HODOČAŠĆA: MARIJANSKI ZAVJET ZA DOMOVINU 2019

Zavjetno hodočašće MARIJANSKI ZAVJET ZA DOMOVINU /Od Trsta preko Trsata do Međugorja/

U prošlom broju „Suze dolinske“ donesen je zavjetni hodočasnički put od Osijeka do Trsata/Rijeka, dakle, dio 5. MARIJANSKOG ZAVJETA ZA DOMOVINU.

Nastavak toga puta je od Trsata/Rijeke do Međugorja, pa dalje do Dubrovnika.

Kako ovo Zavjetno hodočašće, osim glavne rute od Osijeka do Dubrovnika ima svoje i dodatne rute kao što su: Gunja – Vukovar, Pula – Hum, Pakrac – Udbina, Molve - Reka (Koprivnica), te međunarodna koja vodi od Monte Grisa iznad Trsta u Italiji do Trsata/Rijeke, u ovom putopisnom zapisu ćemo obuhvatiti ovu dodatnu rutu, a potom nastaviti prema Međugorju.

Bio je petak, 5. srpnja 2019. godine kada sam vlakom došao u Zagreb, a u poslijepodnevnim satima ćemo se kombijem iz dvorišta isusovačkog samostana gdje se i nalazi Bazilika Srca Isusova, a u njoj grob bl. Ivana Merza, Palmotićeva 31, nas četvoro ćemo krenuti put Italije: Tin Šunjić, njegov zaručnica AnaMarija Bebić koju ćemo od milja zvati Kolinda, Mile Čulo i ja, Milorad Oršulić Mican.

Na naplatnim kućicama u Vrbovskom u kombi ćemo uzeti tajnicu Marijanskog zavjeta za domovinu Marinu Garić, koja je danas, pješice sa ostalim hodočasnicima glavne rute, došla do Generalskog Stola.

U marijansko svetište Monte Grisa dolazimo oko 22 sata. Dočekuje nas ravnatelj svetišta p. Luigi Moro sa subraćom. Oni su redovnici – službenici Prečistog Srca Marijina. Tu je i časni brat – laik Fiore koji dobro zna hrvatski jezik pa će nam biti tumač, iako Marina poznaje talijanski, a i mi pomalo „natucamo“.

Ispod nas je Trst i njegova velika luka, osvijetljen kao božićno drvce, a mi u ovoj noći iznad svega toga, kod Gospe.

Riječ je o Gospinom svetištu Monte Grisa, koje dominira gradom Trstom i njegovim zaljevom. Svetište je izgrađeno kao ispunjenje zavjeta nadbiskupa Santija, što je potvrdio i papa Ivan XXIII., koji je godine 1959. tom svetištu dao naziv Maria Madre Regina (Marija Majka i Kraljica), posebno

preporučivši svetište kao mjesto spajanja u molitvi Istoka i Zapada. Smješten na nadmorskoj visini od 300 metara na rubu krške visoravni.

Naime, tršćanski nadbiskup msgr. Santini se je zavjetovao godine 1945. za spas ovoga grada, kojemu je prijetilo uništenje uslijed ratnih zbivanja izgraditi marijansko svetište. Uz pomoć svih talijanskih dieceza (biskupija) izgrađen hram posvećen Majci Božjoj.

Svetište je blagoslovljeno 22. svibnja 1965., a od tada brojni hodočasnici dolaze pronaći utjehu i mir, moleći se Mariji. To je mjesto duhovne obnove, kojem je hodočastio i sveti papa Ivan Pavao II. godine 1992.

U svetištu se nalazi kip Gospe Fatimske, koji je izradio isti kipar kao i onaj u Fatimi.

Monte Grisa je ipak, prije svega oaza molitve,milosrđa i oprosta za one koji se ovdje popnu tragajući za duhovnom obnovom i iscjeliteljskim mirom.

Dočekao nas je bogat stol s hranom i pićem. Nakon večere ostali smo u zanimljivom razgovoru, a i dulje bi da nas sutra ne čeka put dug 16 km po vrelom srpanjskom suncu. Otišli smo na počinak u hodočasničku sobu.

Međunarodna ruta: Monte Grisa iznad Trsta (Italija) – Predloka (Slo-

venija) – Buzet – Lanište - Poklon (Veprinac) – Trsat/Rijeka

Prvi hodočasnički dan, 6. srpnja 2019. god., od Monte Grisa/Trst – Predloka (16,3 km).

NAKON VEČERE S LJUBAZNIM DOMAĆINIMA SLIKA ZA USPOMENU PRIJE POLASKA

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

Nakon doručka služena je sv. Misa na talijanskom jeziku, iako je jutros došao naš duhovnik za naredne dane don Jeronim Jokić, Župni upravitelj župe sv. Jurja mučenika Boljun u Istri.

Ovo je druga godina, kako iz ovoga svetišta kreće međunarodna priključna ruta Marijanskog zavjeta za domovinu.

Danas će, također iz Pakraca krenuti dodatna ruta zavjetnog hodočašća. Hodočasnici te rute će prijeći 220 km za 13 dana do Udbine, gdje će se susresti s našom glavnom rutom 19. srpnja.

Nakon popunjavanja hodočasničkih iskaznica, javljanja izravno u Hrvatski katolički radio, za što je zadužena tajnica Marina i slikanja, brojni talijanski hodočasnici kreću s nama.

Idemo uhodanom rekreacijskom stazom koja služi brojnim šetačima,

TALIJANSKI I HRVATSKI HODOČASNICI U CRKVI SV. JOSIPA TE VLČ. JERONIM (PROVIRUJE), TIN, ANAMARIJA, MARINA I MICAN

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 trkačima pa i biciklistima, a pogled nam, puca na Jadransko, doduše talijansko more.

Vrijeme nas je prošlo u molenju krunice na slovenskom i talijanskom jeziku, litanija, dok su se iznad nas vijorile talijanske i hrvatske zastave.

Talijanski hodočasnici će s nama ići do mjesta San Giuseppe della Chiusa (Sveti Josip) udaljeno 12 km od Monte Grisa, negdje na granici između Italije i Slovenije. Naš dolazak su najavila zvona sa zvonika crkve sv. Josipa.

Domaćini su nam bili članovi Bratstva Trojedine Ljubavi. To je kleričko bratstvo koje živi i promovira PUT SVETOSTI I OZDRAVLJENJA. U svom krilu obuhvaća i privatno udruženje vjernika Trajni Klanjatelji Presvetog Trojstva po Biblijsko molitvenim zajednicama Bog je Ljubav te Vijenca Trojedine Ljubavi. Ka prvenstveno poslanje ima širenje pobožnosti Prečistih Ruku Mariji preko kojih se ostvaruje i najavljeni trijumf Bezgrešna Srca Marijina.

Tu ćemo se u crkvi prvo pomoliti, zatim ručati i odmoriti, te prikupiti snagu za daljnje putovanje kroz Sloveniju.

Predloka je naseljeno mjesto u sastavu gradske općine Koper, udaljeno petnaestak kilometara od općinskog središta. Mjesto je malo sa jedva 80 stanovnika koje krasi crkva sv. Janeza Krsnika. Dočekao nas je župnik vlč. Milan Stepan sa svojim suradnicima i svoj župni dvor, nakon večere, ustupio nama, hodočasnicima.

SLOVENSKI I HRVATSKI HODOČASNICI.

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

Noć je bila olujna s jakom grmljavinom i kišom koja će se poslije pretvoriti u prolom. Nakon kave i čaja koju nam je sam župnik skuhao, malo iza 6 sati, otići ćemo do crkve gdje ćemo se kratko pomoliti i primiti hodočasnički blagoslov.

Župnik Milan ima sv. Misu 8,30 sati u mjestu Rakitovec, kroz koje prolazi naš hodočasnički put pa ćemo joj tu nazočiti.

Nama će se poslije sv. Mise pridružiti nekoliko slovenskih hodočasnika sinošnji naši domaćini uz župnika Željko i Ludmila te dr. Ana koja radi u bolnici u Izoli, a ujedno je i vjeroučiteljica. U slovenskim školama nema vjeronauka u školi pa se jedino njihovi satovi održavaju u crkvama ili crkvenim ustanovama.

Oni su nosili slovensku zastavu, a mi Marijanskog zavjeta i hrvatsku, molili smo krunicu jedno otajstvo na slovenskom, drugo na hrvatskom, pjevali duhovne šansone…

U 13,30 sati ulazimo u Hrvatsku, a oko 16 sati dolazimo u Buzet. Negdje smo na pola puta između Trsta i Trsata.

PANORAMA GRADA BUZETA NA JUTARNJOJ KAVI SA ŽUPNIKOM DON DALIBOROM

Buzet je grad u Hrvatskoj, u Istarskoj županiji, smješten u dolini rijeke Mirne, na području koje se po njemu naziva Buzeština. Područje Grada graniči s Gradskom općinom Kopar u Sloveniji. Buzet je poznat kao Grad tartufa i kao prijestolnica hrvatskog automobilizma. Po popisu iz 2015. godine imao je 6.055 stanovnika.

Župna crkva Blažene Djevice Marije dovršena je 1784. god. Sadrži vrijedan inventar i riznicu dragocjenih predmeta sitne plastike. Orgulje su Gaetana Callida iz 1787. god., a zvonik je sagrađen 1897. god., zvono ima na glagoljici urezanu 1541. god.

No, mi se nećemo penjati do starog grada, nego ćemo zanoćiti u kapelici, u novom dijelu Buzeta, iznad koje je župni ured za taj „kvart“. Spavat ćemo u blizini Svetohranilišta. Kako je bilo spavati pored živoga Isusa? Trebali smo se osjećati kao apostoli kada su spavali u Njegovoj blizini.

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

Tu će don Jeronim, sutra prije polaska služiti sv. Misu. Nakon kave na koju nas je pozvao u obližnji kafić don Dalibor Pilekić župnik, nastavili smo svoj hodočasnički put.

ALEJA GLAGOLJAŠA

Put nas je vodio kroz Aleju glagoljaša. Osebujan je to spomenički kompleks od jedanaest spomen-obilježja uz cestu između Roča i Huma u dužini od 7 kilometara. Spomen je na veličanstveno djelo Ćirila i Metoda, njihovih učenika te posveta kulturnim djelatnicima i prosvjetiteljima, hrvatskim popovima glagoljašima koji su gradili našu uljudbu sela i grada. Podignuta je kao poseban projekt Čakavskoga sabora u razdoblju od 1977. do 1985. Idejni joj je autor Josip Bratulić, a autor skulptura Želimir Janeš. Sastoji se od 11 pojedinačnih spomen-obilježja, od kojih je deset od kamena, a samo su Gradska vrata izrađena od bakra.

Glagoljica je najstarije hrvatsko pismo. Naime, Hrvati su svoj materinski jezik prvo počeli pisati glagoljicom u 10. i 11. stoljeću, potom ćirilicom u 12. stoljeću i latinicom tek u 14. stoljeću.

U 11,30 sati se zaustavljamo kod spomenika kojeg je podigla Makedonska akademija znanosti i umjetnosti 1978. godine. Na mramornoj ploči piše: „Sijelo Klimenta Ohridskog – katedra kao središte prvog slavenskog sveučilišta“.

Dolazimo u Hum, koji ima status najmanjeg grada na svijetu.

Hum se nalazi u centralnoj Istri. U razgovoru s jednim mještaninom saznajemo da je Hum prije 30 godina imao 13 stanovnika, a danas ima 28 stanovnika uglavnom vezani rodbinskom vezom. Ovaj sakriveni dio Istre izrazito je druželjubiv prema nenamjernim izletnicima. U Humu uvijek možete naći mjesto za parkiranje čak i u vrhu ljetne sezone jer su gužve rijetkost. Trgovine nema, nego samo jedan manji ugostiteljski objekt.

Kriterij da se neko mjesto klasificira kao grad se razlikuje od zemlje do zemlje. Mislimo da ovaj video to dobro objašnjava te pokazuje što možete vidjeti u Humu, uključujući gradske bedeme, dvije male ulice i tri reda kuća.

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 Usput, mnogi smatraju da je Vatikan najmanji grad na svijetu. U stvari Vatikan je suverena država. Hum je danas spomen-grad, jedan od rijetkih sačuvanih primjera urbanog razvoja isključivo unutar gradskih zidina.

HUM, NAJMANJI GRAD NA SVIJETU

U Humu se nalazi crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije gdje smo se u hladovini njezinih zidova pomolili i duhovno i tjelesno osvježili.

U isto vrijeme, kada smo mi krenuli u subotu iz Monte Grisa, iz Pule je krenula također priključna ruta Marijanskog zavjeta za domovinu. Trebali smo se sastati ovdje u Humu, ali iz tehničkih razloga to smo učinili oko 2 km niže u mjestu Ročko Polje. Predvodio ih je duhovnik p. Tomislav Rukavina, isusovac iz Zagreba.Tu susrećem poznanike sa prethodnih hodočašća, a među njima i prijatelja Marijana Almaša – stopostotnog ratnog invalida iz Vinkovaca.

Zajedno nastavljamo put do našeg današnjeg odredišta, a to je Lanišće, mjesto koje je poznato po mučeničkoj smrti našeg blaženika Miroslava Bulešića.

SUSRET MEĐUNARODNE RUTE IZ ITALIJE I DODATNE /HRVATSKE/ IZ PULE KOD HUMA

Lanišće je općinsko središte bivše Općine Buzet. Prostire se u brdskoplaninskom području Ćićarije koja se nalazi na sjeveroistoku Istarskog poluotoka. Granice Ćićarije nisu točno određene, na sjeverozapadu prelaze u

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 područje Krasa (Slovenija), a na jugoistoku je povezana sa planinom Učkom.

ZAJEDNIČKI ULAZAK U MJESTO LANIŠĆE POZNATO PO MUČENIŠTVU BL. MIROSLVA BULEŠIĆA

U župnom uredu Župa sv. Kancija, 23. kolovoza 1947. godine ubijen je mučeničkom smrću u 27. godini života, blaženi Miroslav Bulešić, hrvatski katolički svećenik i do sada najmlađi hrvatski blaženik.

Blaženik je rođen od oca Mihe i majke Lucije rođ. Butković 13. svibnja 1920. godine, u selu Čabrunići kraj Svetvinčenta u Istri. Osnovno obrazovanje stekao je u Juršićima, a srednjoškolsko u sjemeništima u Gorici i Kopru. Studirao je filozofiju i teologiju u Rimu na sveučilištu “Gregoriana”. Za njegovo školovanje zauzeo se bl. Alojzije Stepinac.

Za vrijeme II. svjetskog rata, 1943. postao je svećenik. Bio je župnik u Baderni do 1945. To su bila strašna ratna vremena kada su u Istri bile tri vojske - partizanska, njemačka i talijanska. Osobitu pozornost posvetio je odgoju djece i mladih, pomagao je svima koji su bili u potrebi. Izjavio je: “ Ja sam katolički svećenik i podijelit ću svete sakramente svima koji to traže – i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu.” Primao je prijetnje s raznih strana pa je u svom dnevniku zapisao: “Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado… Želim umrijeti za slavu Božju i spasenje duše svoje i duša svojih vjernika.”

