi svi vidjeli koliko daleko može letjeti ili pak gurao svoje prijatelje samo kako bi osjetili koliko ih može pomjeriti svojom snagom. Nerijetko bi prijatelji završili na tlu, a kamen bi u svom odskoku pogodio nekoga u nogu ili ruku. Svaka bi njihova igra završila plačem, ljutnjom i vriskom. Međutim to njega nije previše brinulo. Jednog usamljenog dana dosadilo mu je biti u blizini brloga svoje obitelji te je krenuo istraživati šumu. Nije mogao zamisliti bolje aktivnosti od proučavanja svijeta koji ga okružuje. Krenuo je opremljen svojim detektivskim povećalom i nastavljao sve dublje i dublje u šumu. Toliko se zaigrao da ni sam ne zna točno kada je izgubio svoje špijunsko povećalo. Njegovo povećalo, njegovo najvažnije i najdragocjenije povećalo! Nestalo! Pa kakav će on to biti detektiv bez povećala!? Bio je strašno ljut. U svojoj ljutnji počeo je čupati travu i cvijeće, tresti stabla i njegove grane, prevrtati kamenje, gaziti grmlje. Prestrašene životinjice bježale su spašavajući se pred njegovim korakom. Brundao je i grmio tako da se cijela šuma tresla! A kako je bio velik, nitko ga od njegovih prijatelja nije mogao zaustaviti. Sve dok priroda nije uzvratila udarac. Prvo je počelo lagano puhati. A onda sve jače i jače: dizalo je lišće u zrak i ono ga je u burnom plesu opkolilo, plešući svoje kolo sve brže i silovitije. Vrtjelo mu se u glavi, strah ga je sve više stiskao i ostajao je bez daha. U svojoj bespomoćnosti, čvrsto stisne oči ne želeći više gledati što ga je snašlo i sruši se na pod. Ne zna koliko je dugo žmirio, ali kada se ohrabrio i odlučio progledati, zasjalo je najsjajnije sunce koje je ikad vidio! A onda je sunce progovorilo: “Povećalo tvoje u travi se skriva,
Istraži s prijateljima što se oko tebe zbiva. Prijatelji šumski uvijek su tu za te, Kroz sve nedaće i radosti te prate. Čuvaj ih, s njima je život ljepši i osmijesi češći!“ Dobro je medo čuo te stihove, no nije bio siguran razumije li ih. Osluškivao je hoće li sunce opet zapjevati. I zaista pjesma se ponovila: “Povećalo tvoje u travi se skriva, Istraži s prijateljima što se oko tebe zbiva. Prijatelji šumski uvijek su tu za te, Kroz sve nedaće i radosti te prate. Čuvaj ih, s njima je život ljepši i osmijesi češći!“ Oh, tako je žarko želio pronaći svoje drago povećalo i shvatio je da mu zaista treba pomoć i to onih koje je toliko često u igri povrijedio. Sjeo je pod stablo i gledao oko sebe, dok nije ugledao košnicu punu pčela. Promatrao ih je neko vrijeme i tada mu je sinulo! “Pa da! Pčele sve rade zajedno, zajedno lete, zajedno skupljaju med, a poslije posla zajedno se igraju oko šarenog cvijeća prije no što odu na spavanje u svoju košnicu. Na njih ću se ugledati!“ Tako je medo odlučio potražiti i okupiti svoje šumske prijatelje. Osmislio je najzabavniju igru, detektivsku igru - otkrivanje šumskih misterija. Šumski stanovnici rado su pristali i ubrzo su rješavali misterija za misterijem, a tada je jazavac rekao: “Ostao nam je zadnji misterij -pronalazak medinog povećala!“ Svi su krenuli u potragu i uskoro u travi našli najdraži medin predmet. Medo Detektiv bio je presretan jer osim što je našao povećalo, stekao je puno prijatelja koji za njega bili čak i veći dar od samog povećala.
