Reglobalizacija

u funkciji uspostave održivih društveno-

-ekonomskih sustava 21. stoljeća

piše: doc. dr. sc. Marko Šundov

Uvod

Globalno širenje neoliberalnih ekonomskih ideja utjelovljenih u ‘Washingtonskom konsenzusu’ bilo je jasna manifestacija liberalne nadmoći. Međutim, globalizacija je stvorila mnoge vanjske učinke i neželjene posljedice iz kojih danas izviru moćne sile deglobalizacije. Sam liberalni međunarodni poredak je pod ozbiljnim izazovom u tri arene u kojima je najprisutniji: ekonomskoj, političkoj i institucionalnoj. U gospodarskoj sferi, su sve češći protekcionizam i zanemarivanje ili zaobilaženje trgovinskih pravila od strane vodećih država, unatoč mnogim sporazumima o slobodnoj trgovini i obvezama pridržavanja pravila WTO-a. Pooštravanje pravila migracije radne snage još je jedna manifestacija ekonomskog nacionalizma. U političkoj areni, demokratski deficit u obliku neliberalnih domaćih režima širi se u mnoge demokratske zemlje, gdje su na površinu isplivali populistički pokreti i vođe kojima nedostaju duboke demokratske vrijednosti ili znanstveni temperament, nudeći brza ideološka ili intuitivno vođena rješenja za duboko ukorijenjena socioekonomska pitanja. Kriza izazvana COVID-19 od 2020. do 2021. još je oštrije razotkrila krivulje ovih problema. Primjer je naci - onalizam cjepiva, oličen u državama proizvođačima cjepiva koje gomilaju te vitalne lijekove i velikom broju siromašnijih država uskraćuju pristup njima. U institucionalnoj sferi oslabljujući učinak također je vidljiv u slabljenju međunarodnih institucija, trećeg stupa liberalnog poretka, koje su promicale i podupirale kako liberalne tako i mnoge neliberalne države u proteklih 75 godina.

Zagovaranje transformacije globaliziranog u novi reglobalizirani svijet, bez prethodno provedenih procesa deglobalizacije, determinirano je težnjom uspostave privida promjena bez neophodnog dubin - skog resetiranja postojeće filozofske društveno-ekonomske paradigme. Kada govorimo o resetiranju1 (povratku na postojeće postavke ili ponovno pokretanje), tada prije svega mislimo na redefiniranje značaja i uloge različitih društvenih vrijednosti generiranih u nacionalnim identitetima. Modalitet rastakanje nacionalnih identiteta i kreiranje novog nadnacionalnog identiteta čija bi nit vodilja bio liberalizam utemeljen na isključivanju vrijednosti zajednice te slijepom inzistiranju na bezgraničnim partikularnim slobodama, pokazao se potpunim promašajem.

Izgradnja vrijednosti novog kozmopilitskog pojedinca tzv. pripadnika novoj globalnoj liberalnoj zajednici, nije proces koji se može nametnuti primamljivim obećanjima o blagostanju i transnacionalnoj solidarnosti u kojoj će svijesnost pojedinca pobjediti njegov urođeni egoizam i nagon za stjecanjem materijalnih vrijednosti po svaku cijenu. Nagon za imanjem je upravo temeljno oružje koje je liberalizmu omogućilo da opstane (nadživi ostale dvije moćne ideologije fašizam i komunizam) modificirajući svoje djelovanje snažno vezujući ovu karakteristiku uz pojam slobode kao temeljnog prava svakog pojedinca. Čarobna privlačnost riječi „sloboda“ u kombinaciji s „žudnjom za imanjem“, temeljni je pokretač postojeće globalizacije koja se neminovno urušava i prijeti da ponovno oslobodi zamrle ideologije fašizma i komunizma. Kako i na koji način se treba transformirati liberalizam 21. stoljeća predstavlja ključno pitanje na koje je potrebno žurno dati odgovor kako bi se spriječilo jačanje destruktivnih društvenih snaga koje svoje djelovanje temelje na populističkim politikama i izgradnji straha od gubitka vlastitog identiteta.