CRVKA U KOJOJ JE ZADNJU SV. MISU SLUŽIO BL. M. BULEŠIĆ I ŽUPNI URED U KOJEM JE MUČKI UBIJEN

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

U jesen 1945. imenovan je župnikom u Kanfanaru. Predavao je vjeronauk u školi, okupljao mladež, obnovio crkveno pjevanje, uveo pobožnost Srcu Isusovu i Marijinu, organizirao pučke misije i karitativnu djelatnost. Protivnici vjere su ga napadali, ali nije htio pobjeći u Italiju: ”Ako me ubiju, ubit će me za Boga i vjeru.”

U jesen 1946. postao je nastavnik i odgojitelj u Sjemeništu i Gimnaziji u Pazinu. Posvetio se odgoju i obrazovanju sjemeništaraca. Imenovan je tajnikom “Svećeničkog zbora sv. Pavla”, zalagao se za slobodu vjere i nesmetano djelovanje Crkve. U proljeće 1947. komunističke vlasti predstavile su “petogodišnji plan”, kojim su tražili radne akcije nedjeljom, zabranu vjeronauka u školama te udaljavanje Crkve iz javnog života. Miroslav Bulešić se tome odlučno usprostavio.

U kolovozu 1947. pratio je u Buzetu, delegata Sv. Stolice dr. Jakoba Ukmara, koji je dijelio sv. krizmu. Komunisti su ih htjeli spriječiti, ali nisu uspjeli. Dan nakon toga, 24. kolovoza, bila je sv. krizma u Lanišću. Tamo su komunisti napali Miroslava u župnoj kući i izboli ga nožem. Preminuo je od rana. Nije dopušteno da bude pokopan u svojoj rodnoj župi u Svetvinčentu, nego je pokopan u Lanišću. Tek će 1958. njegovo tijelo biti prenesno u crkvu u Svetvinčentu.

Tadašnji je papinski nuncij Joseph Harley rekao: ”Vi ste više dobili smrću toga mladog svećenika, nego li ste izgubili, jer ste dobili sveca i mučenika.”

Biskup Dragutin Nežić započeo je 1956. službeni postupak za proglašenje blaženim, ali su komunističke vlasti to zabranile. Postupak je 1957. otvoren u Rimu, a 28. ožujka 2000. porečko – pulski biskup Ivan Milovan prebacio je postupak u Hrvatsku. Biskupijski postupak je zaključen 2004. godine, te je sva dokumentacija u vezi kauze poslana Kongregaciji za proglašenje svetih u Rimu. Miroslav Bulešić proglašen je blaženim 28. rujna 2013. godine na veličanstvenoj sv. Misi u pulskoj areni.

Po dolasku u Lanišće otišli smo u crkvu sv. Kancija, Kancijana i Kancijanile. Ona je sagrađena sa zvonikom 1609. godine. Crkva je srušena 1926. godine radi izgradnje nove, ali je zvonik ostao. Dana 21. kolovoza 1927. godine je župnik Josip Aničić blagoslovio novu crkvu.

Pomolili smo se pred Presvetim i moćima bl. Miroslava Bulešića. No, sa relikvijama našeg blaženika ćemo se susresti i u Župnom urede, u prostoriji u kojoj je počinjeno mučko ubojstvo. Upravo se radovi, na uređenju Spomen sobe mučenika, privode kraju. Dio zida, poškropljen mučeničkom krvlju, ostao je sačuvan.

Župnik don Josip Mašina ne živi u ovom župnom uredu pa nam ga je, kao i školu (na žalost koju više ne pohađaju učenici) ustupio za spavanje.

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

I četvrti hodočasnički dan ćemo započeti sv. Misom u 7,00 sati. Služili su je don Jeronim i p. Tomislav. Sam osjećaj da se nalazimo u crkvi u kojoj je tog 24. kolovoza 1947. godine, sam blaženik služio zadnju sv. Misu, podsjeća nas na Krašić i crkvu u kojoj je bl. kardinal Alojzije Stepinac, također služio svoju zadnju sv. Misu, tjera suze na oči, a prožeti smo nekom neopisivom milošću.

Pri polasku, od dr. Vladimira Žmak ću dobiti na dar knjigu „Krvava krizma – Lanišće 1947.“ Koju je napisao sada već pokojni Mate Žmak – Matešić. Ona će mi uz sv. Pismo činiti ugodnije vrijeme odmora.

S DON JERONIMOM U JAMI „BRŠLJANOVICA“ P. TOMISLAV RUKAVINA NA ČELU KOLONE

Put nas vodi kršovitim i šumovitim predjelima Istre. Nakon vjetrovite i kišovite noći, dan je idealan za hodočašćenje. Don Jeronim će nas odvesti do velike jame koju zovu „Bršljanovica“ koja je od kapitulacije Italije, služila kao sabirni logor hrvatskih domoljuba, pa još dugo nakon završetka II. svjetskog rat, odakle su odvođeni nekoliko metara dalje, gdje su likvidirani i bacani u provalije poznatije kao „fojbe“. Riječ je od oko 350 ubijenih. Don Jeronim svakoga zadnjeg vikenda u kolovozu dolazi ovamo s vjernicima i služi sv. Misu za pokoj njihovih duša. Prolazeći ovom ljepotom, na usne mi naviru stihovi velikog hrvatskog pjesnika Vladimira Nazora koji ju je u PJESMI O ISTRI oslika na najbolji način.

Sliku mile Istre naše ja u srcu nosim svom … leži ravna i vrletna na tom moru Jadranskom. Glava joj je Učka gora, buk valova njen je glas, kitne šume i pašnjaci oko struka zelen pas. Sela su joj biser sitni na haljini zelenoj; gradovi joj toke sjajne na dolami šarenoj.

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 Raša, Mirna i Dragonja teku žilam njezinim … gle otoke, djecu lijepu na skutima majčinim! Istro naša, majko naša, u srcu te nosim svom; najljepša si za me zemlja na tom moru Jadranskom.

Mi, marijanski hodočasnici smo to vidjeli i doživjeli i svaka riječ bi bila suvišna da se doda, jer je baš sve rečeno.

U mjestu Brest dočekat će nas župljani don Jeronima iz župe Lupoglav sa hranom i hladnim napitcima. Nakon što smo se okrijepili i odmorili uz molitvu nastavljamo put.

Ispred nas je planina Učka s najvišim vrhom Vojak 1401 n/v. Mi nećemo ni preko njenog vrha niti tunelom kroz nju, nego cestom koja vodi nadmorskom visinom od 1333 m. Ne zna se jeli teže ići uz planinu od 15% uspona i niz nju.

Glavna je izletnička točka na Učki prijevoj Poklon do kojega vode putovi iz svih priobalnih mjesta : Opatije, Ičića, Ike, Lovrana, Medveje, Mošćeničke Drage. Za uspon s istarske obale do Poklona treba iz svih mjesta 2-3 sata hoda.

KOD KRIŽA NA POKLONU IZNAD OPATIJE I RIJEKE

Poklon je mjesto odakle se prvi put vidi more i Rijeka te je zbog toga od davnih dana bio popularno odmorište putnika. Kada bi s toga mjesta hodočasnici iz Istre prvi put ugledali Trsat, redovito bi se poklonili Majci Božjoj Trsatskoj. Uspomena na taj običaj ostala je zabilježena u nazivu Poklon.

Jubilarne godine je podignut novi veliki kameni križ ispod kojeg piše: „Na spomen blaženog Alojzija Stepinca i pape Ivana Pavla II. i istarskih hodočasnika. Jubilarne godine 2000.“

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

Tu ćemo se pred križem pokloniti i pomoliti a potom popiti kavu na prohladnom vremenu, pa nakon dva sata spuštanja niz Učku, uz kraću stanku dolazimo do našeg današnjeg cilja – župni ured Veprinac. Dočekao nas je župnik don Anto Aračić s „kotlom“ skuhanog graha, „brdom“ kobasica, sladoledom, lubenicama, dakle slatkim povrćem i inim voćem.

Nakon ručka, pozdravit ćemo se s don Jeronimom, naših duhovnim pratiteljem, a s p. Tomislavom smo to jutros učinili.

PANORAMA VEPRINCA I ULAZ U STARI GRAD

Veprinac, mjesto s najljepšim pogledom na Kvarner ima izuzetno bogatu kulturno-povijesnu baštinu s 500 m/v. U stari grad ulazi se kroz gradska vrata s tri otvora u sklopu nekadašnje zgrade veprinačkog komuna. S desne strane ispred vrata nalazi se gradska loža, a lijevo je crkva Sv. Ane s natpisom iz 1442. godine, u kojoj su nedavno prilikom radova otkriveni ostaci zanimljivih fresaka koje tek treba detaljno istražiti. U prostoriji desno od gradskih vrata uređena je etno-zbirka koja posjetiteljima predstavlja predmete, alate i dokumente kojima se ilustrira nekadašnji život ljudi na ovim prostorima.

Odmor u obliku spavanja u prostorijama župnog ureda i osnovne škole, dobro nam je došao, jer nam se sutra ujutro do 7 sati valjalo uspeti kamenim stubama do ulaza u dvorište župne crkve Sv. Marka odakle se pruža jedinstven pogled na Kvarner i Opatiju.

Župna crkva Sv. Marka je srednjovjekovna građevina (na ulaznim vratima uklesana je 1572. god.) s odvojenim zvonikom, 1680. godine je obnovljena i potpuno barokizirana. Smještena je na malom, spram grada najuzvišenijem, akropolski obzidanom platou. Crkva i zvonik, te malo groblje, okruženi su zidom i ostacima fortifikacija.

Nakon sv. Mise i doručka napuštamo, nas dvadesetak hodočasnika, gradić za koji je lokalnog pjesnika Josip Stanić zapisao: Veprinac je "samo dva prsta do neba"!

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

Pred nama je dakle peti hodočasnički dan, u kojem trebamo preći samo 18 km. Preko Matulja doći ćemo u Zamet, u crkvu Presvetog Srca Isusova gdje je sada župnik p. Mate Samardžić, isusovac, koji je s nama hodočastio od Zagreba do Rijeke/Trsata i tako kroz to vrijeme bio naš duhovnik prošle godine.

Nakon molitve u crkvi p. Mate nam je priredio i tjelesnu okrepu u hladnoj vjeronaučnoj dvorani. Zna on kako je biti hodočasnik. Hvala mu!

U CRKVI SV. MARKA U VEPRINCU I SRCA ISUSOVA U ZAMETU S P. M. SAMARDŽIĆ

Nakratko ćemo se zaustaviti u riječkom parku „Mlaka“ koji sada nazivaju „Park znanosti“, a neki i „Park partizana“. Naime, u njemu su za vrijeme II. sv. rata Talijani počeli graditi crkvu, u čemu ih je kapitulacija omela. Ono što je napravljeno partizani su srušili.

Nismo mogli ne svratiti u kapucinski crkvu Gospe Lurdske na riječkoj Žabici, a nedaleko odatle, na jednom trgu ispred crkve sv. Jeronima susrest ćemo se Glavnom hodočasničkom rutom Marijanskog zavjeta koja je krenula 8. lipnja iz Osijeka. (Danas je, radi informacije, 10. srpnja).

Ponovo srdačan susret sa starim znancima – hodočasnicima: p. Ivanom Dominikom Iličić, dominikancem koji je na službi ovdje u Rijeci, Zoranom Mihalj – Ćirom iz Soljana, gosparima Zoranom Jović i Stijepom iz Dubrovnika, Daliborom Tunguz i Ernestom Bašić iz Zagreba …

SUSRET NOSITELJA BARJAKA GLAVNE I MEĐUNARODNE RUTE P. IVAN DOMINIK ILIČIĆ - SNIMATELJ

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

Odatle odlazimo do Mosta hrvatskih branitelja, iz Domovinskog rata, oko kojeg se izvode određeni dodatni radovi gdje ćemo zapaliti lampione i pomoliti se za sve poginule i umrle branitelje.

Već uobičajeno, od Mosta hrvatskih branitelja na Trsat ćemo doći stubama Petra Kružića Riječkim škalama moleći krunicu Božjeg milosrđa, a s pjesmom radosna srca i duše ulazimo u svetište dok nas sa zvonika pozdravljaju zvona, a jedan fratar nas blagoslivlja svetom vodom.

Također pjevajući obilazimo zavjetnu sliku a zatim na koljenima zahvaljujemo se Majčici za svako dobro koje nam je podareno.

Tako sam ja Majci Božjoj Trsatskoj do sada dva puta, iz različitih pravaca pješice došao. Prošle godine je to bilo preko Like, a ove kroz Istru. /O ovom svetištu smo pisali u Godišnjaku „Suza dolinska“ , godište XIX, br. 32 za 2015. godinu/. Iako smo jutros nazočili sv. Misi i večeras nam je pružena ta mogućnost. To tada smo istuširali i ručali. Za ručak, kavu i hladne napitke se je pobrinula Marija Mioč, kao i prošle godine.

U SVETIŠTU I U KRUGU SVETIŠTA MAJKE BOŽJE TRSATSKE

V. tjedan - glavna ruta: … Trsat/Rijeka – Drivenik - Novi Vinodolski (6. – 12. srpnja, ukupno 160,1 km)

Osvanuo je, za „moju grupu“ i mene šesti hodočasnički dan, za druge tridesetdrugi, a nekolicina hodočasnika nam se jutros priključila. Većina njih priključnih ruta od Pule i Monte Grisa, ali i glavne rute zbog svojih obveza će nas napustiti. No, to je tako u ovom hodočašću. Jedni dolaze, drugi odlaze. Kao u vlaku.

Put će nas voditi do Drivenika udaljenog oko 20 km. Polazak je zakazan u 9 sati. Do tada smo bili na sv. Misi, doručkovali, a ja ću obići s fotoapara-

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 tom i postaje Križnoga puta koji se nalazi u velikom perivoju franjevačkog samostana.

Jutro je vrelo. Imamo pratnju policajca na motoru. U jeku je turistička sezona pa je gužva i na cestama i na nogostupima. Policija nam omogućuje siguran i nesmetan hod.

MOLITVA PRIJE SLASNOG RUČKA POSLIJE MOLITVE U CRKVI SV. JOSIPA

Nakon kraće stanke u mjestu Kuzam, u podne se zaustavljamo u crkvi Gospe od Karmela u Krasnici. Tu ćemo se duhovno i tjelesno okrijepiti, slijedeću stanku ćemo upriličiti u Praputnjaku.

Naše današnje odredište je Drivenik. Do njega nas vodi strmi put. Dočekao nas je gosp. Petar Milošević, predsjednik Zdruga katoličkih skauta, koji imaju svoje sjedište i prostorije, koje će nama noćas ustupiti, baš u ovom dvorcu. On i njegova obitelj su jedini stanovnici ove utvrde.

Naziv kaštela Drivenik, jednoga od devet gradova što ih spominje Vinodolski zakon, svjedoči da je prvotno bio drven. Tek je u razdoblju od 13. od 15. stoljeća izgrađen u kamenu. Njime su Frankopani branili i nadzirali promet kroz Vinodol, a dobili su ga u posjed darovnicom hrvatsko-ugarskoga kralja Bele IV. za svoje ratne zasluge. Ispod utvrde je crkva Svetoga Stjepana iz 15. stoljeća, a župna crkva Svetoga Dujma je barokna, preuređena 1821. godine. Koliko mi je poznato, osim katedrale u Splitu nema više crka-

PANORAMA KASTELA DRIVENIKA MOLITVI KRUNICE ISPRED KULE

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 va posvećenih starokršćanskom mučeniku sv. Dujmu iz 3. stoljeća, biskupu antičke Salone.