ČAROBNI SVJETLUCAVI PRAH Tea Sobol, Nikolina Fućak, Martina Kolarić, Aleksandra Pekić Ćiković, Nadia Novak Ramić, Gorana Mišćenić
Bio jednom čarobni svjetlucavi prah. Svjetlucao je posebnim sjajem različitih boja. Čarolija kojom se isticao bila je njegova posebna moć kojom je pomagao. Tu moć mogao je koristiti svatko kome je bila potrebna i tko je to želio: životinje, kukci, razni predmeti pa čak i ljudi. Čarobni svjetlucavi prah živio je u svom oblaku, mekanom i mirišljavom, punom kapljica kiše s kojima bi padao na zemlju kada bi čuo glasove onih koji su ga dozivali. Kada bi im zatrebala njegova pomoć, bića koja su živjela ispod oblaka, jednostavno bi ga dozvala, a on bi doletio i upotrijebio svoju moć. Povremeno, pomoć čarobnog praha trebali su mnogi od jednom i tada bi se morao raspršiti na mnogo strana. No, to nije mogao sam. Za pomoć bi tada molio vjetar koji mu je uvijek rado pomagao, ali i upozoravao ga da bude strpljiviji i sporiji. Ukoliko zatraži previše vjetra sav se čarobni prah može raspršiti, a to nikako ne bi bilo dobro. Iako nitko ustvari nije znao što bi se čarobnom prahu zaista moglo dogoditi ako vjetar zapuše jače, a prah se rasprši, svi su bili uvjereni kako to ne bi bila dobra zamisao. Jednoga dana do oblaka su počeli stizati pozivi s raznih strana, pozivi mnogih bića kojima je trebala pomoć. Čarobni se prah u početku snalazio, ali nakon nekog vremena osjetio je kako ne može svima od jednom pomoći. “Uhhhh, pa kako se to dogodilo“, pomislio je. “Ja moram svima pomoći, moje čarobne čestice trebaju do svakog bića doći. Zamolit ću vjetar za pomoć“. Tako je i učinio, međutim zamolio je vjetar da puše jako, jače nego ikad. Vjetar mu je ponovno izrekao upozorenje, ali čarobni prah je bio nestrpljiv i nije se obazirao. “Puši, vjetre, puši, moram sve zadatke obaviti, svima pomoći!“– vikao je. I vjetar snažno zapuše. Toliko snažno da je iz velikog mirišljavog oblaka počela padati kiša, a s njom i čarobni svjetlucavi prah. Počelo se događati ono što su svi slutili, ali nisu mogli zamisliti. Kiša je toliko snažno padala i nosila čarobni prah na sve strane. Čarobni prah je osjetio nešto novo, nepoznato u sebi, osjetio je tugu, a onda i ljutnju zbog toga što nije poslušao vjetrovo upozorenje. Počeo je gubiti svoj sjaj, svoju moć, koja je ubrzo potpuno nestala. Nošene vjetrom, kapljice kiše uokolo su nosile njegove nemoćne čestice, bez imalo sjaja. Sve što je dotaknuo počelo je blijedjeti i gubiti boju. Više nikome nije mogao pomoći.
Svijet je postao siv i tmuran. Ništa više nije bilo kao prije. Sada je i čarobnom prahu bila potrebna pomoć. Slabašnim glasićem dozivao je upomoć, a kako je bio raspršen na sve strane, njegov poziv, iako slabašan, čuo se na najudaljenijim mjestima. Sva bića kojima je tako često pomagao čula su poziv i znala da je sada na njima red da pomognu njemu. Ali kako? Mnogi su se trudili smisliti kako mu pomoći, no sve se činilo uzaludno. Nakon nekog vremena, mala žaba kojoj je prah često pomagao dosjetila se čarobne frule, koja svira magične melodije pomoću kojih može riješiti razne stvari koje su krenule krivim smjerom. Bića su bila složna, vjerujući kako možda frula može pomoći i njihovom čarobnom prahu. Užurbano su krenuli u potragu za frulom i srećom potraga nije dugo trajala. Ispričali su joj sve što se dogodilo. Frula je znala što joj je činiti. Bića su je odvela podno oblaka, a ona je zasvirala najmilozvučniju melodiju koju su ikad čuli. Melodija se širila zrakom. I stvarno, kao nekim čudom sve čarobne čestice praha počele su se skupljati. Uskoro je čarobni svjetlucavi prah ponovno vratio sve svoje čestice, a povratila mu se i moć. Sreći nije bilo kraja. Dok je svirala svoju melodiju, frula je osluškivala vjetar kako govori: “Čarobni prah je naglo odlučio i morao sam jako puhati, nije poslušao moje upozorenje i dogodilo se najgore.