Što utječe na migracije mladih1

Uvod

Početak pandemije COVID-19 bio je obilježen porastom nezaposlenosti u Europskoj uniji. Godinu dana kasnije, točnije, u drugoj polovici 2021. godine, gospodarstva zemalja donekle su se prilagodila aktualnoj situaciji što je rezultiralo i postepenim smanjivanjem stope nezaposlenosti, unatoč mnogim mjerama i ograničenjima koje su tada još uvijek bili na snazi u većini europskih zemalja.

Početkom 2022. godine, stopa nezaposlenosti u Europskoj uniji iznosila je 6,4%. Gledajući statistiku pojedinačnih zemalja, Češka (2,1%), Poljska (2,9%) i Njemačka (3,2%) bilježe najniže stope nezaposlenosti unutar EU-27 za populaciju od 15 do 74 godine starosti, dok najviše stope nezaposlenosti bilježe Španjolska (13%), Grčka (12,7%) i Italija (9%). U skupinu zemalja sa stopom nezaposlenosti iznad prosjeka Europske unije pripadaju Latvija, Francuska, Finska, Hrvatska (7%) i Švedska.

Postoji li jasna veza između nezaposlenosti i migracija?

Kada se sagleda migracijska statistika, Njemačka je pri vrhu najpoželjnijih destinacija u EU.

To je logično obzirom da su ekonomski razlozi, uključujući potragu za poslom, ključni razlozi kod odlu - ke o preseljenju u neku drugu zemlju. No, zanimljivo je da Njemačku, koja ima spomenutu nisku stopu nezaposlenosti te time obećava relativno visoku vjerojatnost pronalaska posla, na tom popisu slijede Španjolska i Italija, kao zemlje s najvišim stopama nezaposlenosti, zajedno s Francuskom koja također premašuje europski prosjek. Isto vrijedi i za Švedsku.

S druge strane, unatoč niskoj stopi nezaposlenosti, Češka ne kotira pretjerano visoko kao popularna destinacija za migrante unutar Europske unije.

Slična odstupanja od premisa klasične ekonomske teorije mogu se vidjeti i kada se prouče podaci o iseljenicima iz europskih zemalja. Drugim riječima, unatoč niskoj stopi nezaposlenosti i činjenici da je mnogim europskim migrantima poželjna destinacija za život, Njemačka istovremeno ima i visoke stope iseljavanja stanovništva. U tome je slijede i Francuska, Španjolska, Italija te Rumunjska i Poljska. Gdje se, po pitanju migracijske statistike, nalazi Hrvatska? Zanimljivo je primijetiti da prema zadnji dostupnim podacima na Eurostatu, u 2020. godini Hrvatska je jedna od rijetkih europskih zemalja koja bilježili negativnu stopu neto migracije. Drugim riječima, u toj godini je broj iseljenika iz Hrvatske premašio broj doseljenika u Hrvatsku. Ono što dodatno zabrinjava jest činjenica da je ta stopa za Hrvatsku kontinuirano negativna u promatranom razdoblju (od 2012. godine), s vrhuncem dosegnutim 2017. godine (-7,7%). Jednak negativan migracijski trend u EU zabilježile su još samo Latvija i Rumunjska. Navedeni trendovi su -

1 Stručni članak je nastao u sklopu projekta „MI - jučer, danas, sutra“ (UP.04.2.1.06.0018) kojega je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Sadržaj stručnog članka isključiva je odgovornost Udruge mladih i Alumni FET Pula.

Stopa neto migracije zemalja Europske unije (2012-2020

Zašto mladi češće migriraju?

Nezaposlenost mlađe populacije (15-34 god.) u pravilu je veća od ukupne stope nezaposlenosti, pa je tako to slučaj u svim zemljama EU. Pri tome su, gotovo jednako kao i kod ukupne nezaposlenosti, najniže stope nezaposlenosti mladog stanovništva zabilježene u Njemačkoj (6,1%) i Češkoj (7,6%), dok Španjolska (30,6%), Grčka (30,5%) i Italija (26,8%) bilježe najviše stope nezaposlenosti mladih u Europskoj uniji.

