Ključan problem hrvatske ekonomije je produktivnost

O aktualnim ekonomskim pitanjima, inflatornim pritiscima i slaboj produktivnosti rada, njegovom viđenju opstojnosti i budućeg razvoja turizma i cjelokupne hrvatske ekonomije te koji su kočničari tog razvoja, razgovarali smo s posebnim savjetnikom Predsjednika RH za ekonomiju, izv. prof. dr. sc. Veliborom Mačkićem.

Krenimo od onoga što je najaktualnije. Naime, strani su dobavljači ovih dana najavili značajna povećanja cijena koja će kupce dočekati od 1. ožujka. Kako će se to odraziti na trgovce s jedne, a u kojoj će to mjeri biti pogubno za hrvatske potrošače s druge strane?

Najkraće rečeno, ako su dobavljači najavili rast cijena onda je sasvim sigurno da će se to preliti na maloprodajne cijene i na opću razinu cijena. To je neminovno. Hoće li to biti univerzalno? Sigurno neće. Odgovor zavisi od mjere u kojoj su dobra cjenovno elastična. Ako jesu, kod tih dobara će taj rast biti manji, no problem nastaje kod većine proizvoda iz potrošačke košarice, jer hrana i bezalkoholna pića – koja su cjenovno neelastična - u ponderu inflacije imaju oko četvrtine udjela, pa će potrošači koji svoj dohodak primarno troše na ovu skupinu proizvoda biti srazmjerno siromašniji. I to je ključno što se može izvući iz svih ovih kretanja. Istraživanje kolega s Ekonomskog instituta Zagreb i HNB-a, potaknuto Okruglim stolom o nejednakosti organiziranim u Uredu PRH, pokazalo je kako će upravo taj najsiromašniji sloj stanovništva biti najviše na udaru inflacije.

Što Vlada RH u tim uvjetima može napraviti?

U odgovoru na to pitanje, rekao bih, dolazimo do jednog šokantnog otkrića, a to je da se ekonomska politika u nekim segmentima bolje vodila u devedesetima. Ako će nam devedesete biti benchmark, onda je bolje da se ljudi koji to rade okane toga. Dakle, sve ovo što se sada radi je post festum, sve je to puno prekasno i sve je opet usmjereno upravljanju dojmom i umanjivanju štete po rejting u javnosti.

Dobar primjer toga vidjeli smo u siječnju kada se digla kuka i motika na ekonomske agente. Protiv sam toga da se poduzetnike koji rade u privatnom sektoru proglašava lopovima i taj vid javnog diskursa mi je apsolutno neprihvatljiv. Jednako kao što mi je neprihvatljiva i kampanja protiv radnika u javnom sektoru koji su okarakterizirani onom riječi na u koju ne želim ni izgovoriti. Nedavno je guverner središnje banke izašao s informacijom da su radili ono što vlada nije radila, a to je da su u sjeni promatrali kretanje cijena i ako je tu informaciju imao Ured Predsjednika, to bi podrazumijevalo da ju je imala i vlada. Onda se postavlja pita - nje zašto su se u siječnju ponašali na onakav način. S kojim ciljem je to bilo ako ne s ciljem upravljanja dojmom, što zasigurno nije odgovorno upravljanje ekonomijom. Tako da sve što će vlada raditi nakon toga vidim upravo u tom svjetlu. Ono što bi vlada trebala raditi sada i uvijek, je pospješiti uvjete poslovanja – smanjiti barijere ulasku na tržište i omogućiti veću konkurenciju, jer će time efekt prelijevanja na krajnje cijene biti puno manji. Time će se umanjiti negativni efekti na one najsiromašnije slojeve stanovništva.

Nastavno na uvjete poslovanja na tržištu, referirat ću se na novi izvještaj Svjetske banke koji jasno detektira kretanja. U njemu se zorno prikazuje što se događa na tržištu u Hrvatskoj. Naime, imamo situaciju da se resursi alociraju neefikasno, da najefikasnija poduzeća odlaze s tržišta i da onima koji ostaju uz rast produktivnosti raste i marža, jer nema konkurencije s obzirom na to da su oni produktivniji nestali s tržišta. To je ono što je vlada trebala raditi i prilikom samog ulaska u tečajni mehanizam i prilikom najave kada ćemo dobiti zeleno svjetlo za uvođenje eura i to se trebalo raditi unatrag šest ili sedam godina. U sadašnjim uvjetima vlada treba raditi na otklanjanju kako barijera ulasku na tržište, tako i barijerama konkurenciji.