“ Kad se prah vratio u svoj oblak, frula je pustila novu melodiju, ovog puta s riječima: “Drugi put broji do tri i nećeš se raspršiti, pjevaj sa mnom ti i tvoje moći neće pobjeći.“ Čarobni svjetlucavi prah je shvatio: kada ponovno postane nestrpljiv, ljut, možda čak i bijesan, treba samo otpjevati frulinu pjesmicu i sve će biti u redu. Bio je toliko sretan i zahvalan svima na pomoći pa je odmah i zapjevao magični frulin stih ne bi li ga što bolje upamtio: “Drugi put broji do tri i nećeš se raspršiti, pjevaj sa mnom ti i tvoje moći neće pobjeći.“
Dječak kapetan Lea Brčić
Bio jednom dječak po imenu Aiko. Nije on bio ni po čemu poseban, ali kao da ga je uvijek pratilo nešto nevidljivo. I tako jednog dana dok je hodao ulicom grada sretne čovjeka, ni po čemu posebnog, ali ipak… Taj neobični čovjek ponudi Aiku nešto zanimljivo: “Bi li ti dječače postao kapetanom jednog broda?” Aiko, sav ponosan, odmah prihvati tako veliku odgovornost. Čovjek odvede Aika do broda govoreći mu: “Ovaj brod zove se Havva, to je poseban brod, a na njemu ti ćeš biti jedina posada. Zapamti da brod ima posebnu moć…” Ali dječak kao da i nije čuo ostatak onoga što mu je čovjek govorio. Sav radostan i ponosan stavi na glavu kapetansku kapu, uspne se i krene na svoj put. Postati kapetanom ovakvog broda stvarno je čast i privilegija. Havva je doista bio velik brod. Na njemu je bilo mnogo kontejnera svih boja, a kapetanski most bio je pun najmodernijih uređaja za plovidbu. A brod kao da je čitao misli svog kapetana, sve je radio samo i na njegovu pomisao. I tako, Aiko krene na put, sidro se uvuče i brod se odmakne od svog doka, kada se Aiko sjeti da ne zna ni kamo mora zaploviti, ni gdje teret iskrcati. No, odmah pomisli kako će mu to sigurno već netko javiti. More je bilo mirno, nebo bistro i Aiko pomisli kako je divno ovako bezbrižno ploviti. Tad doleti Galeb i upita kapetana može li ploviti na njegovom brodu, no Aiko to odbije i odgovori kako mu nikakva pomoć nije potrebna. Galeb odleti, ali u letu ostane motriti na dječaka i brod. Nedugo zatim vrijeme se počelo mijenjati. More je postajalo sve nemirnije, a nebo sve mračnije. Izbila je oluja. Aiko je morao bdjeti, paziti na brod i teret koji mu je povjeren. Takva noć bila je prilično strašna i Aiko je bio premoren. Kad je burna noć prošla prošetao je brodom i vidio da je oluja odnijela kontejner, i to baš onaj lijepe crvene boje. I Havva je malo bio oštećen u oluji. Galeb ponovno doleti do dječaka i upita ga treba li člana posade koji će mu pomoći na brodu, ali Aiko čvrsto odluči kako ne treba nikoga, niti ičiju pomoć. Galeb odleti, a u letu dobaci dječaku kako će Havva poprimiti ruzinu zbog oštećenja ako ne ode u luku i ne popravi štetu. Ali Aiko se ogluši na Galebove riječi i doda: “Ma što ti znaš o plovidbi brodom?” Ploveći, oluje su dolazile i prolazile. Neke je Aiko uspio izbjeći, ali ipak su ostavile traga na Havvi. S vremena na vrijeme još je u more