Migracijski trendovi ukazuju na činjenicu da taj dio populacije više migrira od ostatka stanovništva neke zemlje. Točnije, stanovnici od 15-34 godina starosti bilježe čak pet puta veće stope migracije u odnosu na starije sunarodnjake (35-74 god.). Očekivano, mladi ljudi vlastitim sazrijevanjem i odrastanjem počinju stremiti ka većoj slobodi i osamostaljenju, uz istovremeno prihvaćanje i većih odgovornosti, stoga često svoju bolju budućnost nastoje ostvariti preseljenjem u neku drugu, obećanu zemlju. No, da bismo znali što ih sve točno pokreće, od iznimne je važnosti dobro proniknuti u srž migracijske problematike kako bismo geriraju da zapadnoeuropske zemlje istodobno privlače migrante (eng. pull factors) i odbijaju, odnosno iseljavanjem gube stanovništvo (eng. push factors). Isto vrijedi i za zemlje srednje i istočne Europe, što ukazuje na činjenicu da makroekonomski čimbenici poput stope nezaposlenosti i BDP-a nisu dovoljni za objašnjavanje fenomena kompleksne migracijske dinamike. Isto vrijedi i za onaj najosjetljiviji dio migracijske statistike, a to su migracije mladog visokokvalificiranog radno aktivnog stanovništva, koje nacionalna gospodarstva svojim politikama nastoje spriječiti, a u literaturi se upravo segmentu odljeva mladih mozgova (eng. brain drain) posvećuje posebna pažnja. otkrili ključne čimbenike koji oblikuju odluke mladih o tome hoće li ostati u svojoj zemlji ili je zamijeniti nekom drugom destinacijom.

Budući da je nerijetko jako teško iz sumarnih statističkih podataka o ostvarenim migracijama zaključivati o pokretačkim faktorima, uobičajena su i ispitivanja namjera i razloga onih koji razmišljaju o migracijama. Štoviše, i taj dio statistike za 2021. godinu pokazuje da više od pola stanovništva zemalja EU mlađe od 25 godina planira u narednih 5 godina preseljenje u neku od zemalja članica. No, čak i da se takve aspiracije prema migriranju ne ostvare, ispitivanje migracijskih pokretača kod mladih, koji su se ipak odlučili ostati u svojoj matičnoj zemlji, jednako je važno kao i propitivanje motiva onih koji su je napustili.

Mladi su na migracije velikim dijelom potaknuti različitim socioekonomskim faktorima, osobito onima koji se tiču tržišta rada. Dakle, ne radi se samo o općoj stopi ne - zaposlenosti, već i o nemogućnosti pronalaska posla u željenoj struci, te o nemogućnosti napredovanja na postojećem poslu i karijernoj besperspektivnosti, što je nerijetko ključno za odluku o promjeni zemlje stanovanja. Iz tog razloga, mladi su više orijentirani prema većim urbanim sredinama koje nude razvijeniju infrastrukturu, te veći izbor dobro plaćenih poslova. Tu, dakako, važnu ulogu igra i sredina u kojoj se trenutno nalaze, pri čemu će mladi iz ruralnih područja biti skloniji unutarnjim migracijama, odnosno migracijama prema urbanim sredinama unutar iste države, dok će oni koji su rođeni i odrastaju u gradu težiti ka preseljenju u veće inozemne metropole.

Prethodno migracijsko iskustvo pokazalo se kao dobar prediktor buduće migracije. To je pravilo posebice primjenjivo kod onih studenata koji su tijekom studija iskusili neku vrstu mobilnosti (npr. Erasmus studijski boravak u drugoj državi) koja ih potiče na ponovna kretanja i po završetku školovanja.

Nadalje, niska primanja koja netko ima u matičnoj zemlji jedan su od okidača za odlazak izvan granica. No, paradoksalno je da ta ista niska primanja nerijetko bivaju i ključna prepreka zbog koje se mladi ne usude napraviti taj iskorak, obzirom da ne uspijevaju uštedjeti dovoljno za pokrivanje početnih troškova preseljenja (putni troškovi, smještaj, itd.). Drugim riječima, mladi ljudi žele emigrirati u inozemstvo zbog niskih plaća koje zarađuju u domovini, ali zbog tih istih niskih plaća i nedostatka početnog kapitala koji im je potreban za izgradnju života negdje drugdje, često ne mogu ostvariti svoje namjere.