Kakvo je stanje u ostatku Europske unije? Nekako nam se čini da Hrvatska prednjači po rastu cijena i da stope inflacije na ostalim tržištima ipak nisu tako visoke kao kod nas?

Možemo reći da su se sve europske ekonomije pokazale otpornijima od očekivanja. Nisu sve ekonomije iste, pa se često radi greška kada se Hrvatsku uspoređuje s drugim post-socijalističkim državama članicama EU-a. Teško se mi možemo uspoređivati s Litvom, Latvijom i Estonijom. Smatram da je za nas puno prirodnija usporedba sa Slovenijom ili s višegradskim zemljama. Ono na što svakako treba obratiti pozornost je to što će se dogoditi ako se stvari zakompliciraju na istoku. U tom se trenutku možemo naći u situaciji gdje će inflatorna očekivanja porasti, u prvom redu s obzirom na troškove energenata, monetarna politika će nastaviti smjer restriktivnosti, a što će se dogoditi s fiskalnom politikom zapravo je veliko pitanje. Ako će ići u smjeru ekspanzivnosti, što znači da ide suprotno od monetarne politike, onda to ne vidim kao održivu politiku na dugi rok. Zašto je to važno za nas? Pa zato što u onom trenutku kada i fiskalna politika većine zemalja članica eurozone i cijele Unije postane restriktivna, kao i monetarna, onda znamo što nama slijedi. I mi idemo prema dolje. Naprosto, hrvatska ekonomija još uvijek nema izgrađeni endogeni kapacitet da se izvuče. Mi kao (polu)periferija zavisimo dominantno od kretanja u centru. To je ona stvar koju bi u svom strateškom promišljanju netko trebao uzeti u obzir: Ured Predsjednika to čini, HNB ta - kođer, a uzima li to u obzir Vlada RH nisam baš siguran.

Silver lining u svemu tome je da je Hrvatska uspjela promijeniti model rasta koji je sada više naslonjen na izvoz, pri čemu je smanjen udio domaće komponente koja se financira dugom. Interni i eksterni pokazatelji ravnoteže su u puno boljem položaju nego onda kada smo imali onu famoznu izjavu da smo „u banani“, premda se brojne stvari iz tog vremena i danas pojavljuju te ima dosta sličnosti. Pritom se ponovno vraćamo na ključan problem hrvatske ekonomije, a to je produktivnost koja je puno važnija od problema koje imamo u demografiji. Sada vidimo, zapravo, koliko su nam plaće i mirovine bijedne, jer nema više tečaja koji to skriva. Bez rasta produktivnosti mi ćemo ostati tu gdje jesmo, sve slabiji u mogućnosti da konvergiramo kada jednoga dana presuše izvanredni europski fondovi (npr. Mehanizam za oporavak i otpornost). Jednom kada priljev fondova stane, u našoj će se zemlji vrlo jasno pokazati sve veće nejednakosti. Isto kao što se i sada postavlja pitanje koliko građana zapravo imaju dovoljno sredstava da ih ulože u narodne obveznice.

Uz to, još uvijek mi nije jasno čija je bila briljantna ideja da se uvede porez na ekstra profit, i to u svim sektorima, i to pogotovo u situaciji kada znate da imate proračunsku politiku koja zavisi od indirektnih poreza, od PDV-a. U vrijeme galopirajuće inflaciji, minimalno ekonomsko znanje vam sugerira kako ćete vjerojatno ostvariti proračunski suficit. Da citiram jednog ministra u Vladi – to je loša poruka, odnosno jedina je tema - što će činiti s tim novcem? Na taj se način kreira prilika za oportuniste i klijenteliste da trajno povećaju izdatke temeljem povećanih proračunskih prihoda i na taj način kupe određenu skupinu birača. Naglašavam, trajno su povećani izdaci nakon što je ostvaren jednokratni porast prihoda. To je potpuno u suprotnosti odgovornom upravljanju proračunskom i ekonomskom politikom. Pričam ovdje o mirovinama za ratne veterane. To je par excellance primjer klijentelizma i neodgovornog upravljanja ekonomijom. Po čemu se to razlikuje od onog narodnog kapitalizma i oportunizma Ive Sanadera? To je pravo pitanje. Da ne bi bilo zabune, sve ovo predstavlja dugoročnu, strukturnu politiku i to spada pod domenu Ureda Predsjednika RH i zato to spominjem. Ne smijemo zarad kratkoročnih dobitaka žrtvovati stvari koje će nas dugoročno držati na putanji koja ne osigurava konvergenciju. Interesi partije naprosto nisu jednaki interesima građana Republike Hrvatske.