ispao neki kontejner. Unatoč svemu, Aiko je nastavio dalje i nije želio slušati Galeba iako je on nakon svake oluje doletio do dječaka i nudio mu pomoć. Aiko je bio uvjeren da zna najbolje i kako mu ničija pomoć nije potrebna. Pa on ima poseban brod i kapetansku kapu. Pa ne bi mu čovjek ponudio toliku odgovornost, a da ne misli kako on za to nije sposoban. I taj Galeb, pa što stalno dolazi baš na njegov brod! Dječak je nastavio po svome. Upravno tada sustigne ga najveća oluja… Munje su sijevale, valovi su dosezali i do deset metara visine, vjetar je toliko puhao da mu je otkinuo čak i sidro. Napokon se razdanilo i sve utihnulo. Dječak se nalazio na pučini, nigdje nije bilo nikoga. Brod je plutao. Svog ga je prekrila ruzina. Činilo se kao da je odustao od plovidbe. Aiko je pokušao sve kako bi ga ponovno pokrenuo, ali ništa nije pomoglo. Na brodu nije radio niti jedan uređaj. Aiko je shvatio da će umrijeti potpuno sam ukoliko ubrzo netko ne stigne u pomoć. Nije mogao popraviti brod. Aiko pomisli na Galeba koji mu je nekoliko puta nudio pomoć, no sada kada mu je bila najpotrebnija nema nikoga. Sjetio se kako do kraja nije poslušao niti čovjeka koji mu je povjerio brod jer je bio zaslijepljen veličinom brada. Bio je tašt i ohol te se posramio svog ponašanja. Počeo je tiho jecati, a zatim sve glasnije i glasnije odjekivao je plač očaja i zbilje. Dječak između suza stane govoriti na glas: “Da nisam bio takav sada bih znao što napraviti…” Tada, iznad broda ponovno preleti Galeb i sleti do dječaka govoreći mu: “Mirno more ne može stvoriti vještog kapetana, a pravi kapetan zna kada mu je potrebna pomoć posade.” Galeb zapjeva posebnu pjesmu i iz mora izvire glave Sirena. I ponovno nešto zapjeva, one kimnu glavom te opet nestanu u moru. Kroz nekoliko trenutaka oko broda prebacila se užad spletena od morskih trava i brod se počeo pomicati. “Sirene će ti pomoći doploviti do najbliže luke kako bi popravio brod”, reče Galeb, nimignuvši uz osmijeh i odleti. Dječak mahne Galebu te stade marljivo raditi na brodu. Čistio ga je, premazivao, strugao i sve je radio kako bi brod izgledao bolje. I doista kao da više nije bilo ruzine na Havvi, a obala se stala nazirati. Kad je stigao u luku zahvalio je Sirenama na pruženoj pomoći, a one mu se nasmiješe i zapljusnu svojim repovima po površini mora. Odjednom pored dječaka stvori se onaj isti čovjek i upita Aika: “Onda dječače kako je bilo?” Aiko odgovori: “Mirno more ne može stvoriti vještog kapetana, a pravi kapetan zna kada mu je potrebna pomoć posade!”
KRALJEVNA S DUGINIM BOJAMA Nikolina Čeko, Tea Sobol, Martina Kolarić, Aleksandra Pekić Ćiković, Nadia Novak Ramić Nekoć davno, u jednom neobičnom svijetu, živjela je mala kraljevna. Svijet koji ju je okruživao bio je bez boje, točnije bio je crno – bijel. Sve njezine haljine, igračke, pa čak i ljudi bili su crno-bijeli. Znala je da postoji i drugačiji svijet, obojan, svjetlucav, šaren. Slušala je divne priče o tim drugim svjetovima koji su prštali bojama. Slušala je o čudesnim nijansama potoka koje se prelijevaju pod zrakama sunca, slušala je kako su livade življe, a čak se i leptiri nadmeću sa šarenilom svojih krila. Nije točno znala što bi mislila o tome, nikada nije tako nešto doživjela, ali je znala da joj nešto nedostaje. Slušala je priče o drugim kraljevnama čije su haljine krasile najljepše boje. Ponekad bi malu kraljevnu obuzela neka neobična sjeta, ponekad i tuga. Željela je da i njezina haljina bude lijepa, obojana bojama o kojima je slušala. Tada bi otišla do svoje majke, koja bi ju nježno zagrlila i govorila: “ Boje se na kraju uvijek pojave!