RAZVOJNI SMJEROVI Kako do sinergije znanosti i gospodarstva

To nije pitanje izbora nego nužnosti.

Piše: dr. sc. Ivan Bahun1, dipl. ing.

Znanost je pojam koji sve češće koristimo kada govorimo o jačanju gospodarstva. Ako govorimo o sinergiji znanosti i gospodarstva treba definirati dva osnovna načina „razumijevanja“ znanosti. Prvi je onaj u kojem pod pojmom znanosti podrazumijevamo znanstveni način djelovanja. To znači da je u gospodarstvu i njegovom razvoju jedna od ključnih poluga uspjeha i održivog razvoja korištenje znanstvenog pristupa s ciljem kontinuiranog unapređenja istraživačko-razvojnih i inovacijskih procesa. To nije pitanje izbora, nego opstanka, pogotovo u tehnološkim kompanijama i djelatnostima u kojima očekujemo visoku dodanu vrijednost, održiv razvoj i dugoročnu perspektivu. To vrijedi i u procesima koji nisu kontinuirani, usmjereni samo na organski rast, već su disruptivnog karaktera i izloženi izazovima anorganskog rasta. Takve znanstvene aktivnosti odvijaju se velikim dijelom u razvijenom gospodarstvu, ali i na sveučilištima (fakultetima). Drugi način gledanja na znanost je da ju prije svega doživljavamo kroz akademsku znanstveno-istraživačku zajednicu (sveučilišta, fakulteti i znanstveni instituti), na kojima se obrazuju kadrovi za gospodarstvo, ali koji u svojem znanstvenom djelovanju surađuju s gospodarstvom kao partnerima. Ovaj drugi način gledanja na znanost je u Hrvatskoj vrlo zastupljen i u tom smislu se očekuje od takve znanosti sinergija s gospodarstvom i napredak društva u cjelini. Je li to realno očekivati i što bi trebalo promijeniti da se sinergija između tako definirane znanosti i gospodarstva znatnije pokrene i kontinuirano razvija? Ili je možda potrebno znanost i gospodarstvo sagledati hibridno, prihvaćajući oba navedena pogleda, te uspostaviti okvire i sustav na način da se sinergija znanosti

1 Autor je zamjenik predsjednika Uprave tvrtke KONČAR-Elektroindustrija

i gospodarstva te obostrani održivi dugoročni razvoj ne prepusti slučajnosti već da se kao i niz drugih strateških procesa usustavi u što većoj mjeri. Prisjetimo se kako su se u našoj bližoj povijesti veliki znanstveni uspjesi sa snažnim utjecajem na gospodarstvo ostvarili u institutima (primjer Sumameda i Plivinog instituta) koje su osnovale naše vodeće kompanije i koji su u tim kompanijama djelovali sinergijski s drugim resursima i akademskom znanstveno-istraživačkom zajednicom.

Vizija razvoja i strateški ciljevi

Kada govorimo o usustavljenju onda prije svega mislimo na razumijevanje akademske znanstveno-istraživačke zajednice i gospodarstva, koji su dio većeg sustava, a taj se u velikoj mjeri može poistovjetiti s državom. To znači da je, za uspješno vođenje sustava akademske znanstveno-istraživačke zajednice i sustava gospodarstva i razvoj njihove sinergije potrebno poznavati viziju razvoja i strateške ciljeve sustava čiji su oni podsustav, ali u izradi kojih kontinuirano sudjeluju. Vidi se da je od izuzetne važnosti imati, pored vlastitih vizija i strateških ciljeva, na razini iznad sustava akademske znanstveno-istraživačke zajednice i sustava gospodarstva, temeljnu viziju i strateške ciljeve. Važno je imati jasne i uređene strukture sustava sa ključnim kompetencijama te procesima koji osiguravaju kontinuirana poboljšanja. Ne može se reći da mi u Hrvatskoj nemamo temeljne dokumente i da smo to zanemarili. Hrvatski Sabor je 5.veljače 2021. donio Nacionalnu razvojnu strategiju do 2030. godine. Nakon toga napravljen je prijedlog Nacionalnog plana oporavka i otpornosti 2021. – 2026. koji je ovih dana predan na usvajanje u EU. U izradu Nacionalne razvojne strategije bio je uključen znatan broj dionika iz relevantnih državnih institucija, poslovnog sektora i zainteresirane javnosti. Vlada je pripremila konačan prijedlog u kojem je definirana vizija Hrvatske do 2030. godine: „Hrvatska je u 2030. godini konkurentna, inovativna i sigurna zemlja prepoznatljivog identiteta i kulture, zemlja očuvanih resursa, kvalitetnih životnih uvjeta i jednakih prilika za sve“. Svi koji imaju iskustvo s definiranjem vizija i strategija znaju kako je to naoko jednostavan, ali vrlo zahtjevan zadatak. O ovoj definiciji vizije Hrvatske bi se moglo puno raspravljati, ali ne bi se puno postiglo. U ovoj definiciji vizije ima dovoljno motivirajućih elemenata i ona kao takva nije za sva vremena. Treba je konstruktivno unapređivati, kao i svoje djelovanje.