Nakon propasti Zrinsko-frankopanske urote, Kaštel Drivenik je u posjedu bečke komore. Od tada gubi na važnosti. Polovicom 18. stoljeća gradi se cesta Bakar−Novi Vinodolski te se i stanovnici s brijega spuštaju u dolinu gdje se formira današnje naselje Drivenik.

Večeru od roštilja su nam pripremili članovi Zdruga katolički skauta Riječke nadbiskupije. Nakon što smo zajedno blagovali, otišli smo do zidina gdje ćemo dio prekrasne večeri provesti u molitvi krunice za domovinu. Četvrtak je, a svakoga četvrtka s početkom u 20 sati u brojnim gradovima Hrvatske se moli krunica za domovinu. Njoj se i hodočasnici Marijanskog zavjeta za

S DOMAĆINIMA - SKAUTIMA ISPRED CRKVE SV. DUJMA I U TRENUTCIMA ODMORA U ŠKRTOJ HLADOVINI

Sedmi hodočasnički dan ćemo započeti sv. Misom u 7 sati u već spomenutoj crkvi sv. Dujma. Služit će je na zamolbu p. Ivana Dominika Iličića don Sanjin Francetić, župnik Uznesenja Marijina u Rijeci za nas 10 hodočasnika. I danas je pred nama do Novog Vinodolskog oko 20 km hoda.

Prvo mjesto gdje ćemo se zaustaviti je Tribalj, kod crkve /Marija – Gospa od pohođenja/ Crkva pohođenja Blažene Djevice Marije. Crkvu nam je otvorila sestra Valentina iz Slav. Broda - kandidatica novog reda zajednice sestara „Euharistijska zajednica Srca Isusova i Marijina“ koju je osnovao don Josip Radić i duhovna majka zajednice Jozefina Glasnović.

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

U mjestu Gričani ćemo zapaliti lampion ispred spomenika hrvatskim braniteljima i pomoliti se. Tu ćemo se zadržati izvjesno vrijeme kako bismo se odmorili što u kafiću „Frankopan“ što u sjeni zidina crkve sv. Martina gdje ćemo s don Tomislavom Ćurićem izmoliti jedno otajstvo žalosne krunice, a potom otići s njim na sladoled. Ovo će mi mjesto ostati u sjećanju, jer tu putokaz pokazuje prema jednom mjestu koje se zove DOLINCI.

Nakratko ćemo se zaustaviti u mjestu Bribir, koji je nekoć bio sjedište krčkih knezova – Frankopana. Sagrađen je na brijegu gdje je služio kao utvrda na nadmorskoj visini od 175 m.

Naše današnje odredište je Novi Vinodolski u koji dolazimo u 16,30 sati. U župnoj crkvi ćemo se pomoliti i malo predahnuti od dnevne vrućine.

Večera je zakazana u restoranu „Azur“ s kojom su nas častili dobri ljudi. Naime, na ovo hodočašće osoba može poći s „rukama u džepovima“. Ne treba se brinuti ni za jelo, ni za piće. Sve imaju na raspolaganju.

VI. tjedan - glavna ruta: Novi Vinodolski - Krivi Put - Sveti Juraj - Krasno Polje - Gornji Kosinj – Gospić – Podlapača - Udbina (13. - 19. srpnja, ukupno 172,8 km)

Novi Vinodolski se razvio iz stare frankopanske utvrde zvane Novigrad, razvio se i proširio uz morsku obalu turistički grad Novi Vinodolski. Ovo povijesno političko i kulturno središte Vinodolske knežije ("Vinodol" - "Vallis vinearia"), kolijevka plejade književnika iz porodice Mažuranić, s ponosom čuva uspomenu na Vinodolski zakon iz 1288. godine, najstariji hrvatski zakonski spomenik pisan brzopisnom (kurzivnom) glagoljicom. Zahvaljujući zimzelenoj vegetaciji i blagoj mediteranskoj klimi, čistom moru i zraku, Novi Vinodolski postao je 1878. godine, nedugo nakon Opatije, jedno od prvih turističkih mjesta primorskog kraja.

Dušu grada Novog Vinodolskog predstavlja bogato kulturno nasljeđe:

PANORAMA NOVOG VINODOLSKOG U CRKVI SV. FILIPA I JAKOVA

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 zidine rimske utvrde "Lopsica", ostaci samostana fratara Pavlina, frankopanski kaštel s kulom, Stolna crkva, Crkvica sv. Trojstva i sv. Marina na istoimenom otočiću, kuća braće Mažuranić, Čitaonica i knjižnica iz 1845., Narodni muzej, Gradska galerija "Turnac", staklena kapelica, jezgra starog dijela grada, kao i sačuvani autentični folklor ovog kraja.

Prespavali smo u športskoj dvorani. Prije počinka, jedni su otišli na kupanje, drugi u obilazak grada, a ja sam ostao oprati rublje i pisati dnevnik.

Danas je 13. (trinaesti), a kako sam ja jedan od članova Zagovorne molitve za domovinu i narod, čija je glavna nakana zagovorne molitve: produbljivanje vjere i obnova krsne milosti u hrvatskom narodu, valjalo mi je početi ispunjavati određene obveze za taj dan a to su: izmoliti krunicu za domovinu, nazočiti sv. Misi i postiti taj dan o kruhu i vodi.

U Zagovornoj molitvi za domovinu i narod molimo za novi izljev Duha Svetog tj.“Krštenje u Duhu Svetom” svakog kršćanina - posebno mladih.

Sv. Misu u 7 sati će služiti pop Anto Luketić koji je doći iz svoje župe Oštarije, udaljene preko 80 km, jer ovdašnji župnik nije u Novom Vinodolskom. Popa Antu sam i u prošlom broju „Suze“ spominjao, ali i na ovom hodočašću ćemo se još susresti.

Crkva sv. Filipa i Jakova, u kojoj smo nazočili sv. Misi je izgrađena već u 14. stoljeću. Na vanjskoj strani zapadnog zida crkve uklesana je godina 1520. Ipak, pretpostavljamo da je to godina obnove ili dogradnje postojeće crkve, jer se pouzdano zna da je u Novom za vrijeme donošenja Vinodolskog zakona već postojala crkva. Stolna crkva izgrađena je u stilu bazilike s tri broda, da bi s promjenom statusa crkva bila nadograđena. Produženo je poligonalno svetište u stilu kasne gotike, a u 18. stoljeću je pregrađena i dograđena s pokrajnim lađama, u baroknom stilu. U podu svetišta nalazi se nadgrobna ploča s likom zadnjeg modruškog biskupa Krištofera iz 1499. godine, koji je tu sahranjen a na prvom bočnom oltaru drvena gotička madona iz 15. stoljeća.

DA LI JE OVO PRAVI PUT ZA KRIVI PUT? GROBLJANSKA KAPELICA SA SPOMEN PLOČOM

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

Na izlasku iz crkve dočekala nas je kiša. Naše je današnje odredište Krivi Put. Od kiše smo se skrivali u kućice za čekanje autobusa, pod nadstrešnicu boćarskog kluba Zagon, u crkvi Gospe Karmelske u Ledenicama …

Osim molitve i pjesama, dio našeg hodočasničkog dana prođe u obveznoj šutnji.

Pred 17 sati dolazimo do groblja u Krivom Putu. Na zidu grobljanske kapelice stoji spomen ploča na kojoj pište: „Stjepan Radić (1871.-1928.) na ovom mjestu održao je govor hrvatskom narodu. Krivi Put 1927. HSS 1993.“

Krivi Put je raštrkano bunjevačko naselje u senjskom zaleđu smješteno u šumovitom predjelu krivoputskog platoa u Ličko-senjskoj županiji. Krivi Put je jedno od najpoznatijih naselja kojega su Bunjevci, u potrazi za boljom ispašom svoje stoke, osnovali u ranom 17. stoljeću, i to nakon što su 1605. godine došli u tvrdi grad Senj. Uz Krivi Put osnovali su i obližnja naselja Veljun, Alan i Krmpote. Stanovništvo, kojega je inače danas mnogo raseljenog, još uvijek se poglavito bavi stočarstvom. Nalazi se na nadmorskoj visini od 822 m sa 33 stanovnika.

NA GROBU HRVATSKOG VITEZA DAMIRA TOMLJANOVIĆA GAVRANA I ULAZ U ŠPORTSKI CENTAR

Na ovom groblju je pokopan, junak domovinskog rata - hrvatski vitez Damir Tomljanović - Gavran, hrvatski redarstvenik, hrvatski branitelj tijekom Domovinskog rata i zapovjednik 1. Sektora IZM Zadar ZP Split 1. gardijske brigade Oružanih snaga Republike Hrvatske. Rođen je 18. travnja 1968. godine u Veljunu Primorski koji se nalazi oko 8 km od Krivog Puta 1994. god. Poginuo je tijekom obilaska jednog od velebitskih položaja na Tulovim Gredama /Jasenice/ 17. veljače 1994. godine. Njegovo ime danas nose ulice u najvećim hrvatskim gradovima, trgovi, vojne škole, sportski tereni, memorijali, hodočašća, a posebna uspomena na njega čuva se u njegovu rodnom mjestu Krivom Putu.

To je glavni razlog našeg dolaska u ovom mjesto. Zapalili smo lampion na njegovom grobu, pomolili se i za uspomenu se slikali.

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

Tu ćemo i zanoćiti, u Športskom centru koji nosi ime „Gavran“. Domaćini su nas dočekali s pečenim mesom na roštilju, a svlačionice će nam biti spavališta. Mi muški ćemo se smjestiti u domaćinskim prostorijama, a cure u one koje koriste gosti.

SPOMEN PLOČE HEROJU DOMOVINSKOG RATA GAVRANU U KRIVOM PUTU I NA TULOVIM GREDAMA

Nedjelja je, 14. srpnja, deveti hodočasnički dan. Do Senja, koji je od Krivoga Puta udaljen 12 km valjalo je doći do 10 sati, kako bismo nazočili sv. Misi. Nas 14 je krenulo malo iza 7 sati.

Prolazimo predivnim krajobrazom. Doista se može kazati da je Hrvatska rijetka zemlja na svijetu s prirodnim ljepotama. Sam pogled na more, a potom lijevo i desno niz njegovu obalu, čovječje srce napunja radošću, ali i žalošću, jer ispred nas puca pogled na Goli otok, ozloglašeno mjestu gdje su mnogo, najčešće nedužni ljudi robijali pa i svoj život tu okončali.

Goli otok, koncentracijski logor i zatvor na otoku Goli površine 4,54 km2, je otvoren 1949. god. nakon rezolucije Informbiroa, u vrijeme obračuna s pristašama staljinizma unutar KPJ. Kasnije su se ondje zatvarali i drugi politički neistomišljenici (uglavnom na temelju administrativnih odluka, a manje na osnovi sudskih presuda). Poznat je po surovim kažnjeničkim uvjetima, torturama i teškome prisilnom radu. Izabran je zbog nenaseljenosti i mogućeg bijega. Procjenjuje se da je kroz logor prošlo 17 000 do 32 000. Prema zvaničnim podacima u njemu je 413 osoba izgubilo život. Zatvor je postao 1956. godine, a naknadno je pretvoren u kazneno–popravni dom za maloljetnike.

Hvala Bogu da je zatvoren 1988. godine taj politički logor kao i onaj u Staroj Gradišci.

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

Toga prijepodneva smo osjetili i jačinu, poznate, senjske bure. Na drveću iznad Senja sa sjeverne strane uopće nema granja. Sve je nekako navijeno prema moru. Nije se tome ni čuditi, jer mu od rane mladosti neda da se normalno razvija.

PANORAMA GRADA SENJA I UNUTRAŠNJOST KATEDRALE UZNESENJA BL. DJ. MARIJE

Vjernici koji idu na sv. Misu, kao i mi, radosno nas pozdravljaju. Jedna starija osoba to čini skidajući kapu s glave. Ulazimo u senjsku katedralu, jednu od najznačajnijih kulturnih spomenika u Gospićko – senjskoj biskupiji. Do slobodnih mjesta u klecalima prolazimo pored kipa Gospe od mora. On će se nositi u procesiji na Gospu Karmelsku.

Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije ima veliku vrijednost kao arhitektonski spomenik prošlosti te se s pravom doživljava kao najznamenitiji spomenik vjere i kulture u gradu Senju. Sagrađena je 1169. g. kao jednobrodna romanička bazilika na temeljima poganskog svetišta Magnae mater, a zatim paleokrščanskog objekta iz IV. – V. stoljeća. Nalazi tih objekata utvrđeni su iza svetišta oko 1,5 m pod zemljom. Pročelje i južna strana katedrale bili su do sredine XVIII st. ukrašeni lijepim romaničkim lukovima i nišama izgrađenim od fine opeke, što je utjecaj sjevernotalijanskog graditeljstva u Primorju.

Nakon nedjeljne sv. Mise, na rivi ćemo popiti kavu, a onda obići kulu li tvrđavu Nehaj, simbol grada Senja. Mi hodočasnici nećemo morati plaćati ulaznicu za njezin obilazak.

Tvrđava Nehaj, sagrađena je 1558. godine pod nadzorom kapetana i generala hrvatske Vojne krajine Ivana Lenkovića. Sazidana je od materijala razrušenih crkava, samostana i kuća prvotno smještenih izvan gradskih zidina. Ima kockasti oblik, a orijentirana je prema stranama svijeta. Visoka je 18, a široka 23 m. U nju se ulazilo stepenicama preko drvenog mosta kroz uska dvostruka vrata. Zidovi su debeli 2-3,30 m, prema vrhu se sužuju, a završavaju s kruništem na kojemu je pet malih ugaonih kula. U zidinama se nalazi oko stotinu puškarnica i jedanaest velikih otvora.

U unutrašnjosti se nalazi cisterna-zdenac iznad kojega su tri grba: lijevo grb kapetana Ivana Lenkovića sa godinom izgradnje Tvrđave, u sredini grb

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 austrijskog nadvojvode Ferdinanda I – tadašnjeg gospodara Senja, te desno grb senjskog kapetana Herbarta VIII Auersperga Turjaškog. U prizemlju s desne strane nalazilo se ognjište, a uokolo prostorije za momčad i oružje. Ovdje se vide temelji male ranoromaničke Crkve Sv Jurja iz 11.st. Na prvom katu su bile prostorije za časnike i zapovjednika tvrđave. Na drugom katu je bila smještena topovska baterija od 11 teških topova, a danas se ovdje održavaju renomirane kulturne i glazbene priredbe, znanstveni skupovi i druga kulturna događanja. Vrh tvrđave služi kao vidikovac. Odatle su budne straže osmatrale prilaze Senju s kopna i mora, te primale dimne i svjetlosne signale od svojih suradnika s otoka i obale. S vrha Tvrđave pruža se lijepi pogled na Hrvatsko primorje i otoke Rab, Goli, Prvić, Cres, Krk, te na planine Gorskog kotara, Učku i Velebit.