“. Mala kraljevna je u to vjerovala. Prolazilo je vrijeme i stigao je dan kad je maloj kraljevni majka šapnula u uho: “Kćeri, došao je napokon obojani dan, već sutra sve će biti šareno. Samo, znaj, moramo krenuti na daleki put, neće uvijek biti lako, a nekada neće biti niti ugodno, ali kako vrijeme bude prolazilo svijet će biti sve šareniji i žarkiji.“ I zaista, uskoro je kraljevna dobila svoju vlastitu malu dugu koja ju je posvuda pratila i na koju god stranu bi usmjerila pogled tamo bi se ukazale boje. Rekli su joj da sa svojom dugom mora biti vrlo pažljiva i nježna, da je to tek mala duga koja neće moći sve odjednom obojati, ali ako ju bude dobro pazila uskoro će postati dovoljno jaka i snažna da oboji cijeli svijet. Jednom, dok je šetala livadom uživala je i upijala divne i čudesne boje. Gledala je leptire koji se takmiče u letu od cvijeta do cvijeta. Promatrala je tada kako se diže pelud s cvijeća i pčelice koje brzaju ne bi li sakupile cvjetni prah u letu. Bilo je svijetlo, sjajno, puno prekrasnih boja. U jednom trenutku kraljevna pogleda svoju haljinu, no ona i dalje nije bila šarena, već crno-bijela. Poželjela je da i njezina
haljina bude tako šarena poput leptirovih krila. Rukama je uhvatila svoju dugu i počela ju kidati i stavljati na svoju haljinu ne bi li ju obojala. Međutim nije uspijevala. Jedino što se događalo je to da su sjaj i boje nestajali, a kraljevna je postajala sve tužnija. Počela je plakati. Znala je da neće biti lako i nekad neće biti ugodno, baš kao što joj je majka rekla, međutim bila je tako nestrpljiva i željela da njezina duga sve odjednom oboji. Duga je postajala sve manja i sve bezbojnija, a kraljevna je sad postajala čak i ljuta. U tom trenutku doleti leptir i otpjeva stih: “To je tvoja duga, ne kidaj je ti, budi nježna i boje će ti ona dati.“ Leptir je kraljevni dugo pričao o dugi te o raznim bojama koje je krase. Pričao joj je kako je i on nekada dok je bio još samo zelena gusjenica imao svoju dugu. Mnogo vremena ju je pazio, čuvao i nježno nosio svuda ne bi li mu jednog dana kada postane leptir, obojala krila. Pričao joj je o gusjenicama koje nisu pažljive prema svojim dugama i kada jednom postanu leptiri njihova krila su tamnih boja. Takvi leptiri lete samo noću, kako bi sakrili da nemaju obojana krila. Pričao joj je dalje o bojama koje mogu biti sjajne, svijetle, tamne. Kraljevna ga je pažljivo slušala. Objasnio joj je da prema dugi mora biti nježna i da je ne smije kidati. “Ako tako postupiš“ – rekao je leptir, “ubrzo će i tvoja haljina, kao i ti, a potom i cijeli tvoj svijet poprimiti najljepše boje“. Kraljevna se jako trudila biti dobra i nježna prema dugi. Više ju nije kidala, uživala je u njezinim prekrasnim bojama. Nije dugo prošlo, a njezina duga je toliko narasla i ojačala, prerasla je malu kraljevnu i sada je obasjavala cijeli njezin svijet. Mala je kraljevna otad rasla u obojanom svijetu. Često je majci pričala o svim predivnim stvarima koje promatra i doživljajima koje proživljava. Ali nikad nije zaboravila dane kada je njezina duga bila sasvim mala i kako ju je samo strpljenjem uspjela sačuvati i pomoći joj da naraste i oboji sve oko sebe.