Zamke lijeve i desne

Deglobalizacije

Unatoč mnogim problemima s kojima se suočava ‘stvarno-postojeća’ neoliberalna globalizacija u stvarnom životu, zagovaratelji ‘deglobalizacije’ i s desna i s lijeva su u zabludi. Prvi nude malo odgovora na neoliberalno propadanje: oni su zapravo samo deglobalizatori utoliko što traže povlačenje iz multilateralnog poretka temeljeno isključivo nacionalnim interesima. Za sve karakteristične, antiglobalističke, Trumpovskom retorikom oni utjelovljuju kontradiktornu mješavinu autoritarnog populizma i ekonomije libertarijanizma, nastojeći istodobno proširiti i intenzivirati najgore ekscese neoliberalne ere kroz destabilizaciju samih globalnih institucija koje su podupirale njezino prethodno širenje i učvršćivanje najzloćudnijih trenutnih tendencija. Ovi drugi nude nepobitno svrhovitu kritiku: u pravu su da je neoliberalna globalizacija bila i ostaje duboko problematična u mnogim aspektima, i oni su nedvojbeno argumentirali veliki učinak njegovih brojnih neuspjeha koji su se samo intenzivirali u eri financijaliziranog rentijerskog kapitalizama. Ali nisu u pravu kada zagovaraju povlačenje. Oni plešu uz bok teškoj desnici nadmečući se s njom, ali koristeći argumente koji su temeljeni na pogrešnom tumačenju same globalizacije. Jednostavno rečeno: globalizacija kao proces je tu da ostane, ali ‘stvarno-postojeća’ neoliberalna varijanta predstavlja samo određeni izraz određenog vremena i prostora koji je generirao pozitive i negative posljedice po društveno-ekonomske procese. Budući da glavni izazovi s kojima se suočavamo kao građani svijeta ostaju prekogranični u prirodi – i sigurno će tako biti i dalje – jedino o čemu vrijedi raspravlja- ti jest: kako oblikovati globalizaciju, tko će je oblikovati i s kojim ciljevima.

Svaki istinski progresivan plan u suvremenom dobu mora razmišljati globalno: sva se politika u osnovi odvija na globalnoj pozornici i ona je kreirala institucije koje djeluju na toj razini i koje je hitno potrebno preusmjeriti, preinačiti u nekim područjima, a kako bi mogle bolje služiti interesima velike mase čovječanstva. Ljevičarski deglobalizatori žele napustiti ovu pozornicu i zadržati postojeća regionalna i multilateralna globalna tijela upravljanja prema nevjerojatno utopijskim standardima. Oni riskiraju da ponište sve što je dobro u globalizaciji temeljenoj na neoliberalnoj doktrini te su saučesnici u pokušajima tvrde desnice da delegitimiziraju, dereguliraju i dedemokratiziraju globalizaciju; a izbjegavajući težak posao stvaranja uvjerljive vizije postupnih promjena globalnog poretka. Znamo već što nije u redu sa Svjetskom bankom, Međunarodnim monetarnim fondom (MMF), Europskom unijom (EU) i tako dalje. Iako je pročišćavanje postojećeg stanja kritikama nedvojbeno važno, prelako je, i krajnje prazno, zaključiti da pred ovim nedostacima moramo napustiti globalizaciju u cjelini. Umjesto toga treba se uhvatiti u koštac s težim, krajnje neherojskim, ali nužnim zadatkom ovozemaljske stvarnosti i nastojati napraviti mala poboljšanja postojećih institucionalnih arhitektura. Globalizacija će se održati u nekom obliku: oni s ljevice koji tvrde da jesu internacionalisti mogu raditi kroz institucije koje trenutno imamo i ojačati ih izgradnjom komplementarnih pravila i vrijednosti (Adler, 2019.) ili mogu podržati povlačenje. Sumnjamo da će se socijalistički feniks uzdići iz pepela ljevičarskih deglobalizacija; vjero - jatnije je da će desnica jednostavno razviti oblik globalizacije koji je još više hiper-neoliberalan i još lošije upravljiv (Bishop i Payne, 2019).

1 Engleski glagol to reset znači ‘ponovno postaviti, ponovno pokrenuti ili postaviti na drugi način’. Prema engleskome glagolu to reset u hrvatskome se počeo upotrebljavati anglizam resetirati, i to uglavnom u računalnome kontekstu, npr. resetirati bios, resetirati računalo, resetirati ruter. U hrvatskome standardnom jeziku umjesto anglizma resetirati bolje je upotrijebiti hrvatske izraze ponovno postaviti, ponovno pokrenuti ili prepostaviti.