U tvrđavi Nehaj je postavljena zbirka Senjski uskoci i Senjska primorska kapetanija, te izložbe Senjske crkve kroz povijest i Gradski plemićki grbovi Senja.

NA ULAZU U MJESTO SV. JURAJ I ZA STOLOM PUNOM VELIKIH PIZZA

Do sv. Juraja, našeg današnjeg odredišta ima oko 9 km. Došli smo iza 15 sati. Ispred crkve, po kojoj je mjesto dobilo i ime sv. Juraj nas je dočekao župnik don Silvio Milin. I ovdje smo vidjeli vijence koji vise po stropu crkve kao i danas u Senju. Župnik će nam kazati kako su ovi vjenci ovdje ostali od Jurjeva, a oni u katedrali su postavljeni pred skorašnji blagdan Gospe Karmelske. To je takav običaj! Nakon molitve u crkvi, povest će nas u obližnju pizzeriu.

Ostatak nedjeljnog, ljetnog poslijepodneva provest ćemo na plaži ili u nekim drugim aktivnostima.

Sutradan će nas u pravcu Krasnog Polja, nakon sv. Mise u 7 sati, krenuti 6 hodočasnika.

Putom dugim 24 km smjenjivat će se asfalt i makadam. Očekivao sam da ćemo ovim kršnim Velebitom većim djelo hoditi „kozjim stazama“, ali, bar do sada nije bilo tako. Danas s nama nema Marine – tajnice Marijanskog

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 zavjeta. Morala je žurno u Zagreb. Vođa puta je i dalje budući vjeroučitelj Dalibor Tunguz, koji je prošle godine vodio hodočasnike od Zagreba do Trsata.

NAKON SV. MISE U CRKVI SV. JURJA HODOČASNICI SU KRENULI PREMA KRASNOM

Jutros smo od sv. Jurja krenuli s „nulte točke nadmorske visine“, a u 16 sati smo u svetištu Gospe od Krasna 940 n/v.

Idemo preko mjesta Lopci, a na terasi Planinarskog doma u mjestu Oltari ćemo pozdraviti Gospu Anđeoskim pozdravom i malo predahnuti.

U svetištu nas je dočekao župnik župe sv. Antuna Krasno Polje preč. Stjepan Zeba, rodom iz Bijelog Polja kod Dervente, koji opslužuje i svetište Gospe od Krasna. Poveo nas je u svetište gdje ćemo se pokloniti našoj Majčici.

Mjesto Krasno se spominje 1275. godine kada je prvi puta izgrađena crkva svete Marije. Svetište godišnje posjeti i do 100.000 hodočasnika. Nekada je ovo svetište na Velebitu bilo najjače marijansko svetište u Hrvatskoj, posjećenije od Marije Bistrice i Trsata. U njega su vjernici pješice dolazili s Krka, iz Bosne i Dalmacije. Najveću umjetničku vrijednost u crkvi predstavlja drveni kasetirani strop, oslikane scene iz života Isusa, Marije i svetaca, s

SVETIŠTE MAJKE BROŽJE OD KRASNA

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 latinskim citatima, iz 1740. god. Ovdje se narod od davnina okuplja 15. kolovoza na svetkovinu Velike Gospe.

U svetištu nas je zatekla otvorena Biblija u kojoj, na pojedinim stranicama imaju potpisi. Naime u ovoj crkvi je, zauzimanjem gosp. Marijana Bušića, nekoliko puta pročitana Biblija „od korica do korica“ a ovo su imena i prezimena vjernika koji su dali svoj doprinos čašćenju Božje riječi.

Kao što je rečeno, mjesto Krasno pripada mjestu Krasno Polje koje ima 476 stanovnika. Iz ovog mjesta je msgr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup i metropolit.

O ovom svetištu su pjevali najpoznatiji hrvatski pjesnici kao što su Antun Branko Šimić, Milan Pavelić , Vjenceslav Novak te Silvije Strahimir Krančević čije stihove pjesme „Naš čovo“ donosim:

„… – POŠAO BIH MAJCI BOŽJOJ NA PROŠTENJE A NA KRASNO, PRE NEG UMREM, DA SE SKRUŠIM, DA NE BUDE POSLIJE KASNO…“

Danas je blagdan Gospe Karmelske a 11-ti je hodočasnički dan. Započet ćemo ga kao i mnoge druge hodočasničke, sv. Misom koju će služiti pop Ante iz Oštarija u koncelebraciji s vlč. Pavlom Mesarić koji je župnik u međumurskom Vratišincu, a ovdje je na godišnjem odmoru.

Tko zna kada sam zadnji puta, ali sigurno ima više od 50 – 60 godina kako nisam nazočio sv. Misi kada je svećenik okrenut oltaru, dakle leđima vjernicima, izuzev kada je Služba Riječi. Poslije ću saznati, kako je to dozvoljeno kada prostor ispred oltara ne dozvoljava drugačije.

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

Nakon doručka ispratit će nas pop Anto riječima: „Ako posustanete, nemojte odustati preko ovoga Velebita dugačkog 130 km“. Na tom Velebitu je registrirano 2700 biljnih vrsta od kojih čak 78 endemskih i brojne vrste divljih životinja, od kojih su mnoge vrste ugrožene.

NEOBIČAN STROP SVETIŠTA GOSPE OD KRASNOGA POLAZAK IZ SVETIŠTA NAKON SV. MISE

Petnaest nas je hodočasnika. Pridružuju nam se Hrvoje i Mihaela Dragosavić iz Baške s otoka Krka (koga sam upoznao u Okučanima kada je ispred Udruge hrvatskih branitelja „Ajkule“ doveo , Ante Radoš iz Sesveta, a pred Kosinjem će nas sustići don Jeronim Jokić.

Idemo šumovitim i sjenovitim predjelima Like. Pred nama se prostire prelijep pogled kosinjske polje - dolinu. Ta „kosinjska dolina“ – mjesto slavne prošlosti i neizvjesne budućnosti, jer se već godinama spominje njeno potapanje zbog izgradnje hidroelektrane, je krška dolina nastala djelovanjem erozivnim djelovanjem rijeke Like. Po rubu kosinjske doline raspoređeno je šest sela. Više nam je poznat po tome kada se izlije rijeka Lika nego po svom prirodnom bogatstvu i po ljepoti.

Prelazimo preko kosinjskog mosta. To je poznati kameni, sedamdeset metara dugi most preko rijeke Like, spaja Gornji i Donji Kosinj. Projektirao ga je u 19. stoljeću projektant Milivoj Frković, i izgrađen je po uzoru na starohrvatsku mostogradnju, tehnikom "uklinjenjem kamena".

NA ULAZU U GORNJI KOSINJ I ZNAMENITI MOST PREKO RIJEKE LIKE

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

Naziv Kosinj se prvi puta spominje 1461. godine.

Za hrvatsku kulturu i povijest Kosinj je najznačajniji kao mjesto tiskanja prve hrvatske knjige. Ubrzo nakon otkrića tiskarskog stroja Frankopani su u Kosinju osnovali prvu hrvatsku tiskaru koja je ujedno bila prva tiskara u ovom dijelu Europe. Pretpostavlja se da je u Kosinju 1483. godine tiskana prva knjiga na hrvatskom jeziku glagoljici KOSINJSKI MISAL, a važan dio glagoljaške baštine Kosinja su natpis iz crkve sv. Vida u Kosinjskom Bakovcu. Spomen ploča na hrvatski Prvotisak iz 1483. postavljena je na zidu crkve sv. Antuna Padovanskom.

Župnik će nam ustupiti župni dvor pa ćemo se rasporediti u četiri prostorije na počinak.

Dvanaesti je hodočasnički dan. Pred nama je put dug oko 19 km – do Gospića. Započet ćemo ga sv. Misom u župnoj crkvi sv. Antuna Padovanskog koja je sagrađena 1692. godine u baroknom stilu. Misno slavlje je predmolio naš duhovni vođa don Jeronim u koncelebraciji s domaćim župnikom vlč. Perom Jurčevićem.

ISPRED CRKVE SV. ANTUNA S VLČ. PEROM, VLČ. MILANOM I DON JERONIMOM, ONDA POGLED NA KRASNO POLJE: ĆIRO, MILJENKO, ERNEST, DALIBOR, IVICA, DR. NATAŠA, MICAN I DRUGI IVICA

Za vrijeme doručka, koji je upriličen nakon sv. Mise, pridružit će nam se i vlč. Milan Klobučar koji obnaša dužnost župnika u Čaglinu, a ovdje je na godišnjem odmoru kod svojih. Vlč. Milana sam upoznao na 1. Marijanskom zavjetu za domovinu 2015. godine, kada sam hodočastio s još nekoliko hodočasnika od Djedina Rijeke preko Pleternice do Požege. On nas je došao pozdraviti i blagosloviti. Kako župi Čaglin pripadaju filijale Milanlug i Duboka, spomenuli smo se nekih mojih suseljana iz Doline koji su tamo zamijenili imanja.

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

Ovom bogatom doručku, kao i jučerašnjem ručku imamo zahvaliti supružnicima Draganu i Katici Klobučar.

Sa svima smo se rastali uz poljubac i krenuli preko željeznog mosta, obojanog crvenom bojom, preko rijeke Like i rosnih livada. Neke su tek pokošene, a neke nešto prije. Pogled na te livade i miris sjena me vraća u ranu mladost. Pred očima su nam osim ove ljepote i dramatične slike koje su se događale, prethodnih godina, za vrijeme poplava na ovim prostorima.

POGLED NA CRKVU UZNESENJA SV. KRIŽA U PERUŠIĆU I PANORAMA GRADA GOSPIĆA

Kroz šumoviti dio Velebita, nakon šesnaestak kilometara stižemo u Perušić. Župnik vlč. Mile Šajfar se je pobrinuo da se fizički osvježimo, a bogoslov Karlo Špoljarić, student druge godine na teološkom fakultetu da upoznamo perušićku crkvu. Kazao je kako je prvotna crkva izgrađena 1100. godine, a po dolasku Turaka na ove prostore pretvorena je u džamiju i proširena sa strane po još jedan „brod“ s „galerijom“ za žene.

Po izgonu Turaka pod zapovjedništvom popa Mesića, dograđen je toranj na kome se nalazi pozlaćeni križ sa zagrebačke katedrale, a iznad ulaznih vrata, na zidu je uklesan tekst na latinskom jeziku: „In hoc signo vinces“, što bi u prijevodu značilo: „u ovom znaku ćeš pobijediti“.

Ostavljamo crkvu sv. Križa i preko Ličkog Osika i mjesta Budak, prije mosta preko rijeke Like, dočekat će nas veterani domovinskog rata „Vuko-

KATEDRALA NAVJEŠTENJA BL. DJ. MARIJE I HODOČASNICI U NJOJ NAKON SV. MISE

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 vi“ iz Gospića. Oni će, sa svojom ratnom zastavom, s nama ući u grad Gospić i otići do spomenika poginulim braniteljima u Domovinskom ratu, gdje su nas dočekali brojni građani tog ponosnog ličkog grada.

Domaćini će nam biti djelatnici gospićkog Caritasa, a u njihovim prostorijama ćemo i prenoćiti.

Na zapadnom rubu jednog od najvećih kraških polja u Hrvatskoj, Ličkog polja, podno najveće i najljepše hrvatske planine Velebita, na raskrižju putova od sjevera prema jugu i na obalama triju rijeka, Like, Novčice i Bogdanice smješten je grad Gospić, gospodarsko, administrativno, vjersko i kulturno središte Ličko senjske županije. Nalazi se na nadmorskoj visini od 656 metara, a prema popisu iz 2011. godine ima 12.745 stanovnika. Sjedište je Ličko-senjske županije, kao i Gospićko-senjske biskupije. Područje Gospića i njegove okolice naseljeno je od pretpovijesti.

NA ULAZU U GOSPIĆ SU NAS DOČEKALI VETERANI I USTANOVA KOJU SU POHAĐALE ZNAMENITE OSOBE

Ime Gospić je prvi put zapisano u povijesnim izvorima 1604. godine. U to je vrijeme to bilo malo naselje koje se 1574. godine spominje kao selo „Gospojina“. Značajniji razvoj Gospića započinje u drugoj polovici 18. stoljeća kada se Gospić gradi kao vojno-upravno središte Ličke pukovnije, ali osim vojnog Gospić dobiva i gospodarski značaj kao povlašteno središte obrtničke i trgovačke djelatnosti. Proces dinamike razvoja grada u 19. i 20. stoljeću biva često ograničen posljedicama svjetskih povijesnih zbivanja koja usporavaju razvoj Gospića kao značajnijeg gradskog središta. Prisjetimo se kako su iz okolice Gospića iznikle znamenite osobe iz političkog, znanstvenog i kulturnog života Hrvatske kao što su: Ante Starčević – otac domovine (Veliki Žitnik 1823. – Zagreb 1896.), Nikola Tesla – znanstvenik i izumitelj (Smiljan 1856. New York 1943.), Miroslav Kraljević – slikar i kipar (Gospić 1885. – Zagreb 1913.), a u Gospiću je školu pohađao i Vjenceslav Novak.

Misno slavlje je predviđeno u gospićkoj katedrali koja je posvećena Navještenju Blažene Djevice Marije, a na taj stupanj je podignuta 25. svibnja 2000. godine.

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

Naime, Gospićko-Senjska Biskupija je crkvena dieceza u sklopu Riječke metropolije osnovana 2000. godine. Obuhvaća gospićki, ogulinski, otočki, senjski, slunjski i udbinski dekanat s 69.411 vjernika. Biskup je Zdenko Križić koji je drugoimenovani biskup ove biskupije. To je u novijoj povijesti prvi hrvatski karmelićanin koji je postao biskupom. Rođen je 1953. god. u Johovcu, župa Foča kod Doboja. Prvi Gospićko-Senjski biskup je msgr. Mile Bogović, sada biskup u miru.

Prvotno, kao župna crkva, katedrala je izgrađena između 1781. i 1783. godine u baroknom klasicizmu, a renovirana je 1999. Godine Tijekom Domovinskog rata je bila meta napada, a 15. rujna 1991. godine je zapaljena. Tom prilikom je izgorio krov i kapa zvonika.

KRAĆI ODMOR NA PUTU U PODLAPAČU I NA ULAZU U TO LIČKO MJESTO

Sv. Misu je služio, još uvijek naš duhovni vođa don Jeronim koji nas prati od Monte Grisa, s kraćim prekidima zbog svećeničkih i župničkih obveza. Nakon sv. Mise on će sve nas hodočasnike povesti na kavu. Nakon kave, valjalo je „put pod noge“ pa krenuti put Podlapače koja je odavde udaljena 32 km.

SPOMEN OBILJEŽJE PUGINULIM U SVIM RATOVIMA I LOVAČKI DOM, NAŠE PRENOĆIŠTE U PODLAPAČI

Svrha duhovnika na ovim hodočašćima je, ne samo da za hodočasnike služi sv. Mise , nego da, osim predmolenja molitvi i u duhovnim razgovorima, potiču hodočasnike na dublje razmišljanje o životnim poteškoćama, da im objašnjavaju određene teološke istine i pruža priliku za ispovijed.

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

Ovo zadnje će mnogi hodočasnici koristiti, kao i ja sam. Duhovnici ispovijedaju u hodu, u kombiju, a danas i uz jedan zid, lovačkog doma „Gradina“ gdje ćemo biti smješteni, koji je štitio od hladnog velebitskog vjetra i kiše.