Kako vidite izvozne potencijale hrvatskog gospodarstva te imamo li tu dovoljno kapaciteta da bismo osigurali bolju konvergenciju?

Kao što sam već naglasio, ekonomski model se već promijenio nakon ulaska u EU i možemo vidjeti da smo smanjili eksterne nerav - noteže kada gledamo tekući račun. Čak i u vrijeme recesijskog maratona od 2009. do 2015. sramežljivo su se javili takvi trendovi, pa je u trenutku ulaska Hrvatske u Europsku uniju zabilježen plus na tekućem računu bilance plaćanja po prvi put nakon početka 1990-ih. Naravno, nedovoljno velik da ekonomiju u tom trenutku podigne u zonu rasta, ali ipak se tu nešto dogodilo. Naime, jedan dio ekonomskih agenata shvatio je da je blagajna javnog sektora u nekoj širokoj definiciji, od javnih poduzeća, središnje i lokalne vlasti na svim razinama, postala sve manja te su se odlučili okrenuti na drugu stranu. Bilo bi svakako dobro kada bi se u hrvatskoj ekonomiji veći naglasak stavio na iskorištavanje potencijala izvoza, ali nažalost takav zaokret još uvijek ne vidimo.

U kojim područjima Hrvatska ima potencijala u tom smislu?

Sasvim sigurno u energiji. Hrvatska bi mogla, s obzirom na svoje kapacitete, biti neto izvoznik energije. Međutim, takvo nešto se u provedenim ekonomskim politikama još uvijek ne vidi. Kapaciteta ima u razvoju obnovljivih izvora energije i to bi svakako trebalo bolje iskoristiti ako se zna da je to u ovom trenutku fokus Europske unije. Naravno, potrebno je riješiti naše stare boljke oko privlačenja tih velikih investicija, a koje se ogledaju u činjenici da nam razni visoki javni dužnosnici završavaju pod optužnicama, i to nažalost istragama izvan Republike Hrvatske.

Ali to je trenutni hrvatski model kapitalizma, nemam tu što više reći. Probleme na tržištu rada rješavat će se izvozom radne snage, a investicijske potrebe će zavisiti od raznih fondova za nerazvijene unutar EU. A što su krize veće i izraženije, to će ti fondovi biti nanovo smišljeni kao što sada imamo Mehanizam za oporavak i otpornost od kojega ćemo najviše dobiti da - kako mi. Povlačenje tih sredstava, koja su vezana uz recipročnu vrijednost bruto domaćeg proizvoda po glavi stanovnika, ne treba isticati kao nekakav naš veliki uspjeh. Činjenica da se ni to nije propitkivalo, već se uzimalo zdravo za gotovo kao veliki uspjeh Vlade, također govori dovoljno za sebe. Nadalje, hrvatski obrazovni sustav generira stručnjake koji svoje stečeno znanje pretvaraju u uspješne projekte. Tu možemo istaknuti ICT sektor s primjerima kao što je globalni lider Infobip, ali takvih jednoroga je malo, a njihov udio u hrvatskom BDP-u razmjerno malen. Programiranje je dobar primjer alata s kojim bi svi trebali baratati, ali istodobno znati kako se samo s njim ne stvara velika dodana vrijednost. Formalni i neformalni obrazovni procesi trebali bi poslati jasnu poruku svojim korisnicima kako je programiranje tekuća traka 21. stoljeća, te je uz to potrebno razvijati analitičke i kreativne vještine i znanja. T ako, primjerice, moj matični Ekonomski fakultet u Zagrebu planira uvesti novi smjer na kojem će studenti ekonomije učiti programiranje, ali ih i istodobno obrazovati da budu ekonomski i financijski analitičari osposobljeni za čitav niz zanimanja u privatnom financijskom i nefinancijskom sektoru, kao i u javnom sektoru. Budući radnici i poduzetnici moraju suvereno vladati analizom velikih baza podataka, na što trebaju nadograditi analitičke vještine u raznim područjima svog budućeg djelovanja. Prilike za napredak nisu vezane samo za ICT, nego i za druge djelatnosti, ali tu se javlja veliki problem nedostatka socijalnog kapitala, jer smo previše mali da bismo mogli samostalno odgovoriti na velike zahtjeve. Uobičajeno je pritom da se poduzeća ne gledaju kao međusobni konkurenti nego kao suradnici koji kroz klastere ostvaruju veću dodatnu vrijednost na tržištu. Međutim, klasteriranju prethodi soci - jalni kapital koji u proteklih 30 godina nismo nadograđivali i bojim se da smo ga dobrano deprecirali.