Konkretno proces „reglobalizacije“ treba poduzeti na izrazito „postneoliberalnoj“ platformi i ponovno ga „ugraditi“ u ojačane multilateralne institucije. Već su se na mnogim mjestima počele dešavati ove promjene u pogledu globalnog upravljanja.

Ali svako razdoblje multilateralne izgradnje institucija – uključujući sam Bretton Woods – ima neizbježna razočaranja koja treba izdržati pred uzvišenim ambicijama svojih najmaštovitijih arhitekata, a što se dijelom može pripisati inerciji otpornih političkih snaga (vidi, između ostalog, Buzdugan i Payne, 2016.; Helleiner, 2014b, 2014a; Ruggie 1992). Uz sve to, još uvijek imamo što imamo u institucionalnom smislu i, što je ključno, to nije statičan proces: ako deglobalizacijski procesi imaju tendencije da čine veliku štetu ovom aparatu, logično je da reglobalizirajuće snage mogu imati suprotan tj. pozitivan učinak.

Zadatak je, dakle, zamisliti kako bi se to moglo dogoditi. Neminovno se nameće potreba za političkom pogodbom potrebnom za podupiranje procesa i pokušaj poduzimanja trnovitijeg posla objašnjavanja kako bi realna politika mogla realizirati izvršenje takve pogodbe. Ovo je nedvojbeno težak zadatak, ali mora se pokušati kako bi se suočili sa zloćudnim silama protiv boljeg upravljanja globalnim poretkom.

Ovo je posebno važno s obzirom na bezbroj pitanja koja je postavila kriza izazvana Covidom-19, a koja se pojavila početkom 2020. te nametnula temeljno pitanje: hoće li ono što slijedi biti pucanj u prazno za reglobalizaciju – za istinsku priliku da se nadiđe Gramscijev ‘interregnum‘ 2 – ili će se deglobalizacijska tendencija intenzivirati? Jedna od mogućnosti je da Grupa 20 (G20), kao jedina geopolitički relevantna globalna organizacija, bude zadužena za koordinaciju i upravljanje takvim pothvatom: što, dakle, treba učiniti ovoj organizaciji putem reforme kako bi se osiguralo da može obavljati taj posao?

Temeljni nacrt za reglobalizaciju

Možemo izgraditi bolju vrstu globalizacije. Zbog toga je reglobalizacija nužan preduvjet u ostvarivanju tog cilja, a koji se treba realizirati kroz niz političkih područja, od financija do trgovine i od okoliša do migracije. Sva ta područja sugeriraju da živimo u iznimno plodnijim vremenima, nego što bismo to mogli zamisliti, za ugrađivanje progresivnih normi o tome što je „dobro“ za globalizaciju i kako bi ona mogla bolje izgledati.

U svim područjima postoji niz slučajeva u kojima se može djelovati u cilju stvaranja nove i bolje globalizacije Slučaj poreza je poučan: Andrew Baker i Richard Murphy (2020.) sugeriraju da se mnogo može učiniti putem procjena ‘prelijevanja’ kako bi se potaknula ‘utrka za vrh’ u poreznoj praksi. Trenutno štetno natjecanje između zemalja, prisiljava na sužavanje porezne osnovice i sužavanje javnih investicija, čiji troškovi najviše teško pogađaju siromašnije države koje su manje sposobne oduprijeti se konkurentskom deregulacijskom pritisku. U procesu stvaranja nove post-neoliberalne globalizacije potrebno je locirati nekoliko točaka koje determiniraju platform na kojoj djeluje regloblizacija.

Prva točka je, dakle, da u svakoj političkoj areni postoje neke stvari koje mogu biti sačuvane od postojećeg globalnog poretka, ali postoji i niz smislenih poboljšanja koja se mogu kreirati i implementirati na praktičan način, tako da bi mogla postati opće prihvaćena praksa. Ovo se može činiti očiglednim, ali vrijedi eksplicitno istaknuti: naš cjelokupni program reglobalizacije općenito funkcionira samo ako možemo zamisliti specifične inovacije koje bi se mogle ostvariti i u teoriji i u praksi.