Četvrtak je, pa prije bogate večere, ćemo izmoliti i krunicu za domovinu.

Jučer smo nas dvanaest hodočasnika zapalili lampion i pomoli se ispred spomenika poginulim u svim ratovima iz ovoga kraja, a toliko će nas i jutros krenuti. Ćiro i ja imamo još pojačanja iz Slavonije. Pridružile su nam se hodočasnice Ana Abramović iz Nove Kapele, Sonja Lulić iz Nove Gradiške i “bać“ Mata Latić iz Donjih Andrijevaca.

RIJEDAK JE SLUČAJ DA SE NA JEDNOM MJESTU

NAĐE TOLIKO HODOČASNIKA KOJI SU PROŠLI

PUT SV. JAKOVA - CAMINO DE COMPOSTELA (U ŠPANJOLSK0J). TO SE JE POSREĆILO MILJENKU ŠEPERIĆ /JASKA -JASTREBARSKO/, MILJANI MAMIĆ / ZAGREB/,MICANU /OKUČANI/ ANI ABRAMOVIĆ /NOVA KAPELA/, A USKORO ĆE IM SE PRIDRUŽITI I ANĐELKU ĐEREK /ZAGREB/

Danas je za mene 14-ti hodočasnički dan, a 39-ti za hodočasnike glavne rute. Današnji naš cilj je Udbina do koje ima samo 18 km pa sa polaskom nismo ni žurili.

Nakon sinošnje kiše i vjetra, osvanulo je svježe ljetno jutro – od Boga dano za hodočasnike. Iskoristili smo to lijepo vrijeme u molitvi i pjesni.

Nakon što smo prošli selo Donji Mekinjar u kojem ćemo malo predahnuti, pogled nam puca na Krbavsko polje.

U nešto širem smislu ime Krbava obuhvaćalo je prostor Krbavskoga polja koje se protegnulo od Bunića do Udbine u dužini oko 25 km i širini 3 do 7 km. U još širem povijesnom značenju Krbava je bila jedna od starohrvatskih župa koja je obuhvaćala, uz Krbavsko polje, i još neka susjedna manja polja: Bjelopolje, Koreničko, Homoljačko, Turanjsko, Trnovačko i druga manja polja oko Srednje Gore, Kurjaka i Komića. Ta su polja bila dobro

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 napučena brojnim zaselcima i naseljima od kojih su mnoga imala svoje župne crkve, a i svoja lokalna utvrđenja, građena radi zaštite i veće sigurnosti. To je ona starohrvatska župa koju u 10. stoljeću, zajedno s Likom i Gackom, spominje u svojoj povjesnici bizantski car Porfirogenet.

KRBAVSKO POLJE SU DANAS GAZILI MARIJANSKI HODOČASNICI I SUSRET VODITELJA DVIJU RUTA

Krbavsko polje je poznato po „Krbavskoj bitki“ dogodila se je na Krbavskom polju u Lici, 9. rujna 1493. godine, u kojoj je bosanski sandžak-beg Hadum Jakub-paša porazio hrvatsku feudalnu vojsku pod zapovjedništvom bana Emerika Derenčina. Po mnogim autorima se ova bitka smatra početkom Stogodišnjeg rata Hrvatskog Kraljevstva i Osmanskog Carstva.

Eto, mi danas kročimo tim povijesnim poljem. Jedva čekamo da se susretnemo sa priključnom rutom koja je krenula iz Pakraca .

SLIKE ZA USPOMENU: STJEGONOŠE MARIJANSKIH STJEGOVA I ZAJEDNIČKA SLIKA NAKON SUSRETA

Ispod udbinskog brda u Podbrdu, susrećemo se s trojicom članova priključne rute koju predvodi Anđelko \erek, jedan od utemeljitelja Marijanskog zavjeta za domovinu. Dočekali smo ih raširenih ruku i izljubili se, što je kod nas hodočasnika uobičajeno. Zajednički odmor ćemo napraviti u restoranu „Robert“. Vlasnik toga restorana nam je sinoć poslao bogatu večeru i gajbu piva u Podlapaču. Ime mu je Tomo Alar.

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

Do Crkve hrvatskih mučenika doći ćemo Križnim putom koji vodi od Groba sv. Marka i temelja starokršćanske bazilike, bivše biskupije Modruš, gdje je stolovao biskup Kristofor, na čijem smo grobu bili u crkvi Novi Vinodolski.

PRVA POSTAJA KRIŽNOG PUTA U BLIZINI GROBA SV. MARKA I ČETRNAESTA KOD CRKVE HRV. MUČENIKA

Crkva hrvatskih mučenika je najveća crkva na Udbini i hrvatsko nacionalno svetište. Zamišljena je kao skupno mjesto svih hrvatskih stradanja i muke hrvatskog naroda do ostvarenja svoje države i slobode. Idejni začetnik projekta bio je biskup mons. dr. Mile Bogović 2005. godine, a dovršena je 2010. godine, a arhitekt je Marina Balin-Fadejev. Crkva j svečano otvorena i blagoslovljena 11. rujna 2010. godine, a misno slavlje predvodio vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. Tim povodom sam ja iz Okučana pješice za sedam dana, preko Bosne, došao na Udbinu kako bih nazočio toj svečanosti.

Uz Crkvu se nalazi Memorijalni park s replikom Vukovarskog križa i spomen pločama. U Spomen parku oko Crkve hrvatskih mučenika predviđen je veliki memorijalni zid na kome se postavljaju Spomen-kamenja /ploča/ svih hrvatskih stratište, mjesta pogibije i masovnih grobnica. Neki ga na-

HODOČASNICI PROLAZE ISPRED CRKVE HR. MUČENIKA PORED SPOMEN PLOČE MSGR. KAZIMIRU

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 zivaju Zid memorije, Zid sjećanja, Spomen na sve žrtve koje su pale za Krst časni i slobodu zlatnu, za svoju vjeru, narod i domovinu. Do sada ih ima preko 250, a među njima i ona koja podsjećana msgr. Kazimira na kojoj piše: „Mučenička smrt msgr. Kazimir Višaticki 1939. - 2004.“ Želja mi je da jednoga dana donesem i onu na kojoj će pisati broj „dolinskih mučenika „.

PORED REPLIKE VUKOVARSKOG KRIŽA SA SV. IVANOM PAVLOM II.

ZAJEDNIČKA SLIKA HODOČASNIKA I DOMAĆINA NAKON SV. MISE U SPOMEN CRKVI HRVATSKIH MUČENIKA NA UDBINI

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

Kako jutros nismo imali uvjete da budemo na sv. misi, nakon ručka od dobrog gulaša i odmora, u 18 sati će u Crkvi hrvatskih mučenika služiti don Jeronim. Petero hodočasnika nas se je danas sastalo koji smo prošli put sv. Jakova – Camino Santiago de Compsotela.

VII. tjedan glavna ruta: Udbina - Sveti Rok - Tulove Grede – Maslenica – Poličnik – Nin –Zadar - Škabrnja (20. - 26. srpnja 2019. godine, ukupno 145,4 km)

Nakon sv. Mise u 7 sati, koju je služio don Jeronim, a on će još dana s nama hodočastiti do sv. Roka, započet ćemo naš petnaesti, odnosno četrdeseti hodočasnički dan, dug 26 km.

VELEBITE VILOVITO STJENJE, LJUBIM TVOJE SMILJE, LJUBIM TVOGA …

Već četiri dana idemo hrvatskim predjelima koja su bila okupirana u tijeku Domovinskog rata, a proći ćemo još i više. Posljedice ratnih strahota su vidljive, na obnovljenim obiteljskim kućama, ali i onima u koje se nikada nitko neće vratiti.

Jučer nas je na Udbinu stiglo 15 hodočasnika. U tijeku večeri i noći su pristigli „novi“ iz Zagreba i drugih krajeva Hrvatske, pa će nas jutros krenuti 50-etak.

NA KOLJENIMA U CRKVI SV. MIHOVILA SJEĆANJE NA STRAHOTE RATA

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

Blagdan je sv. Ilije Gromovnika pa je i razumljivo da nas je sunce pržilo svom svojom jačinom, a pomagao mu je i vreli lički kamen.

Odmor ćemo upriličiti u općinskom središtu Lovinac kome pripada i naselje sv. Rok i pomoliti se u crkvi sv. Mihovila.

U CRKVU SV. ROKA, U ISTOIMENOM SELO, ULAZIMO OKO 17 SATI S PJESMOM. TU ĆEMO SE U HLADOVINI KAMENIH ZIDOVA POMOLITI I TJELESNO ODMORITI.

Sveti Rok je naselje u općini Lovincu Ličko-senjske županije, smješten u jugoistočnom dijelu Ličkoga polja, 4 km jugozapadno od Lovinca. Ime je dobio po svom patronu sv. Roku. U Domovinskom ratu okupiran i razrušen, oslobođen 6. kolovoza 1995. godine.

U tom mjestu je rođen 30. kolovoza 1889. god. Mile Budak hrvatski političar, odvjetnik, ministar bogoštovlja i nastave, a potom ministar vanjskih poslova u vladi NDH, prozaik, romanopisac i novelist. Poslije pada vlade NDH 1945. jugoslavenske komunističke vlasti osudile su ga na smrt i okrutno pogubile 7. lipnja 1945. god. U Hrvatskoj postoje brojni pokušaji njegove rehabilitacije, što je često predmet polemika i kontraverzi. U rodnom mjestu nema nikakvih spomen obilježja tom domoljubu, ali u Slav. Brodu i još nekim gradovima Hrvatske njegovo ime nose pojedine ulice.

SMJESTILI SMO SE U HOSTEL „SV. ROK“. ZORANU – ĆIRU, IVICU, IVANU I MENI ĆE BITI DODIJELJENA SOBA NA ČIJIM VRATIMA ĆE PISATI „MEDIN BRLOG“. NAKON RUČKA JEDNI SU PROŠETALI DO IZVORA VODE SV. ROK, A JA DO „VRILA MUDROSTI“.

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

Večeras ćemo se rastati s našim duhovnikom don Jeronimom Jokić, koji se vraća u svoj Lupoglav, a zamijenit će ga također mladi svećenik, isusovac p. Stjepan Horvat.

On će i sutradan u crkvi sv. Roka s početkom u 7 sati služiti za nas sv. Misu. Duhovno okrjepljeni slikat ćemo se kraj skulpture u dvorištu crkve koja nosi naziv Anera, a lik je iz Mile Budaka književnog djela.

Župna crkva sv. Roka izgrađena je 1763. god. na mjestu nekadašnje srednjovjekovne crkve u istoimenoj župi koja je osnovana 1790. godine. Do tada je selo posluživao kapelan iz Gračaca. U XIX. st. crkva je produžena i proširena, a iz tog vremena je i zvonik. Na početku Domovinskog rata, krajem rujna 1991. god., i tu su crkvu i uz nju župnu kuću pobunjeni Srbi zapalili. Ostali su samo goli zidovi.

U župi ima 125 katoličkih obitelji s oko 300 vjernika, uglavnom starije dob.

Nas 52 hodočasnika, koliko nas je upisalo jutros u hodočasničku knjigu, napuštamo mjesto sv. Rok nakon što smo očima, fotoaparatom, mobitelima ali i rukama pomilovali bročani lik VILE VELEBITA u središtu sv. Roka.

Neko vrijeme ćemo ići asfaltom, a onda put nastaviti širokim makadamom, poznatim kao Majstorska cesta. Bila je to tada prva suvremena cestovna spojnica južne i sjeverne Hrvatske. Doista je majstorskom rukom napravljena. Čovjek može preći preko Velebita da ne mora napraviti stanku za odmor. Mi smo ih napravili nekoliko. Osim kod spomen obilježja, zaustavit ćemo se na jednoj visoravni odakle imamo pogled iz „ptičje perspektive“ na autocestu koja ulazi u tunel „Sv. Rok“. Dugačak je 5679 km, a otvoren je za promet 2009. god. Drugu stranu tunela ćemo vidjeti kada prođemo Tulove grede.

Majstorska cesta, transvelebitska je prometnica koja povezuje mjesto Sv. Rok u Lici preko Malog Alana s Obrovcem u Dalmaciji. Svečano je otvo-

ANERA - LIK BUDAKOVIH KNJIŽEVNOG DJELA „ OJ TI VILO, VILO VELEBITA . . . „

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 rena 4. listopada 1832. godine. Danas je ta 41 kilometara duga prometnica na nadmorskoj visini od 1045 metara, pod zaštitom Ministarstva kulture kao povijesna cesta i kulturno dobro, privlači avanturiste i zaljubljenike u prirodu i sport svaki dan u svako doba godine i nas, marijanske hodočasnike.

MOLITVA PRIJE DORUČKA KOD „VRILA MUDROSTI“, A ONDA PUT POD NOGE.

MAJSTORSKOM CESTOM PREKO VELEBITA I NJEGOVIH VILOVITIH STJENA

Jedan, njezin dio, kod Tulovih greda, slobodno je možemo nazvati i alejom poginulih branitelja. Zaustavit ćemo se oko 10 sati kod kompleksa spomenika podignutog devetorici hrvatskih branitelja i i preko 40 civila. Do tada smo prošli pored dva spomen obilježja. U 14,30 sat, nakon što smo

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 prošli kroz „Velebitska vrata“,dolazimo do mjesta pogibije hrvatskog viteza Damira Tomljenovića Gavrana, kojem je pored mjesta pogibije podignuta i kapelica. Nedavno smo bili na njegovom grobu u Krivom putu. Prema mojoj evidenciji, ovo je 18-to spomen obilježje od mjesta sv. Rok, od kojeg smo jutros krenuli.

Tulove grede su čudnovati krški fenomen na Velebitu. Nalaze se u Parku prirode Velebit. Tulove grede, stjenoviti su greben izrazito strmih kukova izgrađen od vapnenačkih stijena, dužine oko 1 km, te s najvišim vrhom 1120 m n/v. Ovu kršku formaciju čine tornjevi, stupovi i pukotine.

S koje god strane da krenete, morske ili planinske, ljeti će teško proći više od nekoliko minuta a da ne sretnete nekog biciklista, planinara, trkača, automobil ili čak filmofila. Pored nas je u jednom trenutku prošlo desetak terenskih vozila na kojima je pisalo „fotosafari“.

Na ovim prostorima se nalazi „Winnetouov grob“, koji se sjedinio s planinom. Okolno planinsko područje poslužilo je kao kulisa za kultni njemački film o indijanskom poglavici, pa se često mogu pronaći fanovi koji upijaju misticizam tog mjesta. Ova prekrasna područja oko Starigrad-Paklenice u filmovima o Winetouu “glumila” su američki Divlji zapad. Zahvaljujući iznimnoj ljepoti netaknute prirode, između mnogih potencijalnih lokacija širom svijeta upravo su hrvatska područja (NP Paklenica, NP Plitvička jezera, NP Krka, Modrič-Rovanjska, Jasenice, kanjon rijeke Zrmanje, Tulove grede,

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 prijelaz Prezid, Raštević, Vransko jezero, Omiš – rijeka Cetina, Grobničko polje, Platak i dr.) odabrana za snimanje legendarnih filmova o Winnetouu nastalih prema romanima njemačkog pisca Karla Maya. Zajedničkom produkcijom Rialto filma iz Berlina i Jadran filma iz Zagreba u razdoblju od 1962. do 1968. godine tu je snimljeno 11 filmova o Winnetouu „čiji duh još uvijek živi na tom području“.

