PISALI SU NAM

SJETIMO SE NAŠIH STARIH: Iz obiteljskog albuma obitelji

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 PISALI SU NAM

Proslava stogodišnjice Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije Dolina

Rođen sam u Bukviku koji je pripadao Župi sv. Roka Bosanska Gradiška. Postojala su dva sela Batar i Bukvik kojih više nema, potpuno su iseljena krajem 70. godina otkupom zemlje za stvaranje i okrupnjavanje poljoprivrednih parcela za Poljoprivredno dobro iz Nove Topole.

Često posjećujem ove krajeve pa sam tako i u Dolinu dolazio. Družim se sa ljudima koji su nekada ovdje živjeli ali su otišli tražeći bolje uvijete života ili su u ovom zadnjem ratu nasilno istjerani sa svojih ognjišta. Rado sam se odazvao na poziv mojih prijatelja i župnika na proslavu 100. godina župe Dolina. Dolina je bila i rodbinski povezana sa Batrom i Bukvikom. Rado se prisjećam ove kitice iz pjesme:

„Oj Dolino, moje selo milo oduvijek si ti hrvatsko bilo“

Ove godine Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije u Dolini proslavila je stogodišnjicu postojanja. Obilježavanje obljetnice na Veliku Gospu počelo je svečanom sv. Misom koju je predvodio biskup msgr. dr. Franjo Komarica u koncelebraciji sa svećenicima a poslije se nastavilo družiti uz pripremljeni i organizirani zajednički objed.

P. TOMISLAV TOPIĆ URUČUJE ZAHVALNICU MIROSLAVU SUŠILU

Ne postoji zaborav niti vrijeme što odmiče, ne može umanjiti sjećanja na izgubljeni zavičaj. Ne zaboraviti zavičaj znači biti i živjeti. Uz domaće župljane u svoj rodni kraj došli su i oni koji žive u drugim župama u BiH, Hrvatskoj, zemljama Europe i prijatelji. Bilo bi ih daleko više da nije pandemije korona virus.

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

U prigodi obilježavanja stogodišnjice poslije Mise župnik p. Tomislav Topić podijelio je Zahvalnice svim župnicima koji su djelovali u župi Dolina i osobama koje su doprinosili razvitku svojim trudom i radom u životu župe. Za svoj skromni doprinos dobio sam Zahvalnicu na koju sam ponosan.

Miroslav Sušilo, Kutina

Poštovani Micane,

Hvala za godišnjak „Suza Dolinska“. Još jednom si nas zadivio snagom, upornošću i svestranosti, u očuvanju vjere i tradicije našeg zavičaja, kao i okupljanju našeg raseljenog naroda. Želimo ti dobro zdravlje, i da Duh Sveti bdije nad tobom i tvojim djelima.

Prošlog ljeta, Višnja i ja imali smo poseban susret u Torontu. Na Veliku Gospu, tradicionalnom okupljanju Hrvata u Hrvatskom parku u Torontu, sreli smo naše svećenike braću Višaticki, Franju, Adolfa i Karla. Koncelebrirali su svetu misu. Predivno. Suze su nam navirale na oči.

Šaljem i tri slike da ih imaš u svojoj bazi podataka, odnosno za portal „Suza Dolinska“. Nadam se da si primio naš skromni prilog. Usput ti prilažem i adresu našeg kuma i susjeda ovdje na Jarunu, za buduće godišnjake: Nikola Gabelić, iz ZAGREBA. Znam da ga poznaješ, bio je čelnik HDZ-a u Banja Luci za sve vrijeme rata. Pozdrav Tebi i Tvojoj obitelji, sa željom da ustraješ u svom radu za dobrobit svojih župa Dolina i Bosanska Gradiška, ali cijele Banjolučke biskupije.

JOSIP MATOŠEVIĆ I BRAĆA VIŠATICKI FRANJO, ADOLF I KARLO Višnja i Josip Matošević iz Zagreba

SJEĆANJE NA DOLINU

Župa Dolina je ove, 2020. godine proslavila svoj rođendan, na žalost bez svojih Dolinaca, jer ne žive u njoj. Osjetio sam potrebu da se obratim uredništvu „Suze dolinske“, kako bih na taj način izrazio svoje poštovanje i čestitke za taj jubilej.