Upravo u tome možda leži i potencijal za hrvatsku proizvodnju hrane, kroz udruživanje domaćih poljoprivrednika u klastere. To smo nekada imali i zvalo se zadruga, te će mnogi reći kako su one funkcionirale više nego dobro. Kako na to gledate?

Kada je Ured Predsjednika okupio skupinu stručnjaka koji su, i to je važno naglasiti, potpuno besplatno radili na prijedlozima za razvoj Banije, jedan je od zaključaka i preporuka bio kako se u toj regiji može organizirati uspješna i isplativa proizvodnja hrane. Jedan od problema s kojima smo se susreli upravo se ogledao u tome što na tom području imamo mala, rascjepkana obiteljska gospodarstva, te što je to područje koje je bilo pogođeno ratom. Mnogi građani Hrvatske se na to područje nikada nisu vratili, a po našem prijedlogu omogućilo bi se davanje te zemlje u dugoročan zakup, pri čemu bi se svim vlasnicima isplaćivala naknada za korištenje zemlje na njihov račun. Glavno je pitanje kako tu zemlju kao mrtvi kapital staviti u funkciju.

Uz to, važno je i pitanje nacionalne sigurnosti koje se ogleda u odgovornosti svake zemlje da osigura zadovoljenje svojih potreba iz domaćih izvora u najvećoj mogućoj mjeri. To, dakako, nikada ne može biti u potpunosti niti tome treba težiti, nego treba biti realan i utvrditi što Hrvatska u tom pogledu može napraviti. Ako je moguće povećati udio domaće proizvodnje prema gore to je svakako dobro, ali ne treba slijepo slijediti ideju oko samodostatnosti koja nije ostvariva niti zbog uvjeta proizvodnje, ali i brojnih drugih faktora. Na toj vertikali sada dolazimo do prehrambene industrije koja, začudo, u Hrvatskoj i nije toliko loša. Ipak, ponovno ću navesti frapantan zaključak izvještaja Svjetske banke o tome kakva je produktivnost hrvatskih u odnosu na njemačke radnike. Da biste određeni proizvod proizveli u Njemačkoj treba vam jedan radnik, dok vam je u Hrvatskoj za to potrebno tri radnika. Kod prehrambene industrije, gledajući Njemačku kao benchmark, taj jaz u produktivnosti je 46 posto. Naša ekonomija se ne bi smjela razvijati samo oko naših komparativnih prednosti, da imamo sunce i more, nego bi se trebalo više pažnje poklanjati inventivnosti i novim tehnologijama kako bismo u konačnici ostvarili ključan cilj svake države, a to gospodarstvo? Stalno se ponavlja mantra o produženju sezone, no često se i glavni akteri u turizmu tome opiru, kao da ne žele ulagati i ostvariti neku cjelogodišnju djelatnost? je da njeni građani žive bolje. Nije cilj države da ona postane članica EU-a, monetarne unije, NATO-a i Schengena. To ne može biti ključni cilj, nego samo sredstvo usmjereno ostvarenju tog cilja. Ako mi ne uspijemo osmisliti novi ekonomski identitet Hrvatske, onda smo u problemu. Hrvatska se mora razvijati prema konkurentskim prednostima, a ne prema komparativnim. S komparativnim smo se rodili i to je lijepo, međutim, smatram kako nije dobro da na jednom Hvaru, primjerice, imamo samo turizam i ne vidim niti jedan razlog zašto tamo ne bi moglo nastati i nešto drugo što osigurava zaposlenost svih 12 mjeseci u godini.