Na ovim prostorima je snimljen 1984. godine hrvatski dugometražni film „Mala pljačka vlaka“.

Naš današnji hodočasnički dan će završiti podno Tulovih Greda, u Podpragu (općina Jasenice) kod crkve sv. Franje. Tu cestu, kojom smo došli i crkvu, kao znak zahvale za dovršen uspješno posao, svom imenjaku dao je izgraditi car Franjo, a 1840. godine je posvećena. Građena je tradicijskom arhitekturom na Velebitu. Većina velebitskih crkava i kapelica su građene poput pastirskih nastambi. Mještani su nam u cisterni dovezli vodu kako bi se oprali od prašine i osvježili i počastili nas vrućom janjetinom. Dio večeri ćemo provesti uz „logosku vatru“ u ruševine zgrade koja je nekoć bila carinarnica. Na jedan se ulaz ulazilo, a na drugi izlazilo. Tu smo, do kasno u noć, molili krunicu i pjevali duhovne i domoljubne pjesme.

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

Nas tridesetak, izbora za spavanje nismo imali puno: Ispred ili iza crkve, pod vedrim nebom ili u nekim kamenim kućama bez prozora i vrata, na kojoj su betonske ploče. Mi hodočasnici nismo izbirljivi. Spremni smo na sve što nam se ponudi.

Između crkve sv. Franje i zgrade gdje će nas nekoliko spavati nalazi se spomen ploča na kojoj piše: „Ovdje je rođen hrvatski književnik BORIS MARUNA 15. IV 1940. – 14. VI.2007. O 70-god. rođenja ploču postavi Matica hrvatska Zaprešić I općina Jasenice 25. IX 2010. U počast Velebitu Neka mi nitko ne spominje Velebita Neka se nitko ne spominje na nj.

VELEBIT NIJE NEDOVRŠEN SAN NEKOGA BOGA NIJE JA I NIJE TI“.

Boris Maruna, pjesnik, esejist i prevoditelj rodio se 13. travnja 1940. u Podpragu (Jasenice) Velebita. Godine 1949. obitelj se seli u Zaprešić, odakle 1960. s dvojicom braće odlazi u izbjeglištvo. Nakon boravka u talijanskom izbjegličkom logoru odlazi u Argentinu, gdje se pridružuje Vinku Nikoliću i njegovoj »Hrvatskoj reviji«. U tom je časopisu i objavio prve pjesme, a u istoimenoj knjižnici izišla mu je 1964. i prva knjiga pjesama. Na poziv hrvatske vlade Maruna se vratio u Hrvatsku 1990. te je najprije kratko vrijeme radio u Ministarstvu za iseljeništvo. Umro je 2007. god. u Zagrebu. Jedan je od glavnih organizatora otmice aviona sa Zvonkom Bušić.

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

Nakon doručka, krećemo oko 8 sati. Jutro je nakon vjetrovite noći svježe. Ovdje se rastajemo s „Majstorskom cestom“ jer od sada ćemo ići tzv. „magarećim putom“, ali i sa Ličko-Senjskom županijom, jer nam svoje gostoprimstvo pruža Zadarska županija. Zbog toga ćemo imati i posebne vodiče, sinove ovog kraja Peru i Milu Nekić iz Maslenice.

MAJSTORSKOM CESTOM PREKO VELEBITA DUGOM 41 KM KOJA JE OTVORENA 4. LISTOPADA 1832.

Spuštamo se prema Novigradskom moru. Ispred nas je rijeka Zrmanja sa svojim kanjonom, Obrovac, Novigrad, Starigrad i brojna druga mjesta koja su bila pod okupacijom sve do VRA „Gusar“ poznatija kao VRO „Maslenica“. Ova vojna operacija je bila ključna za obranu i daljnja vojna djelovanja Hrvatske vojske. Ona je planirana i izvedena u razdoblju od 6. do 27. siječnja 1993. god., dok su borbe na terenu počele 22. siječnja 1993. god. Tijekom akcije hrvatski vojnici i policajci oslobodili su zadarsko zaleđe, Masleničko ždrilo i zrakoplovnu luku Zemunik, a naknadno je oslobođena i brana Peruća, koju su pobunjeni Srbi neuspješno digli u zrak.

MAGAREĆOM STAZOM S POGLEDOM NA IZLAZ IZ TUNELA SV. ROK

Za vrijeme napadnih djelovanja tijekom operacije, poginulo je 13 hrvatskih branitelja, sljedeća dva dana (26. i 27. siječnja) u obrani dostignutih crta poginulo je još 6, a 70 pripadnika HV-a je ranjeno. U snažnim topničkoraketnim i tenkovskim, a povremeno i pješačko-diverzantskim, napadima

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 neprijateljima koji su uslijedili odmah nakon “Maslenice”, do 31. ožujka 1993. broj poginulih hrvatskih vitezova popeo se na 127, a ranjenih na 158.

Ovim „Magarećim putom“ skratili smo dionicu sa 25 km na 18 km. Išli smo putom koji me je najviše podsjećao na stazu koja vodi na međugorski Križevac, s tom razlikom što ovdje nije voda onoliko isprala kamenje.

I NA MASLENICI JE ISPISANA NOVIJA HRVATSKA POVIJEST

Svaki dan nastojimo poslušati naše tajnice Marine Garić izvješće u 9,30 sati koje šalje izravno Hrvatskom katoličkom radiju o tome gdje smo, kako smo, od kuda smo krenuli i koji je naš današnji cilj. Tako je i danas bilo. I njoj koje je izvješće slala putom mobitela, i meni koji sam nosio Marijanski barjak problem je stvarala bura. Kada smo prolazili ispod autoceste, koja se zove Magareća draga, a velikim dijelom je zasuta materijalom koji je iskopan iz tunela Ledenik i sv. Roka (jer se nalazi negdje na sredini), jedan hodočasnik me je morao pridržati kako vjetar ne bi oborio i mene i barjak.

PRIJE POLASKA NA PUT I NA PUTU PREKO MASLENIČKOG MOSTA

Današnju sv. Misu će služiti p. Stjepan, naš sadašnji duhovnik u 12 sati u crkvi sv. Jeronima u Jasenicama.

Put nastavljamo do Maslenice do koje ćemo stići nakon četrdesetak minuta hoda. Poslije ručka u školskom dvorištu, u hladovini mladih javorova, koji su zasađeni poslije oslobođenja ovih krajeva . . .

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

Mnogi su ostatak lijepog ljetnog dana, kao i ja sam, proveli na plaži. Poslije ću s fotoaparatom prošetati do starog Masleničkog mosta. Na turističkoj obavijesti nedaleko od mosta čitam: „Novi stari Maslenički most. Stari crveni Maslenički je spajao dvije strane novskog ždrila punih 30 godina, od 1961. – 1991., kada je tijekom Domovinskog rata srušen, kako bi se spriječio prodor neprijateljskih snaga i zaštitio i onako već ugrožen Zadar. Novi stari most je u promet pušten 17. lipnja 2005. godine. Dug je 315 m i 55 m iznad mora.“

U OBITELJSKOJ KUĆI I ISPRED KUĆE OBITELJI NEKIĆ

Pred nama je novi hodočasnički dan. Trebamo prijeći put dug samo 18 km do Poličnika. Prije nego što ćemo preći preko Masleničkog mosta, zaustavili smo se pred velikim križem, koji je ujedno i spomenik poginulim braniteljima. Zapalili smo lampion i pomolili se.

Iako smo prije polaska dobro doručkovali, prije podne ćemo svratiti u Podgradinu, u dom jednoga od hodočasnika Josipa Nekića, koji nam je ujedno i vodič do našeg odredišta.

Nakon poduljeg odmora nastavljamo svoj put, prvo kroz nepokošenu livadu do izvora potočića Mirača i ulazimo u Islam Latinski, baš gdje završava Islam Grčki. (Kod Okučana imaju dva sela. U starijim zemljovidnim kartama piše Šagovina Katolička i Šagovina Pravoslavna. Sada se nazivaju te šagovine prema obližnjim mjestima Cernička Šagovina i Mašićka Šagovina). Iz Islama Latinskog je nogometaš Danijel Subašić.

U 15 sati dolazimo do Zelenog hrasta. Neki ga zovu i Vučji. Zeleni hrast, spomenik prirode u Islamu Latinskom uz Jadransku magistralu je već dugo poznato i specifično stablo hrasta nepoznatoga podrijetla. Procjenjuje se da je star preko 250 godina. Svoje ime zahvaljuje činjenici što njegovo debelo kožasto zeleno lišće ostaje na stablu duboko u zimu.

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

Zbog svoje gorostasne veličine i zelene krošnje privlači pozornost biologa, šumara i brojnih turista. Tu je i spomen obilježje 4. gbr "Poklonimo se domovini" kod kojeg rodbina i suborci poginulih branitelja, prolaznici i dobronamjernici često mole i pale svijeće, kao što smo i mi učinili. U zadnjih nekoliko godina od Zelenog hrasta do Pridrage održava se mimohod sudionika akcije i braniteljskih udruga u povodu obljetnice VRO „Maslenica“.

SPOMEN OBILJEŽJE KOD ZELENOG HRASTA

Dolazimo na naše odredište u Poličnik. Bilo je 16,30 sati. Sv. Misa je predviđena u 19 sati pa su hodočasnici to vrijeme iskoristili za različite aktivnosti. Neki su otišli kombijem na kupanje, a drugi su potražili hladovinu u športskoj dvorani gdje ćemo prespavati.

U ovoj crkvi sv. Nikole biskupa, koja je podignuta 1878. god u romaničkom stilu, gaji se pobožnost Srcu Isusovu i Predragocjenoj Krvi Isusovoj. Naš duhovnik ovih dana p. Stjepan je baš Misionar Krvi Kristove. Neki hodočasnici su nazočili toj pobožnosti. Sv. Misu je služio domaći župnik don Ivan Damir Juričin u koncelebraciji s p. Stjepanom.

NAKON SV. MISE U CRKVI SV. NIKOLE, OTIĆI ĆEMO NA VEČERU KOD OBITELJI MIJOLOVIĆ

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

Nakon sv. Mise otići ćemo na večeru kod obitelji Mijolović. Domaćica Lara je tetka našeg hodočasnika Ivice Bunčić – mladog hrvatskog policajca iz Smiljana. On i njegova zaručnica Nataša, inače liječnica po zanimanju s nama hodočaste od mjesta Sv. Juraj. Dr. Nataša je hodočasnicima bila u svakom trenutku na raspolaganju po pitanju medicinske pomoći. Najčešće su to bili hodočasnički neprijatelji koji se zovu žuljevi.

Bogata večera se je sastojala od pečene janjetine i piletine, prženih krumpira i različitih salata i na kraju – kolači. Po završetku večere zapjevat će se uz pratnju gitare koju je svirao don Ivan.

I jutrošnji hodočasnički dan ćemo početi sv. Misom u 7 sati. Nakon doručka za koji se pobrinuo sam župnik, nas tridesetak krećemo put Nina koji je odavde udaljen 21 km.

BROJNI SPOMENICI UZ PUT SU PRILIKA DA SE SJETIMO NAŠIH BRANITELJA

Prvo ćemo se zaustaviti kod spomen obilježja poginulim braniteljima u Visočanima, a dulji odmor upriličiti pored crkve sv. Mihovila u Vrsima. Tu nas zatiče tužna vijest kako je u krvavom napadu u Kabulu poginuo pripadnik HV u mirovnoj misiji skupnik Josip Briški u 27. godini života iz Sesveta. Zapalili smo ispred crkve svijeću i pomolili se za pokoj njegove duše.

Do Vrsa smo došli magistralnom cestom hodeći jedno iza drugoga. Na čelu je vođa puta Krešo Čeko, a na zatiljku Zoran Mihalj – Ćiro obojica u reflektirajućim prslucima, bez obzira što imamo pratnju policajca na motoru. Ja sam s Marijanskim barjakom iza vođe puta.

Kažu da do Nina ima 5,5 km. U njemu su nas dočekali veliki građevinski radovi, kojima se saniraju štete nastale poplavom, biblijskih razmjera, koja je ovaj starohrvatski grad i prvu prijestolnicu Hrvata, zadesila 11. rujna 2017. god. Uništeni su mostovi. Dokovi, vodovodna i vodoodvodna mreža …

Nin je bio naseljen već u X. stoljeću prije Krista. Doseljavanjem Slavena i Hrvata na ove prostore krajem 6. i početkom 7. stoljeća, Nin postaje njihovo prvo političko, kulturno i vjersko sjedište. 7. lipnja 879. godine knez

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 Branimir od pape Ivana VIII. prima pismo koje je u ono doba bilo priznanje države Hrvatske.

SANIRANJE ŠTETE IZAZVANE VELIKOM POPLAVOM U NINU

Kralj Petar Krešimir IV. u Ninu prvi naziva Jadransko more našim morem.

U procesiji, s pjesmo ulazimo u crkvu sv. Anselma. (Prema teološkoj predaji u Nin je dolazio sv. Anselmo, jedan od Kristovih učenika i prvi biskup rimskoga Nina). Za vrijeme hrvatskih narodnih vladara i kasnije bila je ninsku katedralu. Sagrađena je u 7. stoljeću, a obnovljena je za kralja Zvonimira 1070. god. Današnji izgled joj je od 1795. godine.

NA PUTU KA NINSKOJ KATEDRALI, A POTOM ZAJEDNIČKA SLIKA U NJOJ

Na strani zvonika naslanja se na crkvu pobočna kapela sv. Marcela, zvana Gospe od Zečeva.

Tu smo se pomolili i predahnuli, a ispred crkve su nas čekali naši domaćini, kod kojih ćemo spavati. Trebali su udomiti deset cura i dvanaest momaka.

Nas trojicu Zoran Mihalj - Ćiro, Ernest Bašić i mene će ugostiti obitelj Anđelka i Ankice Glavan u prigradskom naselju Ninski Stanovi. Njima je 1991. godine poginuo sin Alen Glavan na petrinjskom ratištu, a ulica u kojoj

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 žive nosi njegovo ime. Po nas je u Nin došla njihova kćerka Anita Žugaj koja sa suprugom Marijanom i troje djece žive i rade u Petrinji.

Osvanuo je za mene, koji sam jedini ostao od međunarodne rute , dvadeseti hodočasnički dan. Sv. Misa će početi sa zakašnjenjem o pola sata, jer se svi nismo sastali prije 7 sati. Služit će je p. Stjepan u crkvi sv. Anselma, gdje smo jučer ostavili naš hodočasnički barjak. Nadnevak je 25. srpnja i blagdan sv. Jakova apostola kome je sv. Ivan evanđelist rođeni brat a obojica su Isusovi bratići. Umro je mučeničkom smrću 44. godine u Jeruzalemu. Tijelo mu je poslije odneseno u Španjolsku, iznad kojeg je izgrađena današnja katedrala u Santiagu de Compostela, koja je uz Jeruzalem i Rim najveće hodočasničko mjesto na svijetu. Bogu hvala i ja sam pješice bio na njegovom grobu, tako što sam iz Okučana došao pješice.