2 Interregnum ili međuvlašće razdoblje je između kraja vladavine jednog vladara i početka vladavine sljedećeg. Pojam interregnum stvoren je spajanjem latinskih riječi inter i regnum koje znače između i kraljevanje. Interregnum se tijekom povijesti najčešće događao nakon kraljeve smrti, kada se dovodilo u pitanje nasljeđivanje prijestolja. U papinskoj državi interregnum je i danas politička konstanta pošto nakon završetka jednog pontifikata postoji prijelazno razdoblje tijekom kojeg se bira novi papa. To je razdoblje od prestanka jedne drž. vlasti do konstituiranja druge; stanje u kojem se obavlja smjena vlasti. Takvo polit. stanje može biti nestabilno, a često i anarhično; nastaje npr. onda kada u monarhiji nema vladara ili pak nakon nasilna svrgnuća drž. vlasti u građ. ratu. U historiografiji se tim terminom označuje i razdoblje kada vladar ili drž. poglavar nema stvarnu vlast.

Druga točka ukazuje na ključnu napetost u srcu propadajuće neoliberalne globalizacije, a to je: značajno bogatstvo koje je generirano u ovom je razdoblju neoliberalne globalizacije groteskno nejednako raspoređeno, a što je dovelo do izrazitih obrazaca isključivanja. Međutim, nisu samo kritički znanstvenici ti koji su upozoravali na ovo dugoročno neodrživo stanje. Dapače, mnoge institucije, u zemljama nositeljima globalnog kapitalizma, shvatile su važnost smirivanja onoga što je dovelo do duboke destabilizirajuće koncentracije kapitala i uništavajućeg ideološkog aparata moći koji ih podupire (Piketty, 2014, 2020). Štoviše, to znači da tradicionalna tumačenja tih institucija kao nepokolebljivo neoliberalnih i nepopravljivih, postaju zastarjela i globalno neprihvatljiva. Kao što Ben Clift i Te-Anne Robles (2020) pokazuju u slučaju financija, MMF je počeo promatrati mogućnosti ispravljanja globalne neravnoteže bogatstva i stvaranje boljih alata za društvenu zaštitu kao središnji dio svoje misije, a to sve više podupire njezinu težnju za većim globalnim legitimitetom. Međutim, budući da funkcioni - ra „unutar restriktivnih ekonomskih parametara koji proizlaze iz njegovih tehnokratskih prisila“, još ne može u potpunosti ostvariti taj veći legitimitet (vidi također Clift 2018). Implikacije za reformatore su jasne: mi guramo otvoreno vrata; cilj mora biti pronaći jezik i analizu koji dopuštaju onima unutar globalnih institucije da idu dalje i razvijaju općeprihvatljivu globalizaciju, a ne elitističku globalizaciju.

Treća točka ukazuje da prepoznavanje brojnih popratnih problema globalizacije ne predstavlja argument da svijet bude manje ‘globalan’, već naprotiv, potrebu za poboljšanjem funkcioniranja globalizacije. Ekonomisti su nedavno primijetili kako je liberalizacija trgovine tijekom 1990-ih i kasnije uzrokovala značajne poremećaje u zapadnim zemljama, jer je proizvodnja bila sve više udaljena od mora: neto agregatni rast prikrivao je troškove distribucije koje plaćaju otpušteni radnici, a ukupni trošak je čak mogao biti neto negativan kada uračunamo učinak multiplikacije u depresivnim industrijskim regijama, loše zdravlje i tako dalje (Banerjee i Duflo 2019). Nastavak potrage za sve dubljim slobodnim trgovinskih sporazuma (FTA) temeljilo se manje na dobroj ekonomiji, a više na osvajanju ideološke borbe protiv protekcionističkog naza - dovanja (Rodrik, 2017). Ipak ovi argumenti nisu novi: kritički politički ekonomisti dugo su tvrdili da su stope rasta općenito bile veće u razdoblju nakon 1945., kada je kapital bio podvrgnut jačoj državnoj kontroli tijekom neoliberalnog razdoblja koje je uslijedilo. Čak i tada – gdje je međunarodna dimenzija takvog nacionalnog intervencionizma bila kompromis ‘ugrađenog liberalizma’, a o čemu smo raspravljali u našem uvodnom članku (Bishop i Payne, 2020.) – domaća stabilnost zapadnih zemalja bila je uravnotežena na leđima siromašnijih država, problem koji se samo intenzivirao pod neoliberalizam kada su koristi od globalne slobodne trgovine nerazmjerno pripale razvijenim zemljama i zemljama u „nastajanju“, a ne siromašnijim zemljama u razvoju, te kapitalu, a ne radu (Muzaka i Bishop 2015). Neoliberali su zagovarali veću otvorenost dok je služila interesima moćnih zapadnih aktera, ali je sada paradoksalno da je obrana globalizacije prepuštena njenim kritičarima, jer su mnogi neoliberali postali nacionalisti i prijete pretvaranjem svega dobrog u loše.