PRSTORAST Nadia Novak Ramić
Moje ime je Prstorast. Iako sam sasvim neobičan možeš me naći na savim običnim livadama, u vrtovima, šumama, grmlju, malim gredicama čak i balkonskim vazama za cvijeće. Zapravo, možeš me pronaći na bilo kojem mjestu gdje ima barem malo zemlje i možda koja vlat trave ili cvjetić kako bih se tamo mogao nastaniti i rasti. Rastem iz majušne sjemenke koju je donio vjetar i ispustio na zemlju. Ponekad sjemenke raznesu pričice u svojim kljunovima, ponekad marljivi mravi skupe koju zalutalu sjemenku i odnesu je na udaljeno mjesto, ponekad uz šumske puteljke dječica beru cvijeće i igraju se u travi pa se moje sjeme zatakne za cipelu ili hlače pa tako i djeca ponesu to sjeme sa sobom i ne znajući posiju ga negdje u selu ili gradu u vrtu pokraj svoje kuće ili čak u školskom vrtu. Zaista mogu reći da sam obišao cijeli svijet i upoznao razne krajeve, životinje i ljude. Ipak, moram priznati da se najviše radujem djeci i sretan sam kad me baš ona pozovu pjesmicom i pronađu me. Da, dobro ste čuli, pozovu me pjesmicom. Ispričati ću tko sam ja i o kakvoj je pjesmici riječ. Kao što sam rekao na početku moje ime je Prstorast. Priznajem, dosta neobično ime, međutim od svih imena to me najbolje opisuje. Moj glavni zadatak, koji volim najviše na svijetu, je da pomažem djeci. Jednom je bila djevojčica prekrasne duge crne kose. Svakog jutra mama bi joj isplela pletenice. Međutim pletenica pokraj desnog uha bila je sve kraća, jer je ta djevojčica stalno kosu s vrha pletenice motala oko kažiprsta i tako je kosa na toj pletenici pucala i bivala sve slabija. S vremenom kosa je na toj strani bila toliko tanašna da je i pletenica bila puno drugačija od one kraj lijevog uha. Nakon nekog vremena djevojčica me pronašla i ja sam joj pomogao pa više nije motala kosu oko kažiprsta te su uskoro obje pletenice opet bile jednake. Upoznao sam i jednog dječaka, koji je, dok je hodao, stalno vukao noge po podu, uopće nije dizao stopala dok je hodao. On je zbog toga stalno imao šuplje tenisice pa su mu roditelji dva puta mjesečno morali kupovati nove. Ponekad bi čak dobio i žuljeve na stopalima kada bi đon tenisice bio pretanak. E, kako ga je to boljelo. Taj dječak me također zazvao pjesmicom i baš sam bio sretan kad nakon nekoliko tjedana nije trebao nove tenisice - sad je hodao tako da je podizao stopala. Susreo sam stvarno mnogo djece koja su me zazivala pjesmicom i svima sam uspio pomoći. A najčešće sam susretao djevojčice i dječake koji su, a da to nisu ni znali, grickali svoje noktiće na prstima ruku ali i nogu. Jedan dječačić toliko je uporno grickao noktiće na prstima ruke da je skoro ostao bez njih. Jer, nokti uvijek i bez prestanka rastu, ali ako ih netko gricka više puta na dan oni nemaju vremena izrasti. Tom dječačiću se zbog toga svašta događalo. Na primjer, najviše se volio igrati LEGO kockama, međutim nokti su mu bili toliko mali da nikad nije mogao razdvojiti dvije kockice, čak ni one veće. Volio je on i sakupljati sličice u album ali nikako nije uspijevao odlijepiti sličicu zbog prekratkih noktića. A najviše od svega volio je jesti mandarine, naranče, kikiriki i sve ostalo što se guli, ali nikad nije uspijevao sam
zbog prekratkih noktića. Vrijeme je prolazilo, dječačić je i dalje grickao noktiće, sve dok ga nisu počeli boljeti i prsti. Tako jako su ga boljeli, čak je i zaplakao nekoliko puta. Mama i tata su ga tješili i pokušavali su mu pomoći ne bi li prestao grickati nokte. Namazali su mu prste kremom, posuli ih paprom… No ništa nije pomagalo. Dječakova mama bila je jako zabrinuta. Odlučila je pomoć potražiti u knjigama. U knjižnicama ima toliko različitih knjiga sa svim mudrostima svijeta, sigurno će tamo pronaći rješenje. Mama je uporno čitala i čitala, dok nije jednog dana naišla na jednu jako staru knjigu o biljkama. U toj knjizi bilo je svakolikog povrća i voća, drveća i grmlja, cvijeća i trava, a zadnje poglavlje ju je posebno privuklo. Bilo je to kratko poglavlje