Međutim, čak i kada su konačna odluka o preseljenju u inozemstvo kao i odabir željene destinacije sigurni, stvari ne teku uvijek glatko. Česta prepreka realizaciji takvih planova vezana je uz priznavanje formalnog obrazovanja stečenog u matičnoj zemlji od strane odredišne zemlje. Naime, moguće je da diploma s prestižne visokoobrazovne institucije u matičnoj zemlji, odnosno zemlji obrazovanja, ne bude prepoznata kao ekvivalentna kvalifikacija u nekoj drugoj stranoj zemlji. Nadalje, zbog specifičnosti znanja, vještina i kompetencija koje se stječu u obrazovnom sustavu matične zemlje, moguća je otežana prenosivost ili prepoznatljivost kvalifikacija na tržištu rada neke druge zemlje. Zbog takvih prepreka, umjesto željenog napretka u karijeri, preseljenje u inozemstvo može posljedično dovesti i do stagniranja, ili čak prihvaćanja poslova ispod razine stečene kvalifikacije.

Obiteljski odnosi i društvene veze također su jedan od ključnih faktora koji utječu na nečiju odluku o preseljenju u drugu zemlju. Dok su obitelj i prijatelji u matičnoj zemlji nerijetko svojevrsna prepreka osa -

Izvor: Državni zavod za statistiku mostaljenju mladih izvan državnih granica, rođaci i prijatelji koje imaju u inozemstvu su pak jedan od pokretača za realizaciju takvih planova. Takve konekcije su vrijedan izvor informacija o životnim i radnim uvjetima koji ih potencijalno očekuju na željenoj destinaciji i mogu utjecati na njihova kretanja. Osim toga, bilo kakva pomoć i podrška obitelji i poznanika su uvijek dobrodošli u stranoj zemlji, te mogu biti svojevrstan vjetar u leđa i onima manje hrabrima.

U konačnici, različite karakterne osobine su također jedan od faktora koji utječe na donošenje odluke o preseljenju. Uz mladost se obično veže i veća sklonost ka riziku i upuštanje u financijski i emocionalno iscrpljujuće pothvate poput napuštanja domovine. Takvo se ponašanje češće realizira kod onih ekstrovertiranih i otvorenih prema novim iskustvima, dok će mladi koji pak naginju ka temeljitosti, organiziranosti, povjerenju i prihvaćanju biti manje skloni upuštanju u takvu avanturu.

Što o odlasku u inozemstvo misle hrvatski studenti?

Nedavno istraživanje provedeno na 700-tinjak hrvatskih studenata ekonomije potvrdilo je poveznicu između spomenutih faktora i namjere da se po završetku studija otisnu u inozemstvo. Oni koji su suočeni s težom financijskom situacijom gledaju na to kao na poticaj za odlazak izvan Hrvatske, a ne kao na prepreku koja im to onemogućuje. Očekivano, većina onih koji su već imali neko iskustvo življenja ili studiranja u inozemstvu lakše će se ponovo odlučiti na takav korak. Također, oni koji pohađaju neki od programa koji se izvode na engleskom jeziku to najčešće čine upravo s namjerom da nastave svoje obrazovanje, a posljedično se iskušaju i na tržištu rada, negdje u inozemstvu. Naime, takvi programi im omogućuju usavršavanje stranog jezika i izloženost raznovrsnijem kulturnom okruženju čak i u Hrvatskoj, što ih dodatno ohrabruje i umanjuje potencijalne prepreke migriranju.

Usporedimo li teorijski i empirijski bitne čimbenike za odluke o migracijama s istraživanjem provedenom na hrvatskim studentima, primijetit ćemo da percipirani socioekonomski faktori i mogućnosti profesionalnog napredovanja i usavršavanja snažno utječu na odluku mladih o odlasku ili ostanku u Hrvatskoj.

No, zanimljivo je da se ovdje obiteljske veze i društveni odnosi nisu pokazali pretjerano značajnima. Čini se da ih veze koje studenti održavaju s obitelji i prijateljima u Hrvatskoj ne sprječavaju u odlasku u inozemstvo, što se djelomično može objasniti činjenicom da je riječ o mladim ljudima koji nemaju straha da iste konekcije neće održati i razviti negdje drugdje, ali i velikim oslanjanjem na suvremena tehnološka dostignuća koja simuliraju blizinu odnosa čak i pri fizički velikim udaljenostima.

Zaključno, naše istraživanje pokazuje da iskustvo migriranja mnogi studenti percipiraju kao sredstvo kojim će dodatno osnažiti svoje samopouzdanje i socijalne vještine, koje će im biti od velike pomoći da ostvare dodatnu konkurentsku prednost i na domaćem tržištu rada, ako se jednom odluče na povratak u Hrvatsku. ST