Hrvatska se mora odlučiti kakvu će strategiju slijediti: hoće li biti agresivna zemlja ili će biti atraktivna zemlja, hoće li biti zemlja koja će u vidu agresivnosti snažno poticati izvoz ili će biti zemlja koja će oblikovati poslovno okruženje tako da privlači strane investicije. Strategija agresivnosti osigurava za zemlju veće prihode, dok strategija atraktivnosti osigurava višu zaposlenost. To su dva izbora koji stoje pred Hrvatskom. Treći ne vidim. Hrvatska mora odlučiti što će napraviti. Kako god vi to gledali, njezin problem se svodi na lošu produktivnost. To se može poboljšati tako da se povećaju strane investicije te da se riješe unutarnji problemi, jer Hrvatska ima lošu političku ekonomiju odnosno ima problem tri K: klijentelizam, korupcija, kroni kapitalizam. Ta tri problema ujedno presudno utječu i na strukturu ekonomije kakva vlada u našoj zemlji. Kojim god putem odlučili ići, bilo agresivna ili atraktivna ekonomija, domaću zadaću morate riješiti, a to je loša politička ekonomija. Ona je kombinacija političke volje, zakonske regulative, ali u dobrom dijelu i onoga kako i što ekonomski akteri rade. Hirshmann je to sveo na: glas, lojalnost ili izlazak. Glas nije prisutan, ljudi se rijetko kada bune, zadnji primjer je bio oko kurikularne reforme, ali nažalost je i to eutanazirano. Kada pričamo o lojalnosti tu se radi o klijentelizmu, dok se treća opcija ogleda u tome što ljudi dižu ruke od svega i odlaze. Činjenica da imamo toliko ljudi koji su pobjegli iz Hrvatske jedini je pravi pokazatelj koliko smo uspješni u proteklih 30 godina. To najbolje govori o neispunjenju ključnog cilja – ušli smo u EU, monetarnu uniju itd. – ali koliko je to ljudi privuklo u Hrvatsku, a koliko ih je otišlo. Pritom, kao što sam već naglasio, demografiju ne smatram problemom prvog reda, ona je samo pokazatelj uspjeha ili neuspjeha hrvatske ekonomije. Ključan problem Hrvatske je niska produktivnost.

Kako u tom pogledu gledate na turizam kao jednu od ključnih djelatnosti na koju se naslanja cijelo

Činjenica je da se dobar dio poslovnih aktivnosti u Hrvatskoj može podvesti pod rentijersku djelatnost, temeljem poznata tri S – sun, sand and sea – ili kvazi rentijersku što uključuje poslovanje sa široko definiranim javnim sektorom. Fokusiramo li se na rentijersku aktivnost, kada se kaže da je turizam prokletstvo resursa, onda se misli na loše institucije. Dakle, te institucije su tako postavile pravila igre – poticaje i ograničenja ekonomskim aktivnostima – da se uistinu može dogoditi da vi u tih par mjeseci u godini dok traje sezona možete zaraditi više nego da crnčite negdje drugdje 12 mjeseci. U takvom pristupu ne stvara se poticaj ekonomskom agentu da traži više, što je ponovno posljedica loše političke ekonomije i Hirshmannove tri opcije (glas, lojalnost i izlaz). Vi zapravo rentirate u jednom kratkom periodu, porezno ste tretirani na način kako ste tretirani i, da se razumijemo, ja ne mogu optuživati ili kriviti nikoga tko se odlučio za to. To je racionalna ekonomska strategija.

Drugi problem je vezan uz prostor. Hrvatska nije velika zemlja, a pojas u kojem se odvija turistička djelatnost, ne računajući otoke, je relativno uzak. Postoji puno primjera koji ukazuju na pritisak na život lokalne zajednice, počevši od komunalija, pustošenja starih gradskih jezgri i neadekvatne kontrole dnevnog najma. Taj prostor je problem kojim se zapravo nitko ne bavi, a on je ključna osnova ovakvog modela turizma koji imamo.

