5 minute read
DOLINSKO NARODNO BLAGO: p. Damir Šokić
SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 DOLINSKO NARODNO BLAGO
KULTURNI ŽIVOT
Advertisement
GLAZBA U DOLINI
Dolinu i njezine Dolince je održala pjesma i tambura. U najtežim životnim trenucima Dolinci su utjehu tražili u pjesmi, u svom bećarcu. Slijedila se i njegovala tradicija dolinskih predaka u folkloru, igri, svirci, izvornoj pjesmi. I ne samo Doline već i šire Bosanske i Slavonske Posavine. Gotovo svako selo i svaki šor imao je svoje tamburaško društvo a njihovi susreti o Božiću i Uskrsu pored crkve postali su tradicionalni. Tada su nazočni osluškivali koje tamburaško društvo bolje svira i oni su ostajali kod njega. Hvatalo se u kolo i plesalo koliko je tko htio i mogao i to je bila najbolja nagrada nekom od tih tamburaških društava. Mnogi su jedva čekali kada će se ponovo sastati opet kod crkve. U Dolini se najčešće sviralo “kod Klena” a u Novom Selu kod križa. Na temelju stogodišnje tradicije, mladi entuzijasti dolinskih sela naposljetku su osnovali Kulturno-umjetničko društvo i dali mu ime “Ivan Goran Kovačić”. Koje li simbolike; pjesnika Gorana su zaklali četnici a pola stoljeća poslije to isto čine dolinskim goranovcima!
Osim tamburice u Dolini su u uporabi bile i usna harmonika (cicuge) i diple a poslije i harmonika.
NARODNA NOŠNJA
Dolinski kraj prostire se na desnoj obali rijeke Save, desetak kilometara nizvodno od Bosanske Gradiške. Narodna nošnja toga kraja pripada grupi narodnih nošnji panonskog tipa. Nabrana je, duga i široka baš kao i podne-
SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 blje gdje ovaj tip nošnje egzistira. Kad se spomene dolinski kraj onda se tu prvenstveno misli na Donju Dolinu, Gornju Dolinu, Novo Selo i Orubicu (koja je nakon drugog svjetskog rata iseljena, jer se nalazila u poplavnom, nezaštićenom području uz samu Savu), te također potpuno iseljenu Proševicu. Iako i selo Mačkovac ima istu nošnju kao i dolinski kraj, ipak se ne ubraja u dolinska sela.
KAO ZASEOK DONJE DOLINE, KOLIBIŠĆE KOJE SE SPOMINJE ISPOD SLIKA NARODNIH NOŠNJI, JE U STVARI STARI NAZIV ZA DONJI DIO NOVOGA SELA
SLIKE SU PREUZETE IZ KNJIGA MUŠKA I ŽENSKA NARODNA NOŠNJA ZAPADNE SLAVONIJE AUTORICE VESNE KLIKIĆ – KOLIĆ
Prije ovog rata, (1992.-1995.) u Dolini je bila prava rijetkost na jednom mjestu naći kompletnu, originalnu nošnju bez obzira da li se radi o muškoj ili ženskoj nošnji. Što je uzrok svemu tome?
Nakon revolucionarnih pokreta koji su zahvatili Europu krajem 18. i početkom 19. stoljeća, dolazi do prekida i napuštanja starodrevnih životnih navika i običaja, U tim naglim preokretima, prva na udaru se našla narodna nošnja. Nošnja kao obilježje jedne sredine se napušta, jer se kidaju granice koje su jednu sredinu odvajale od ostalog svijeta. Nošnju su prvi napustili muškarci dok se kod ženske nošnje više javljaju industrijske tkanine, koje zamjenjuju domaće tkanje.
Vrijeme drugog svjetskog rata je, u Dolini, vrijeme potpunog prekida s tradi¬cionalnim načinom odijevanja, kao i sa nekim običajima starim stotinama godina. Istina i u naše se vrijeme može vidjeti još poneka baka u tradi-
SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 cionalnom ruhu, ali načinjenom od industrijskog platna. No, i takvi slučajevi su sve rjeđi jer “stari svijet” izumire.
Dolinski puk svjestan ljepote svog svetačkog (svečanog) starog ruha, gotovo u pravilu, kao posljednju želju ima - biti u njemu pokopan. Ono o čemu nisu bili pokopani očevi i majke u grob su odnijela njihova djeca. To je i najveći razlog zašto je u Dolini očuvano tako malo originalnih dijelova nošnje. No, usprkos ovako oskudnom stanju dolinsku nošnju ne treba pustiti da potone u zaborav jer njena ljepota to ne zaslužuje.
SIROVINE ZA IZRADU DOMAĆEG RUHA
Sirovine za izradu domaćeg ruha su uglavnom biljnog porijekla i to: lan i konoplja. Sve do drugog svjetskog rata ove dvije biljke su masovno sijane kako bi pokrile potrebe za velikim količinama tkanine, prvenstveno za izradu osnovnih dijelova muške i ženske odjeće.
Sama proizvodnja platna bila je ženski posao. One su sijale lan i konoplju, te obavijale mukotrpan i složen proces prerade ovih biljaka iz kojih je trebalo izvući vlakna za predenje. Ovaj proces prerade lana i konoplje zahtijevao je vrijeme ali i preciznost od sjetve, branja, kiseljenja, obrade, predenja do tkanja. Svaki od ovih momenata je vrlo važan jer uvelike utječe na kvalitetu tkanine. Tkanina za osnovne dijelove muške i ženske nošnje nije bila samo od lanenog ili konopljinog platna, nego se tkalo i pamučno platno. Naime, pamučna pređa se kupovala i kod kuće je tkano čisto pamučno platno ili u kombinaciji s pamukom. Platno dolinskih tkalja je uvijek ravno tkano “u dvi žice” i to zbog vrlo raširenog načina ukrašavanja nošnje “krstačkim vezom”. Zbog toga u Dolini nema onako raznovrsnog tkanja kakvo se može naći u drugim dijelovima Bosanske Posavine, Uz “krstački vez” spomenimo još i posebni način ili tehniku veza a to je “budžani vez - štikanje”, potom bijeli vez sa šupljikom tj. “šlinga”, te razni oblici “eklje” odnosno heklane čipke ili “špica” kako još i danas stare Dolinke nazivaju i industrijsku čipku.
Sirovine životinjskog porijekla svakako su neizostavne kod dolinske nošnje, a to su vuna i koža. Vunom su se izrađivale čarape, tkanice, pregače te rukavice.
SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36
Ovčja koža se koristila za izradu ženskog kodžušca, dok je goveđa koža korištena za izradu opanaka i kaiša kojim su se opasivali muškarci.
Odjevni predmeti su se, uglavnom, izrađivali kod kuće, kako tkanje i pletenje (štrikanje) tako i samo bojanje vune. No, dio odjevnih predmeta od kože i obuća, kupovani su kao gotov proizvod u Bosanskoj Gradiški te širom Slavonije.
Iz same činjenice, daje dio odjevnih predmeta kupovan u Slavoniji, proizlazi da je dolinska nošnja u uskoj vezi sa slavonskom nošnjom. To je i istina. Muška dolinska nošnja se ne razlikuje od iste nošnje u Novogradiškoj posavini, dok kod ženske nošnje postoje neznatni detalji po kojima se ove dvije nošnje razlikuju, iako na prvi pogled izgledaju identične.