Moj prvi susret s Dolinom i uopće s malenom enklavom od nekoliko sela i zaselaka u kojoj je živjelo hrvatsko katoličko stanovništvo, dogodio se jednog vrućeg ljeta sredinom 70-ih godina prošloga stoljeća, na poziv prijatelja Milorada Oršulića – Micana. Što mi je tada najprije „zapalo za oko“ bila je srdačnost tamošnjih ljudi, njihova sinergija, zajedništvo, pobožnost i nadasve skromnost. Tada sam od svojeg domaćina saznao da je na tom području, uz obalu Save još početkom 20. stoljeća pronađen prethistorijski čamac i još neki drugi predmeti od arheološkog značaja. Od tada pa na dalje moj je interes za tu sredinu još dodatno porastao.

Za Dolinu veže me i sasvim privatni događaj iz moje mladosti. Naime u Matičnom uredu u Donjoj Dolini, zimi, sada već daleke 1985. godine sklopljen je brak između mene i moje supruge. Evo ga, traje još danas. Od krupnijih događaja kojih se često prisjetim, a vezani su za Dolinu, bila je gradnja seoske crkve. Tom prigodom imao sam čast upoznati i tadašnjeg dolinskog dušebrižnika monsinjora Kazimira Višatickog, koji je kasnije smrtno stradao od lokalnog silnika. Baš se je u to vrijeme gradila nova crkva u Gornjoj Dolini. I Domovinski rat u meni budi tužne uspomene na to razdoblje kada sam se brinuo za meni drage osobe za koje se nije znalo jesu li žive ili nisu. Srećom, neke od njih su zahvaljujući svojoj intuiciji i uz Božju pomoć preživjele. Posjet prijateljima i poznanicima u meni je uvijek budio raspoloženje koje se ne da opisati. Ukratko: Dragi ljudi uvijek pozitivno utječu na psihu drugih osoba. Tako je to bilo svaki put kada sam dolazio u Dolinu i Novo selo i kada sam iz njih odlazio. Toliko za uvod.

Da se samo nakratko osvrnem na neka moja razmišljanja o dalekoj prošlosti dolinskog kraja, kraja koji me oduvijek snažno podsjećao na moju Slavoniju, doduše onu uz rijeku Dravu.

Dolina, kao i sva ostala naseljena mjesta uz Savu po nečemu je podsjećala na Veneciju. Baš kao i u Veneciji, starosjedilački narod je gradio kuće na stupovima gotovo na samoj obali Save. Čovjek je ovdje svoj način življenja u cijelosti prilagodio vodenom okruženju. Svaka kuća je bila ribarska i svaka je imala nekoliko plovila. Plovila su se gradila od drveta, hrastovog ili borovog. Sudeći po broju plovila koja su iskopana u

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 arheološkim iskopavanjima (raznih dimenzija), a najduži čamac kojega su izvadili iz savskog mulja bio je dugačak nešto preko 12 metara. Sačuvala se i jedna fotografija na kojoj se vidi kuća Mije Vidića iz Gornje Doline, a takve su bile i sve ostale s obadvije obale rijeke Save. Ako se malo pomnije pogleda fotografija, može se vidjeti da su i gospodarski objekti bili građeni na stupovima, ne samo kuće. To, kao i pronalasci nekoliko čamaca („čunova“ – manjih čamaca) nam jasno govori o ribarskozemljoradničkoj orijentaciji tadašnjeg domaćeg stanovništva.

Donja Dolina, osim što je bila trajno naselje na obali Save, ona je na tom položaju imala i znatnu komunikacijsku ulogu. Dosad poznati nalazi iz Doline ukazuju na izuzetan prometni položaj toga nalazišta u posavskom koridoru na kraju kasnoga bronačnog doba gdje se susreću utjecaji s jugoistočnoalpskoga, donjopodunavskog i balkanskog prostora. Zajednica koja je živjela u Dolini na kraju kasnoga brončanog doba nalazila se na važnom komunikacijskom pravcu, vjerojatno i križanju puteva vidljivih u distribuciji različitih predmeta iz njihova svakodnevnog života. Savskom dolinom prolazi važna komunikacija između donjega Podunavlja i jugozapadnopanonskog te jugoistočnoalpskog prostora. Današnje selo Donja Dolina nalazi se na povoljnom riječnom prijelazu prema Dolini na sjevernoj obali Save, što je potvrđeno već nalazima iz željeznoga doba. U tom vremenu vrlo su vjerojatno komunikacije prema sjeveru i jugu prolazile preko Doline na lijevoj obali, koja je, sudeći prema dosadašnjim spoznajama, izgubila značenje koje je imala u mlađoj fazi kasnoga brončanog doba.

Zbog ograničenosti prostora ovdje bih završio, a svim ljudima koji su podrijetlom iz toga kraja želim da proučavaju povijest i običaje svojega kraja, da vole svoju Dolinu (sva sela dolinskog okruženja) i da je nikada ne zaborave.