Ovo ne možemo dopustiti, jer: nastavljajući prepoznavati mnoge globalizacijske probleme, moramo ih ublažiti poboljšanjem njegovog funkcioniranja, a ne odbacivanjem i neuspješnim rješavanjem (i pogoršanjem) mnogih prekograničnih izazova s kojima se suočavamo.

Četvrta točka je da trebamo razmišljati uistinu globalno kada zbrajamo prednosti i nedostatke globalizacije. Nitko od naših autora to nije tako eksplicitno iznio, nego stanoviti eurocentrizam prožima (inače dobronamjerne) kritike koje nenamjerno privilegiraju negativne posljedice za zapadna društva i eliminirati čistu raznolikost svjetskog iskustva pod globalnim kapitalizmom koji se stalno razvija (Hobson 2012, 2020). Ovo nije za podcjenjivanje ključnu klasno utemeljene analize koja identificira kako je, u cjelini, neoliberalna globalizacija uvelike koristila bogatima, gdje god oni bili, a ne radnicima – posebno radnicima u najsiromašnijim zemljama, ali i onima s bijelim ovratnicima na zapadu – kojima relativni prihodi naglo padaju (Milanović, 2016). Zapravo, ovaj uvid samo čini da je ‘globalna’ analiza još važnija. Kada je riječ o trgovini, bolan industrijski pad na jednom mjestu nadoknađen je ogromnim povećanjem bogatstva, a time i smanjenjem siromaštva, drugdje, posebno među rastućom kineskom srednjom klasom. Dakle, dok su kritičari imali pravo osuđivati distribucijske troškove veće integracije, to ne predstavlja argument protiv same globalizacije. Umjesto toga, trebalo bi otvoriti druga pitanja o osiguranju da se globalne koristi mogu ravnomjernije rasporediti, a lokalni gubitnici mogu biti kompenzirani (Rodrik, 2017.). Štoviše, relativno otvoren globalni trgovinski sustav koji je intrinzično javan, vrijedan je obrane. Ali otvorenost se ne bi trebala smatrati samom svrhom, kao pod neoliberalizmom; trebala bi biti sredstvo za druge (razvojne) ciljeve. Razina otvorenosti integracija stoga je mnogo manje važna od kvalitete arhitekture koja ju podupire i načina na koji se ublažavaju izražene razlike u moći i interesima, te rješavaju sukobi koji proizlaze kao posljedica nužne politike redistribucije.

Peta točka pokazuje da je takva ‘društvena svrha’ (Bishop i Muzaka, 2018.) propala u mnogim područjima globalizacije. To je osobito vidljivo u trgovini, jer je sam neumoljiv rast i prekogranična aktivnost dosegla granice prihvatljivih domaćih dislokacija, nešto dodatno pojačan gigantskim razmjerom kineskog gospodarskog čuda i njezinom sposobnošću da dominiraju mnogim svjetskim tržištima, s posebno zabrinjavajućim implikacijama za zemlje u razvoju (Hopewell, 2019; Kaplinsky, 2013; Phillips, 2009). Trenutno se pojavljuje WTO, koji je nesposoban ponovno ublažiti ove sukobe i riješiti ovaj izazov. Štoviše, ovaj suštinski nedostatak društvene svrhe prožima se kroz institucije koje oblikuju globalnu ekonomiju i političke agende koje iz njih proizlaze (Baker 2018). Nema sumnje da, otkako je Trump došao na vlast u SAD-u, WTO se našao u blatu, iako su njeni temeljni problemi datirali i prije njegova izbora i odražavali širi nesklad interesa između zemalja u razvoju i razvijenih zemalja (Wilkinson 2014). Doista, kao što su James Scott i Rorden Wilkinson (2020) iznijeli u svom radu u posebnom izdanju, ‘globalizacija je nedvojbeno pomogla u stvaranju značajnog gospodarskog bo - gatstva, ali raspodjela tih dobitaka nije bila dovoljno pravedna i napetosti koje iz toga proizlaze su sve više politički neodržive’.