o magičnim biljkama. I tu je pronašla mene, zapravo pjesmicu čarobnih stihova kojom me se zaziva. Sve što je mama trebala učiniti je bilo povesti dječačića do najbližeg vrta, livadice ili parka i izgovoriti pjesmicu čarobnih stihova: „Prstorastu, Prstorastu, Tražimo te mi, Magično prikaži nam se ti. Prstorastu, među zelenom travom ili suhim lišćem snivaš Prikaži nam se posebnom bojom koju ti biraš“. Mama je to i učinila. Ona i dječačić su polako i pažljivo hodali livadicom i izgovarali ove stihove, i nije dugo prošlo, a među suhim lišćem ukazao se mali Prstorast, koji je za tu priliku odabrao crvenu boju. Pažljivo su ga ubrali, kako je i pisalo u knjizi te njegovim laticama i listićima prelazili preko noktića i izgovorili ove riječi: „Prstorastu uvijek budi blizu, da zubići nokte ne grizu“. Svakog jutra i večeri dječačić je s puno pažnje uzimao svojega Prstorasta i prelazio njime preko noktića i izgovarao stihove koje je već naučio napamet: „Prstorastu uvijek budi blizu, da zubići nokte ne grizu“. Iz dana u dan noktići su sve više rasli, a sve manji nalazili put do zubića. Ponekad bi dječačić primijetio da su prstići blizu zubića ali odmah bi se sjetio Prstorasta i odmaknuo bi ruku. To je moja priča! Mali Prstorast uvijek spreman pomoći djeci. I zapamti, zatrebam li ti, povedi mamu, tatu, baku, djeda, seku ili bracu do najbliže livade i pažljivo hodajte i zazovite me čarobnim stihovima: „Prstorastu, Prstorastu, Tražimo te mi, Magično prikaži nam se ti. Prstorastu, među zelenom travom ili suhim lišćem snivaš Prikaži nam se posebnom bojom koju ti biraš“. Nekad ću biti crven, nekad plav, nekad žut, ali uvijek ću s tobom krenuti na put.
Zmaj Juraj Tea Sobol, Gorana Mišćenić
Mali zmaj Juraj živio je u zmajskom selu s drugim zmajevima. Svakoga dana zmajevi su se igrali na igralištu pokraj šume. Omiljena im je bila igra riganja vatre u kojoj je Juraj uvijek pobjeđivao. Njegov plamen uvijek je bio najduži. U međuvremenu, u selu su odlučili organizirati i natjecanje u riganju vatre. Svi zmajevi znali su da će Juraj pobijediti i ponijeti titulu najboljeg rigača vatre! Dan prije natjecanja kad se Juraj vraćao kući s igrališta začuo je smijeh iz šume. Znatiželjan, odlučio je pogledati što se tamo događa. Začudio se kad odjednom ugleda deset malih majmuna koji su skakali uokolo s grane na granu, ližući šarene i slatke lizalice. Jedan od majmuna ugleda Jurja i pozove ga da se pridruži njihovoj zabavu s lizalicama. Juraj se pridruži, a mali majmun ponudi mu najveću i najslađu lizalicu koju je mogao zamisliti. Juraj je bio oduševljen i ostao je neko vrijeme pjevajući, smijući se s majmunima, ližući svoju ogromnu i slasnu lizalicu. Vrijeme je u zabavi brzo prošlo i Juraj se morao vratiti kući i pripremiti se za sutrašnje natjecanje u riganju vatre. Putem kući i dalje je nastavio cuclati i lizati svoju ogromnu lizalicu. Lizao je i lizao, tako snažno pa se na kraju umorio i zaspao s lizalicom u ustima. Ujutro se nije uspio probuditi na vrijeme i prespavao je početak natjecanja. Probudivši se potrčao je selom te uspio stići na vrijeme kako bi se natjecao. No, tada se dogodilo nešto neočekivano. Njegova usta bila su tako ljepljiva i nije ih mogao otvoriti, niti je iz njih mogao izaći plamen. Svi su bili iznenađeni i šokirani. Nisu mogli vjerovati da se Jurju tako nešto moglo dogoditi. Svi su počeli pljeskati i ohrabrivati ga, no vatra ipak nije uspjela izaći. Na sreću, u gledalištu se nalazio i slon koji je odlučio pomoći Jurju. U blizini igrališta ugledao je baru i vodom napunio svoju surlu. Snažno je puhnuo vodu na Jurja i uspio mu oprati usta. Juraj je ponovno pokušao izbaciti vatru i ovoga puta je i uspio. Kao i uvijek bila je tako velika, najveća i najduža od svih ostalih zmajeva. Juraj je uspio pobijediti! Svi su mu pljeskali, a on je bio najponosniji zmaj na svijetu. Od tog dana odlučio je usta koristiti samo za riganje vatre, a lizalice pustiti majmunima.
ISBN 978-953-59337-0-0
75,00 Kn