TRI OD BROJNIH NINSKIH ZNAMENITOSTI: KNEZ BRANIMIR, CRKVA SV. KRIŽA I BISKUP GRGUR NINSKI

Prije polaska, imali smo toliko vremena da obiđemo bar neke znamenitosti, naročito one koji su vezani za povijest Hrvata, čime je ovaj grad bogat.

Jedna od tih je starohrvatska crkvica Svetog Križa, jedinstvenog arhitektonskog stila iz 9. stoljeća, koja je spomenik crkvenog graditeljstva. Smatra se najmanjom katedralom na svijetu. Oblikom podsjeća na grčki jednokratni križ. Za vrijeme hrvatskih vladara služila je kao dvorska kapela kneževa dvora koji se nalazio u neposrednoj blizini. Bila je uklopljena u čitavu konstrukciju kneževog (kraljevskog) dvora. Crkva je građena asimetrično, a služila je kao sunčani sat i kalendar.

Između crkvice sv. križa i crkve sv. Anselma nalazi se brončani spomenik, djelo Ivana Meštrovića, biskupa Grgura Ninskog koji je bio kancelar hrvatskog kraljevskog dvora. U Ninu je stolovao oko 900. – 929. godine i poznat je kao zagovornik staroslavenskog jezika i glagoljaškog bogoslužja.

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

Kada se 925. godine Tomislav proglasio kraljem Grgur Ninski je imao vodeću crkvenu vlast u državi Hrvatskoj.

S NAŠIM DOMAĆINIMA U DVORIŠTU OBITELJSKE KUĆE I ISPRED KATEDRALE

Na Crkvenom saboru iste 925. godine u Splitu, borio se za bogoslužje na tada, hrvatskom jeziku, glagoljice kao uporabnog pisma.

Biti u Ninu, a ne spomenuti se krstionice kneza Višeslava, bio bi grijeh. Ona je služila za pokrštavanje do tada poganih Hrvata i najznačajniji je spomenik hrvatskog kršćanstva. To je šesterostrana kamena posuda u koju su se prigodom pokrštavanja uranjali vjernici. Ukrašena je razvijenom simbolikom oblika i dekoracije. Uz njezin rub nalazi se latinski natpis: „Ovaj izvor prima slabe, da ih učini posvijetljenima. Ovdje se peru od svojih zločina, što su ih primili od svog prvog roditelja, da postanu kršćani, spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo. Ovo djelo pobožno učini svećenik Ivan u vrijeme kneza Višeslava, i to u čast sv. Ivana Krstitelja, da zagovara njega i njegove štićenike“. Original se čuva u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.

Jedna kopija se nalazi i u Crkvi hrvatskih mučenika na Udbini.

Pozdravljamo se s našim domaćinima i krećemo prema Zadru udaljenog samo 16 km. Prelazimo pored spomenika kneza Branimira koji se nalazi

CRKVA SV. NIKOLE NA POLJU PRAHULJE I U CRKVI GOSPE OD RUŽARIJA S O. FRANJOM KOVAL

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 kod Donjeg gradskog mosta, djelo akad. kipara Josipa Poljana visokog 4 m. Branimir je bio knez Primorske Hrvatske od 879. do 892. i posljednji vladar iz dinastije Domagojevića.

Nadaleko poznat simbol Nina je romanička crkvica sv. Nikole (11./12. st.). Nalazi se usred polja Prahulje, udaljena oko 500 m od urbanog dijela, uz cestu koja povezuje Nin sa Zadrom. Sagrađena je na brežuljku, prapovjesnom zemljanom humku. „Prema narodnoj predaji, krunilo se u Ninu sedam kraljeva pa bi prigodom krunidbe okrunjeni vladar u sjajnoj pratnji dojahao do crkve sv. Nikole, gdje bi se narodu predstavio i u znak, svoje kraljevske vlasti, mačem bi s tog humka zasjekao na sve četiri strane svijeta.“

S GOSPOM OD RUŽARIJA, U CRKVI BDM U PUNTAMIKI, ŠKRINJA SV. ŠIMUNA STARCA

Dulji odmor ćemo napraviti mjestu Diklo. Ispred crkve Gospe od Ružarija dočekao nas je župnik o. Franjo Kowal u albi sa sv. vodom i crkvenim zborom koji će nam otpjevati psalam dobodošlice. O. Franjo je rođen u Poljskoj, redovnik je Družbe Božje riječi –Verbiti, koji je koji je deset godina bio misionar u Gani.

Nakon molitve i slikanja, bit ćemo župnikovi gosti i hladovini vjeronaučne dvorane.

No, nama valja nastaviti put. Sada smo išli sjenovitom stazom uz more i sve tako do ckve Bezgrješnog začeća BDM u prigradskom naselju Puntamika /Rt prijateljstva/ ili Borik, kako ga neki nazivaju. Dočekala nas je s. Marija – Kćerka Božje ljubavi sa uključenim svim zvonima na zvoniku.

Nakon molitve, sestra će nam pokazati prostorije gdje ćemo se smjestiti. Doduše nemamo uvjete za tuširanje pa ćemo to iskoristiti na plaži nakon kupanja u moru.

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

Danas je četvrtak, dan kada se u Hrvatskoj moli u 20 sati krunica za Domovinu. Do tada smo obišli crkvu sv. Šimuna i katedralu sv. Anastazije - Stošije. U centar će nas dovesti vjernici župe čiji smo gosti, u pet automobila.

CRKVA SV. ŠIMUNA STARCA – BOGOPRIMCA: POGLED IZ VANA I NJEZIN INTERIJER

Crkva sv. Šimuna – starca Bogoprimaoca, je mjesto gdje se čuva škrinja svetca kako ga ovdje zove sv. Šime je najvrjednije djelo srednjovjekovne zanatske umjetnosti u Hrvatskoj u kojoj se čuva neraspadnuto tijelo sv. Šimuna iz Jeruzalema, čovjeka koji je gledao i uzeo iz Marijinih ruku Dijete Isusa i prikazao ga u hramu Bogu. Iz Palestine je tijelo preneseno u Carigrad. Godine 1203. je tijelo trebalo biti prevezeno u Veneciju. Zbog olujnog nevremena se je brod zaustavio u Zadru. Kako je taj križar, koji je bio zadužen za tijelo umro, tijelo je tu ostalo. Imali smo milost vidjeti otvorenu raku, sarkofag dodirnuti i poljubiti, moliti se ispred njega …

Iz ove crkve idemo u katedralu posvećenu sv. Anastaziji – Stošiji. To je trobrodna romanička građevina, ujedno i najveća crkva u Dalmaciji. Građena je u dva navrata u 12. i 13. stoljeću, koja se uzdigla na mjesto starokršćasnke bazilike. Ovu su baziliku pohodili dvojica papi: Aleksandar III. 1177. i sv. Ivan Pavao II. 9. lipnja 2003. god.

ISPRED CRKVE GOSPE OD ZDRAVLJA SUSREĆEM PRIJATELJA PROF. BRANKA ŠIMONJI IZ OKUČANA

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

Ispred crkve Gospe od Zdravlja ćemo moliti krunicu za Domovinu. Osim nas marijanskih hodočasnika, molitvi će nazočiti i vjernici ovoga grada, neki turisti, a među njima i moj prijatelj, hrvatski branitelj i hodočasnik, inače rođen ovdje, prof. Banko Šimonji, koji sada živi u Okučanima.

Večeras će nas napustiti sestre hodočasnice iz Nove Kapele Ana i Magdalena Abramović. Nedavno nas je ostavila dr. Nataša i njezin Ivica, ali Bog se je pobrinuo da već večeras dođe dr. Ivančica, nama hodočasnicima poznata i od prošle godine.

S RELIKVIJAMA BL. MIROSLAVA BULEŠIĆA I S BL. KARD. A. STPINCEM BRANKO ČULO I MICAN

Sutradan nakon jutarnje sv. Mise, čašćenja relikvija bl. Miroslava Bulešića i doručka krećemo put Škabrnje. Blagdan je sv. Ane. Došao nas je pozdraviti i ispratiti prekaljeni hodočasnik Branko Čulo, koji ovih dana ljetuje na ovim prostorima. Branko je nekoliko puta od Osijeka, gdje živi, hodočastio na Bleiburg, prekrstario dosta Hrvatsku, a hodočastio je i u Den Haag kada su bili zatočeni naši generali.

Od danas je naš duhovnik p. Vinko Maslača, isusovac iz Zagreba.

KOD SPOMENIKANA ZADARSKOM GROBLJU U CRKVI UZNESENJA BL. DJEVICE MARIJE

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

Put nas vodi pored morske obale. Osjećamo njegovu jutarnju svježinu, pa kroz centar prema gradskom groblju gdje ćemo kod središnjeg križa zapaliti lampion i pomoliti se za oko tristotine branitelja sa ovih prostora, čija su imena uklesana u kamen iza križa.

Uz vođu puta Krešu ide i gosp. Josip Lenkić iz Dračevca Zadarskog, gdje ćemo doći pred podne. Kod spomen obilježja, gdje su od jedne granate poginula četiri branitelja i jedan ranjen, dočekat će nas i župnik fra Žarko Relota. Tu ćemo se pomoliti za poginule branitelja, a nekoliko stotina dalje u crkvi Uznesenja Bl. Djevice Marije i ostale. Ta crkva je izgrađena nakon Domovinskog rata, preko puta stare crkve koja je do temelja srušena u tijeku rata a datira iz 1517. godine. Sada se obnavlja novčanim sredstvima Ministarstva kulture.

Nakon odmora, s mještanima koji su nas dočekali i župnikom odlazimo do mjesta gdje se nalazi tenk koji je tu pogođen i ostao do današnjih dana, svakako podignut na podij i konzerviran.

Stanovnici nam pričaju dramu koja se dogodila 5. listopada 1991. godine, kada je prema Zadru krenula kolona od 6 tenkova potpomognuta brojnim pješaštvom. Tu je zaustavljena i crta razdvajanja nije se tijekom cijeloga rata micala.

Prolazimo pored zračne luke Zemunika, kroz Ravne kotare … Na žalost, podsjeća me na Slavoniju i njenu neobrađenu zemlju.

VIII. tjedan - glavna ruta: Škabrnja – Benkovac – Rodaljice – Kistanje – Knin – Drniš - Mirlović Zagora - Šibenik (27. srpnja - 2. kolovoza 2019. godine, ukupno 142,2 kilometra)

Prije ulaska u Škabrnju, zaustavljamo se ispred Mjesnog groblja sv. Luke i spomen obilježja podignutom poginulim braniteljima: vojnicima i policajcima kao i brojnim civilima, gdje ćemo zapaliti lampione i pomoliti se.

OD 1991. OVAJ TENK SE NIJE DALJE POMAKAO HODČASNIC NA ULAZU U ŠKABRNJU

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

Nakon što smo obavili molitvu i u crkvi i obišli u sakristiji, svojevrsnu Spomen sobu, otišli smo na mjesto masovne grobnice.

Na dan 18. studenog 1991. godine u Škabrnji je ubijeno 43 mještana. Taj pokolj su počinile paravojne četničke postrojbe potpomognute pripadnicima JNA s ratnim zločincem Ratkom Mladićem. Tijekom cijelog Domovinskog rata živote je izgubilo 86 ljudi. Škabrnja se nije predala. Nakon rata u selo se vratilo više mještana nego ih je prije rata tamo živjelo. Škola i vrtić puni su djece, a Škabrnja je po natalitetu rekorder u Zadarskoj županiji. Škabrnja je bila i ostala najbogatije mjesto u Ravnim kotarima. Unatoč svim tužnim pričama iz Domovinskog rata, kada je bila mjesto pokolja civila, Škabrnja je danas moderno selo s 1780 stanovnika, među kojima je mnogo mladih.

Zanoćili smo u svlačionicama na nogometnog igralištu. One koji su noć htjeli provesti na travnatom terenu, kiša će natjerati da nam se pridruže.

U tijeku noći će pristići novih hodočasnici iz Zagreba. Neki će hodočastiti samo ovoga vikenda, drugi će nastaviti s nama put. Tako ću ponovo susresti Marina, Tina i njegovu zaručnicu Ana-Mariju koji su krenuli iz Trsta, Anđelko Đerek ...

Nakon sv. Mise koju je služio naš duhovnik p. Vinko put nastavljamo prema Benkovcu udaljenim 16 km. Zaustavit ćemo se u Nadinu, kod neobičnog, ali nadahunuto urađenom spomeniku poginulim braniteljima. I ovo ravnokotarsko selo priča svoju tužnu priču. Nalazi se podno starog grada Nadin i ima oko 400 stanovnika. Nakon Škabrnje, u ovom su selu, sutradan 19. studenog 1991. godine je ubijeno 14 hrvatskih civila, a preživjeli su potjerani.

Vrijeme hodočasniku brzo prođe, naročito kao danas kada su kratke relacije. Molimo, pjevamo duhovne i domoljubne pjesme i provodimo određeno vrijeme u zadanoj šutnji.

Zaustavili smo se u benkovačkoj vojarni, koja se nalazi na ulazu u grad. Tu ćemo nakon ručati, istuširati se, a onda u procesiji uputiti u grad gdje

PUNO JE SPOMENIKA POGINULIM BRANITELJIMA DO BENKOVCA I U BENKOVCU

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 nas je dočekao gradonačelnik gosp. Tomislav Bulić sa članovima Udruge hrvatskih branitelja. Zapalit ćemo svijeće, pomoliti se i odati dužno poštovanje svima poginulim u Domovinskom ratu.

Domaćini će nam pokazati mjesto gdje je 18. ožujka 1990. godine Boško Čubrilović pokušao izvršiti atentat na dr. Franju Tuđmana prilikom osnivanja HDZ-a u tom gradu. Sada se nasuprot tome mjestu nalazi spomenik prvom hrvatskom predsjedniku.

Benkovac je grad u sjevernoj Dalmaciji sa 2863 stanovnika (2011). Zaštitnik mu je sv. Antun Padovanski. Leži između južne Bukovice i Ravnih kotara. Godine 1991., tijekom srpske agresije, grad i okolno područje zaposjednuti su, a hrvatsko stanovništvo uglavnom prognano. Oslobođen u vojno-redarstvenoj akciji »Oluja« 1995. godine.

Povratak u vojarnu je morao biti do 22 sata, no to je urađeno prije tako da smo mogli i večerati. Moraju se poštivati Pravila službe, a i u vojarni i u njenom krugu morali smo se vojnički ponašati. To nam nije teško palo, jer tijekom cijeloga hodočašća disciplinirano se ponašamo u skladu s Propisima Marijanskog zavjeta za domovinu. U tome duhu smo, hodeći iz Rijeke uz pomoć p. Ivana Dominika Iličića usvojili našu himnu, prepjevavši domoljubnu pjesmu pa je nastala: Mi smo garda Marijanska, srca su nam junačka. Nikog se ne bojimo krunicu dok molimo“. Spot te naše „himne“ je p. Ivan odmah postavio na YouTube.

KOLONA HODOČANIKA U KABANICAMA I POD KIŠOBRANIMA PROLAZE PORED SLOŽENOG KAMENA

Dvadesettreći hodočasnički da je osvanu oblačan. Blagavaonica za doručak je otvorena od 6 sati.