Nadalje, ako imate turizam koji funkcionira samo u toplom dijelu godine onda mi ne pričamo o turistima, nego o kupačima. Postoje razlike među regijama, dakako, jer Istra je svijet za sebe. Ali oni su na - pravili masterplan i jasno podijelili uloge odredivši što će svaka pojedina sredina razvijati kao svoju nišu. To je primjer kako se odredio prostor kao početna točka i onda se od te osnove razvijalo dalje, pazeći da ne dođe do zagušenja lokalne infrastrukture, koristeći prednosti svakog pojedinog lokaliteta od čega na kraju svi imaju koristi. Upravo je to model razvoja koji bi se mogao preslikati i na ostali dio naše obale, ali i na cijelu Hrvatsku. Ako je turizam strateška odrednica hrvatske ekonomije, zašto se onda nismo pozabavili s razvojem turizma i u ostalim dijelovima Hrvatske. Zašto se nije komplementirao kako bi se ponudili i neki drugi kapaciteti, ako nema povijesnih, onda možemo izgraditi one koji su kongresnog ili sportskog tipa. Mi u konačnici moramo promijeniti strukturu ponude koja mora biti više okrenuta prema hotelima, kapacitetima s višom dodanom vrijednošću, a ne da se to temelji na onome što smo ponudili devedesetih kao privremeni izlaz ljudima koji su se našli u deindustrijaliziranoj Dalmaciji i Primorju pa im je to krpalo budžet. To je od kratkoročnog postalo dugoročno. Domaćeg znanja imamo kako bi se to promijenilo – imamo i institute i fakultete i konzultantske tvrtke u Hrvatskoj koji su vrsni eksperti. Intelektualni kapital postoji, no postoji li političke volje da bi se u to krenulo?

Vratimo se od turizma na ukupnu ekonomiju. Vidite li mogućnosti i rješenja da se ove brojne negativne ekonomske silnice okrenu u pravom smjeru?

Citirat ću Bernsteina: kretanje je sve. Jesmo li u tom kretanju uspjeli dostignuti zacrtane ciljeve od 1990-ih je jedno sasvim drugo pitanje. Kada pogledate što se dogodilo prilikom naših ulazaka u pojedine supra regionalne integracije, ulazak u EU donio je promjenu modela s domaće potražnje temeljene na dugu prema modelu razvoja zasnovanom na izvozu. Nadalje, ono što ulazak u monetarnu uniju donosi je sljedeće - s unisonom monetarnom politikom sve potrebne prilagodbe morat će se odvijati na tržištu radne snage i zahtijevat će puno veću akomoditivnost fiskalne politike. U našem slučaju, male otvorene ekonomije, za očekivati je da će se fiskalna politika morati prilagođavati monetarnoj. Time dolazimo do onih mitskih strukturnih reformi i tu postoji jedna svijetla točka koju bi Hrvatska mogla iskoristiti, a to je OECD. To je po mom mišljenju izuzetno važno. Ne bi smjeli propustiti priliku da već u ovoj fazi iskoristimo sve što nam članstvo u OECD-u nudi obzirom na ekspertna znanja s kojim raspolažu u organizaciji. Potrebno je adresirati problem niske produktivnosti. Njemu prethodi rješavanje institucionalnog deficita, a on se rješava samo političkom voljom. Uz taj institucionalni deficit, prisutan je i deficit u privatnom sektoru, jer menadžerske vještine, prema spomenutom izvještaju Svjetske banke, treba razvijati i dalje.

Zatim, tu su ulaganja u istraživanje i razvoj, ali koja su bazirana na realnim kriterijima, što znači da te investicije moraju osigurati poduzećima da se poslovi dobiju temeljem troškovne efikasnosti.

Naprosto, u jednom trenutku mora doći do tog pomaka, bilo da privatni sektor pogurne javni ili obratno, jer mi u ovom trenutku imamo evidentnu činjenicu da je Baumolovsko poduzetništvo, u kojem je bliskost veza između politike i poslovnog sektora jedina važna prilikom dobivanja poslova, važnije od Kirsnerovog tipa poduzetništva u kojem se poslovi dobivaju jer postoje poduzeća koje proizvode prilagođavaju zadanim uvjetima. Upravo to Kirsnerovo poduzetništvo pogonsko je gorivo uspješnih ekonomija. U tom bi dijelu dobre prakse OECD-a mogli napraviti puno.

Nažalost, mi u 30 i nešto godina nismo pokazali da smo dovoljno inventivni, nismo pokazali političku odlučnost da smo spremni raskinuti s klijentelističkim i kronističkim praksama i kao posljedicu imamo da se privatni sektor tome prilagođava. To je razlog zašto imate Baumolovske poduzetnike. Čini mi se da kao i svaki politički ekonomist vidim da bi u tim reformama, koje su nužne u javnim institucijama, mogli doći do toga da dobijemo korist i od privatnog sektora. ST