Opredijeljenost u svakodnevnoj komunikaciji

To mora postati NAŠA vizija i moto. U izradu strategije uložen je znatan napor, ali to je tek manji dio napora koji treba uložiti želimo li započeti istinske procese

poboljšanja i strukturnih promjena. Ta opredijeljenost mora se vidjeti u svakodnevnoj komunikaciji na najvišoj razini i u vrijednostima koje nam trebaju biti neosporne. U Nacionalnoj razvojnoj strategiji utvrđena su četiri razvojna smjera i strateški ciljevi po tim razvojnom smjerovima čije ispunjenje bi trebalo omogućiti ostvarivanje zacrtanih razvojnih smjerova i definirane vizije Hrvatske. Produktivnost u Europi u odnosu na SAD raste sporije, a jedan od razloga je i sporija digitalna transformacija. Zato je EU u Višegodišnjem financijskom okviru za razdoblje 2021. – 2027. predložila program Digitalna Europa. Hrvatska treba svoju politiku usklađivati s tim procesima, a rast produktivnosti kroz jaču ulogu znanosti u istraživanju, razvoju i inovacijama treba biti jedan od glavnih pokretača gospodarskog rasta. Tijekom ovog desetljeća i politika EU-a o okolišu i globalnom zatopljenju postat će još zahtjevnija i imat će snažan utjecaj na vrste politike koje će Hrvatska usvajati, a sinergija znanosti i gospodarstva bit će jedna od ključnih poluga i u tom području. Za snažniji gospodarski rast trebamo graditi inovacijski ekosustav kako bi povećali produktivnost. Moramo biti otvoreniji prema znanosti, novim tehnologijama, novim idejama i internacionalizaciji. Često se spominje niska razina izdvajanja za istraživanje, razvoj i inovacije. Istina, u Hrvatskoj je sada ta razina oko 1% BDP-a, dok je prosjek EU-a oko 2,2% BDP-a. U Nacionalnoj razvojnoj strategiji je postavljen cilj od 3% BDP-a u 2030. godini. Akademska znanstveno-istraživačke zajednica često ističe da je potrebno povećati ta izdvajanja. Pri tome često misle na vlastite potencijalne prihode. No time se neće postići željeni doprinos znanosti u razvoju suvremenog razvojnog i održivog gospodarstva. Problem je složeniji, ali možda i ne tako složen. Jedan od strateških ciljeva u Nacionalnoj razvojnoj strategiji, je i „Konkurentno i inovativno gospodarstvo“. U tom strateškom cilju se govori o razvoju znanosti i tehnologije. Kao središnja točka razvojnih prioriteta na području znanosti i istraživanja treba biti povećanje ulaganja radi povećanja znanja, širenja ideja , inovacija i njihove uspješne komercijalizacije. Ističe se i potreba modernizacije zakonodavnog okvira između ostaloga i radi povećanja efikasnosti ulaganja iz javnih izvora financiranja.

Izostanak hibridnog modela

Ono što se ovdje ne vidi kao promjena je izostanak navedenog tzv. hibridnog modela. Znanost se i dalje najčešće doživljava u akademskoj znanstveno-istraživačkoj zajednici, dok bi se njezini rezultati trebali transferirati u gospodarstvo. Upravo tu nastaje problem. Očekujemo ono što je objektivno teško realizirati. Znanost mora puno više živjeti u gospodarstvu, a onda takvo gospodarstvo i

akademska znanstveno-istraživačka zajednica trebaju razvijati ozbiljna partnerstva poštujući specifične i dugoročne interese koji se nadopunjuju, jer nema uspješnog gospodarstva bez kvalitetne akademske zajednice, ali niti kvalitetne akademske zajednice bez uspješnog gospodarstva koje treba biti temelj javnog financiranja. Sinergiju između znanosti (pod kojom se najčešće podrazumijeva akademska zajednica) i gospodarstva u kojem „ne stanuje“ znanost također nije realno očekivati, bar ne u znatnoj mjeri. Upravo zato što prije treba preispitati obrazac naveden u Nacionalnoj strategiji, a svakako prije promjene zakonodavnog okvira. Obrazac da je akademski znanstveno-istraživački sektor ponuditelj istraživanja, a gospodarstvo korisnik istraživanja može biti velika prepreka prisutnosti znanosti u gospodarstvu, prije svega u primijenjenim istraživanjima, razvoju i inovacijama. Tu postoji značajan prostor za spomenuti tzv. hibridni model u kojem će te uloge biti puno više zajedničke, a ne razdvojene. Kada govorimo o istraživanju razvoju i inovacijama unutar akademske znanstvenoistraživačke zajednice, postoji prostor za povećanje uspješnosti i to okrupnjivanjem istraživanja u integralne znanstvene programe i istraživačka partnerstva, uključujući i međunarodna, u kojima znanstvena komponenta gospodarstva treba biti što češće prisutna. Pandemija koja je 2020. pogodila svijet potaknula je EU da pripremi financijski paket kojemu je svrha stvoriti temelje za ubrzan gospodarski oporavak te za digitalnu i zelenu tranziciju radi veće otpornosti društva i gospodarstva na buduće krize. Tu se misli na kratkoročne mjere, ali i dugoročne reforme i ulaganja. Hrvatskoj će biti raspoloživa bespovratna sredstva u okvirnom iznosu od 47,5 milijardi kuna i povoljni zajmovi u okvirnom iznosu od 12,7 milijardi kuna. Nacionalni plan oporavka, koji je u skladu s ciljevima EU obuhvaća reforme i investicije koje će se provesti do 31. kolovoza 2026. godine. Prilika je to da se i taj nacionalni plan oporavka realizira na način da što više potičemo sinergiju znanosti i gospodarstva i pri tome napravimo potrebne strukturne reforme i u znanosti i u gospodarstvu u što većoj mogućoj mjeri. Pri tome u startu treba preispitati uobičajeni bipolarni obrazac ponuditelja i korisnika istraživanja i transformirati ga u dugoročno održiv model. Ne postoji jedinstven model u kojem funkcioniraju znanost i gospodarstvo. Nije smisao ovog članka preporučiti taj model, nego potaknuti aktere na promišljanje i preispitivanje postojećeg, uglavnom bipolarnog modela i obrasca te potaknuti sustavni pristup u razvoju sinergije znanosti i gospodarstva. To je izazov u kojem obje strane mogu rasti zajedno.