Međutim, oni također nastavljaju sugerirati da ti izazovi mogu biti prevladani pravom vrstom preinake globalne (trgovinske) agende kako bi se ublažili kritični rascjepi s kojima su povezani. Ono što je važno, dakle, nije težnja za krutim idealom globalizacija, već postojanje skupa zajedničkih normi i fleksibilnih pravila koja ih podupiru te režim za upravljanje legitimnim odstupanjima unutar njega, čime se olakšava veće kolektivno blagostanje i predanost tome cilju. Erin Hannah, Adrienne Roberts i Silke Trommer (2020) idu još dalje: postoji značajan skriveni rad u globalnoj ekonomiji – ili, bolje rečeno, mnogo toga vrlo vidljivog, ali neplaćenog rada se obično zanemaruje u konvencionalnim konceptualizacijama onoga što čini ‘rad’ –što se otkriva postavljanjem feminističke leće. Kao takav, tvrde oni, treba ga prepoznati i uzeti u obzir daleko bolje kada se radi na tome gdje i kako se stvara vrijednost ako smo stvoriti značajne transformacije ekonomskih i društvenih odnosa (vidi također Elias i Roberts 2016; Hannah, Ryan i Scott 2017) ponovnim historiziranjem Ruggiejevog ‘ugrađenog liberalizma’, oni sugeriraju da ‘ponovno ugrađeni post-neoliberalizam’ na koji smo pozvali ne nudi dovoljan radikalni potencijal. Ipak, po našem mišljenju, to nije fundamentalna razlika u našim stajalištima: progresivna politika je uvijek oko predviđanja bolje budućnosti, i a poziv na osporavanje svih ortodoksija – koliko god bile konzervativne ili radikalne – nešto je što se može primijeniti na svako područje globalne politike kako bi se dalje proširile granice mogućnosti. Kanalizirajući naš unutarnji Gramscijev ‘interregnum’ (Gramscijeva međuvladavina), ono što se danas čini nevjerojatnim blagostanjem i društvenim napretkom, može postati ‘zdrav razum’ sutrašnjice samo ako proširimo te granice koliko god to mogu biti, čak i ako su naši stvarni napori daleko od toga.

Dakle, šesta točka je jednostavna: bilo koji temeljni nacrt za reglobalizaciju nikada ne može biti previše radikalan, jer, čak i ako postoji kompromis između vizije i mogućnosti, ostvarenje potonjeg će se samo pojaviti na istinski transformativne načine širenjem opsega prvog.

Drugo široko područje slaganja – a ovo je točka broj sedam – je priznanje koliko je ograničeno naše upravljanje globalizacijom, a koje će takvo i ostati ukoliko ne odlučimo drukčije. Mnogim područjima globalne političke ekonomije zapravo se ne upravlja na odgovarajući način, s tim da je naša analiza nedovoljno opsežna. Hitna klimatska situacija i širi problem degradacije okoliša predstavlja najbolju ilustraciju: unatoč proliferacije institucija i inicijativa (DeSombre 2006.), još uvijek nemamo pravi konsenzus o tome kako razumjeti i odgovoriti na ono što je, unutar svih područja globalne politike, vjerojatno najosnovniji izazov našem načinu života (Klein, 2014.). Dapače, za neka društva – posebno mnoge male otočne države koje su doslovno u opasnosti od izumiranja i čije interese redovito krše moćnici (Barnett i Campbell, 2010.; Bishop i Payne, 2012.; Scobie, 2019) – ovo je ni manje ni više nego egzistencijalno pitanje. Sama ozbiljnost problema razumljivo objašnjava intenzitet ljutnje među mladima ljudi koji su, suočeni s nepopustljivo turobnom budućnošću u odnosu na trenutne trendove, pokrenuli ‘Extinction Rebellion’ 3 koji prosvjeduje i izaziva moćnu inerciju poslovanja kao i obično. Sve ovo, kao što Hayley Stevenson (2020) ističe, postalo je mnogo gore zbog nedavne tendencije populističkih deglobalizatora da osude i umanje stručno znanje i to svjesnom primjenom ‘političkog populizma’ – posebno zloćudne značajke postglobalne krize interregnum (međuvladavine), kako bi to opet vidio Gramsci (1971). Štoviše, time smo neizbježno potpuno propustili mnoga područja globalne politike kojima se može uspješno oblikovati upravljanje, od kojih su neka istinski nova i tek su u nastajanju. Sve u svemu, globalno upravljanje je još manje razvijeno, a moć upravljanja koja postoji često provode dominantni privatni akteri i snage upitnog legitimiteta (pa čak i izravna nelegitimnost i kriminal), s mračnim implikacijama na pravednost i demokraciju. Ovo uključuje, ali ne ograničava se samo na: očajnički nesigurne i sve više financijalizirani globalni prehrambeni sustav u kojem su mnogi iskorištavani, a glad je raširena, (Clapp i Isakson, 2018; Thompson, Cochrane i Hopma, 2020); virtualni svijet općenito i porast ‘velikih podataka’ (Davies 2017.); trnovit izazov gorostasa digitalne platforme i brzo proliferirajući ‘nadzorni kapitalizam’ (Zuboff 2019.); dugotrajna nekoherentnost ‘režima zabrane’ (Nadelmann, 1990.) koji podupiru zabranjenu robu poput oružja, narkotika i divljih životinja, koje su redovito proizvodili probleme koje navodno rješavaju, pogoršavaju se i nailaze na stalno protivljenje načina na koji njihove troškove često plaćaju najugroženiji u društvu, osobito u ‘ratu protiv droge’ (Bishop, 2016) i tako dalje...

Svi su zreli za uključivanje u široke konture reglobalizacije i u teoriji i u praksi. Praznine ne moraju nužno biti ispunjena stvaranjem novih institucija u skladu s, recimo, ‘svjetskim velikim podacima ‘Organiza - cija’, ne samo zato što se mnoga od ovih pitanja presijecaju i preklapaju s postojećim: zabrinutost oko trgovine, financija, rada, okoliša i tako dalje.

Ali to znači (točka osam) da našu postojeću paletu globalnih upravljačkih tijela treba nadograditi i proširiti cjelokupnom restrukturiranom arhitekturom na načine koji ugrađuju širi raspon pitanja, dopuštaju prodorniji skup intervencija i podržavaju nemilosrdnu demokratsku kontrolu.

Posljednja točka koju ovdje vrijedi istaknuti je da je globalno upravljanje suštinski krhko i ima duboku fragmentiranu prirodu. Ovdje postoji ironija: nezadovoljni naprednjaci skloni su ponuditi najprodornije kritike suvremene neoliberalne globalizacije i upravljanja njome, čime nehotice pružaju podršku najregresivnijim silama deglobalizacije. Za sve to, i bez obzira na njihovim brojnim manama, zasigurno je jasno da će nešto vrlo dragocjeno biti izgubljeno ako dopustimo institucije koje moramo (i dalje) atrofirati.

Naš jedini cilj ove analize je skrenuti pozornost na posebnu potrebu za globalnim tijelima izvan domaće razine, sposobnim riješiti zapanjujuće probleme kolektivne akcije koji se samo množe čak i dok se povlačenje u regresivne nacionalizme naširoko promiče (Pisani-Ferry, 2019). David Adler (2019.) je sugerirao da je razmišljanje na ljevici zaokupljeno pokušajima da se razvije ‘niz novih institucija koje treba ponovno zamisliti i rekonstruirati temeljem domaćih političkih ekonomija’, a da se malo obzira pridavalo međunarodnom kontekstu u kojem su ove političke ekonomije neizbježno upletene. Ispunjavanje ovog vakuma, on tvrdi, ‘strateški je neophodno, politički poželjno i moralno hitno’. ST

3 Extinction Rebellion globalni je ekološki pokret utemeljen u Ujedinjenom Kraljevstvu, čiji je cilj korištenje nenasilnog građanskog neposluha kako bi se vlada natjerala na djelovanje kako bi se izbjegle prekretnice u klimatskom sustavu, gubitak bioraznolikosti i rizik od društvenog i ekološkog kolapsa.