Kombijima ćemo se prebaciti do župne crkve u crkvi Rođenja Bl. Djevice Marije gdje će od 7 sati sv. Misu služiti naš prateći duhovnik p. Vinko. Pater Vinko je obnašao dužnost u Beogradu, pa nas zna nasmijati dosjetkama iz susjedne nam države.

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

Kada je u 8 sati otkucavalo sa zvonika, uputili smo se put Rodaljica, sva sreća tek 16 km udaljenih.

Nakon svega 45 minuta hoda, prinudno smo se morali zaustaviti u jednoj seoskoj trgovini, jer je počela padati kiša. Padala je sve jača i jača. Kada se je vidjelo da ne namjerava stati navukli smo kišne kabanice na sebe i nastavili put. Kroz kišnu zavjesu, nazirali su se otkriveni „rudnici“ benkovačkog kamena, ali ni jednu fotografiju nisam mogao načiniti. To je površinski kamen koji se kupcima isporučuje kao: antico lomljeni kamen, ciklop, ben za oblaganje, bunja, klesane ciglice …

POSLJEDICE OBILATE KIŠE UZ POMOĆ MJEŠTANA RODALJICA I SUNCA SU SANIRANE

Bez obzira na kabanice i kišobrane, svi smo bili mokri od glave do pete. Ta, prohladna kiša nas je tjerala da idemo „vojničkim“ korakom tako da smo u prostorije, koja je nekoć bila škola došli baš kada je zvonio Anđeo Gospodnji. Još onako u kabanicama ćemo pozdraviti Gospu, a onda nastaviti „borbu“ s vjetrom i kišom, jer zbog jakog vjetra smo morali zaključavati vanjska vrata. No, u predvorju je već bilo dosta vode.

Nedugo iza toga će kiša prestati, a ljetno sunce obasjati nas i našu mokru odjeću koju smo raširili da se suši. U tome su nam pomagali mještani

PORED KRIŽA PODIGNUTOG HRVATSKIM MUČENICIMA HODOČASNICI SU MOLILI KRUNICU

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 koji su, čini mi se donijeli svu špagu koju su imali u selu, a korištena je za baliranje sjena i slame.

Dobrodošlicu nam je poželio župnik don Ivica Bašić, koji ne živi ovdje zbog trošnosti župnog stana nego u Benkovcu, a mještani su nam servirali ručak – vrućeg pečenog odojka na ražnju.

Rodaljice su selo u Zadarskoj županiji u sastavu grada Benkovca. Kao i okolna mjesta i ono je stradalo u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku. Srpski odmetnici uz pomoć JNA su počinili masovni zločin11. lipnja 1992. godine. Po popisu iz 2011. godine imalo je 67 stanovnika.

Nakon ručali i odmora, većina hodočasnika je otišla do Spomen križa gdje ćemo, sjedeći oko njega na kamenju, izmoliti slavna otajstva krunicu i razmatrali ulogu žene u kršćanskom životu: žene majke, žene sestre, žene redovnice …i druge molitve za sve stradale u Domovinskom ratu.

Ljubazni mještani će se pobrinuti i za večeru pa će nam donijeti prepune ovale narezane šunke, panceta, kuhanih jaja, vrućih fritula …

Naši domaćini će nam iz 6 sati donijeti kavu i doručak, a u 7 sati će p. Vinko u crkvi Gospinog uznesenja služiti sv. Misu. Pred nama je put dug oko 20 km do Kistanja.

Prolazimo kroz sela koja su uglavnom pusta. Može se zamijetiti poneki povratnik.

STARA I NOVA CRKVA PRIKAZANJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE U KISTANJU

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

U Kistanju će nas 17 hodočasnika, raširenih ruku i zvonima sa zvonika crkve sv. Nikole biskupa dočekati župnik don Ivan Jerković, prvi župnik koji nije Janjevac. Nakon pozdravne riječi kazat će kako u župi živi 1300 Janjevaca od kojih je 600 mlađih od 18 godina, a crkvu pohađa 70% vjernika. Nije moga a da ne kaže kako je prije rata na ovom „potezu“ od Benkovca do Knina bila većina srpskog pučanstva, ali i dalje.

UČENIČKI URADCI U KISTANJSKOJ OSNOVNOJ ŠKOLI I ZA STOLOM S GOSTOLJUBIVIM ŽUPNIKOM

Općina Kistanje pripada Šibensko-kninskoj županiji, površina joj je 244,11 km2 i ima 3.481 stanovnika. Dakle, većina je srpskog pa je stoga i načelnik srpske nacionalnosti.

Novoizgrađena, velika crkva je posvećena sv. Nikoli, a ispred nje se nalazi mala crkva posvećena Gospi od Anđela, koja, za divno čudo nije srušena zahvaljujući jednoj starici.

SLIKA NAKON SV. MISE PRIJE POLASKA I RELIKVIJE SVETACA: SV. M. GORETTI, SV. NIKOLE I BL. SERAFINA

Nakon kraće molitve u crkvi, jer će biti prilika nazočiti sv. Misi i u 19,30 sati, župnik će nas pozvati u obližnji kafić na kavu. Tu ćemo obilježiti i rođendan naše hodočasnice Mirne koja hodočasti iz Pule.

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

Nakon večernje mise, u župnom uredu je upriličena bogata večera, a onda na počinak u prostorije Osnovne škole.

Odmorni, novi hodočasnički dan ćemo započeti sv. Misom s početkom u 7 sati. Služio ju je naš duhovnik p. Vinko, a nakon nje župnik, don Ivica će nam pružiti mogućnost da poljupcem počastimo relikvije/moći sv. Nikole biskupa (270. - 343.), koji je zaštitnik ove župe, sv. Marije Goretti djevice i mučenice (1890. - 1902.) i bl. fra Serafina Glasnovića Kodića mučenika koji je rođen 1893. godine u Janjevu1947. god. u Lješu, Albaniji.

Uz doručak će nam don Ivica pričati o manastiru Krka, koji se nalazi nedaleko odavde, u kojem je u svibnju ove godine proplakao lik – ikona (izrađeni kao reljef) sv. Mihovila Arhanđela. Na video snimcima su se vidjele kapljice koje su se slijevale niz ikonu. Taj događaj nikoga nije ostavio ravnodušan. Na kraju je don Ivica dodao kao ima tih suza natopljenih u vati.

Nas je čekao put do Knina dug 27 km. Prvo zaustavljanje bit će kod naplate kućice za ulazak u Anfiteatar, skriven u njedrima dalmatinske zagore, u kamenu i kršu obraslo surovom makijom. To je biser antičke povijesti, rimski vojni logor Burnum. On je sagrađen na prijelazu iz starog u novo stoljeće, na položaju s kojeg je Rimsko Carstvo kontroliralo prijelaz preko rijeke Krke.

Oni koji su htjeli obići anfiteatar, nisu morali proći pored kućice i platiti ulaznicu 100 kn, nego su na „zaobilazan“ način kroz makiju došli do njega. On je obnovljen, ali smo zatekli arheološku ekipu koja i dalje radi oko njega.

RESTAURIRANI OSTACI RIMSKOG ANFITEATRA

Temperatura je 31 stupanj celziusa. Podnošljivo je, iako bismo mi voljeli da je puno niža. No sve nedaće su prestale kada smo ugledali naše današnje odredište Knin nad kojim dominira tvrđa, a u gradu crkva Gospe Velikog Krsnog zavjeta.

Knin je 71 km sjeveroistočno od Šibenika. Po popisu stanovništva 2011. god. Knin je imao 10 493 stanovnika. Leži na desnoj obali rijeke Krke, na

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 220 m apsolutne visine. Čvorište je ličke, unske i zadarske željezničke pruge te cestâ koje iz unutrašnjosti Hrvatske vode k obali Jadranskoga mora.

KRAĆI ODMOR VIŠE NA SUNCU NEGO U HLADU DO KRAJNJEG CILJA JOŠ SAMO 320 KM

Srednjovjekovna utvrda podno brda Sv. Spas bila je kraljevski castrum i povremena prijestolnica hrvatskih vladarâ u X. i XI. st. (Trpimira, Muncimira, Svetoslava, Stjepana Držislava, Krešimira I.). Od polovice XI. st. Knin je postao prometno sjecište na putu iz dalmatinskih komuna prema Slavoniji i Bosni. Između 1040. i 1050. bila je osnovana Kninska biskupija, koje su biskupi nosili naslov »hrvatskoga biskupa« (episcopus Chroatensis) te su imali jurisdikciju do rijeke Drave. Za kralja Dmitra Zvonimira Knin je bio prijestolnica Hrvatskoga Kraljevstva, potom prijestolnica posljednjega hrvatskoga kralja Petra, a nakon njegove smrti ušao je u sastav HrvatskoUgarskoga Kraljevstva (1102).

Polovicom 1990. Knin je bio žarište srpske pobune u Hrvatskoj. U kolovozu 1990. lokalne su vlasti poticale odcjepljenje od Hrvatske i uz pomoć Jugoslavenske narodne armije organizirale nadzor nad kninskim područjem. Hrvatsko stanovništvo bilo je prognano. Nakon samoproglašenja »Republike Srpske Krajine« (19. prosinca 1991. godine), Knin je bio njezin glavni grad. Oslobođen je 5. kolovoza 1995. u Vojno redarstvenoj operaciji „Oluja“. Srpske su se snage povukle, a zajedno s njima izbjegla je većina srpskog stanovništva.

Pjevajući došli smo do crkve Gospe Velikog hrvatskog krsnog zavjeta. Kako je bila zatvorena, našu hodočasničku molitvu ćemo izmoliti ispred ulaznih vrata. Odatle ćemo se kombijem odvesti u hotel „Ivan“ u Vedro Polje čiji je vlasnik Ivan Gutić.

Tu smo se smjestili u trokrevetne sobe, istuširali se, malo odmorili pa se vratili u grad na večeru koju ćemo obaviti u restoranu „Kralj Zvonimir“. Nakon večere obići ćemo znamenitosti hrvatskog kraljevskog grada, spomenik kralju Zvonimiru, a najviše ćemo se zadržati kod kompleksa spomenika Hrvatske pobjede Oluja 95.

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

Nakon toga nas je p. Vinko sve poveo na sladoled u povodu sutrašnjeg blagdana sv. Ignacija Loyola, španjolskog sveca i utemeljitelja Družbe Isusove, ali i u zna k rastanka jer nas sutra napušta zbog drugih obveza u Dubrovniku.

I ostatak večeri ćemo provesti s p. Vinkom na terasi hotela gdje ćemo iznositi pojedinačno svoje dojmove i svjedočiti o uzvišenosti žrtve za Domovinu Hrvatsku, a ovo hodočašće je jedna vrsta te žrtve.

CRKVA SV. ANTE SE NALAZI ISPOD KNINSKE TVRĐE

Osvanuo je za mene 26-ti, a za hodočasnike glavne rute 53-ći hodočasnički dan. Kombijem ćemo se „prebaciti u grad, do crkve sv. Antuna Padovanskoga iz 1863. godine (koja je u tijeku rata bila srušena), gdje ćemo nazočiti sv. Misi koju je služio fra Mario Lemo, a nakon nje će nas fra Mario povesti do Crkve Gospe velikog krsnog zavjeta u kojoj se nalazi najstariji pralik Gospe na ovim prostorima iz 11 stoljeća, gdje ćemo se pomoliti, a on će nam je u kratkim crtama oslikati.

POGLED NA CRKVU GOSPE VELIKOG HRVATSKOG KRSNOG ZAVJETA I U CRKVI

Ova crkva je jedna od najvećih hrvatskih sakralnih objekata, čija je glavna crkvena dvorana površine oko 780 metara četvornih te prima oko tisuću ljudi. Crkvu posvetio 4. kolovoza 2015. godine, u povodu 20-ete obljetnice VRO „Oluja“, Dana pobjede i domovinske zahvalnosti te Dana hrvatskih

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 branitelja, msgr. Ante Ivas, a sutradan je u njoj misu predvodio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić.

U veliki projekt gradnje crkve Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja u suradnji sa Šibenskom biskupijom i Gradom Kninom krenula je 25. rujna 2011. godine, a naslov „Gospa Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta“ crkva nosi po praliku “Gospe Velikog Zavjeta”, najstarijem poznatom liku Gospe u hrvatskom narodu, pronađenom u Biskupiji kod Knina.

Arhitektonsko rješenje crkve osmislio je Jerko Rošin, a interijer Ante Vrban. Izvođač radova bila je tvrtka Graditelj svratišta. Sagrađena je sredstvima hrvatske Vlade, Hrvatske biskupske konferencije, Franjevačke provincije presvetog otkupitelja, Grada Knina i brojnih donatora.

Inače, kninska župa obuhvaća četiri važna mjesta u starijoj i novijoj hrvatskoj povijesti: Biskupija, Kapitul, Kosovo i Knin, a vanjski izgled crkve spaja povijest tih četiriju značajnih lokaliteta, koji su zalog identiteta budućih generaci ja.

PRED MONUMENTALNIM SPOMENIKOM HRVATSKE POBJEDE „OLUJA 95“

Prije izlaska iz Knina, zaustavit ćemo se na Trgu Ante Starčevića kod monumentalnog spomenika hrvatske pobjede 'Oluja 95', zapaliti lampione i pomoliti se.

Spomenik sa slavolukom, koji u jednom dijelu sadrži kapelicu sa stiliziranim križem i svijećama, rad je akademskog kipara Petra Dolića, a arhitektonsko rješenje je dao arhitekt Tonko Zaninović. Sam spomenik je u obliku slova V čime se simbolizira pobjeda (Victory) u Domovinskom ratu i Oluji. Spomenička skulptura izrađena je od posebne aluminijske legure silumina od koje je izrađen i stilizirani križ, a slavoluk je od posebno obrađenog betona. Na posebnim staklenim i kamenim pločama ugravirani su tekstovi o svim ratnim postrojbama koje su sudjelovale u »Oluji« tijekom koje je oslobođeno 10.400 četvornih kilometara prostora dotad pod srpskom okupacijom. Osim o »Oluji«, posjetitelj se može informirati i o svim drugim akcijama poput Bljeska, Zime, Maslinice... U postolju spomenika ugravirana su

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 imena svih poginulih u »Oluji«. Obići ovaj kompleks, čovjek ima uvidu u cijeli Domovinski rat u Republici Hrvatskoj.

NAKON ŠTO SMO NAPUSTILI KNIN PROĆI ĆEMO PORED MJESTA KOSOVO I CRKVE SV. ANE

Put, dug 27 km nas je danas vodio prema Drnišu. Prolazimo pored kninskog mjesta Kosovo. Sa glavne ceste vidi se crkva sv. Ane, a pored ceste, kojom smo prolazili, je i kapelica iste svetice.

Kronika župe sv. Ante u Kninu i spisi arhiva biskupskog ordinarijata Banja Luke kao i mnoga druga svjedočanstva svjedoče da je na blagdan sv. Ane (26. srpnja) 1941. godine, župnik župe Drvar vlč. Waldemar Maximilian Nestor došao sa svojim župljanima na hodočašće, ovdje svetoj Ani na njezin blagdan, kako je to i prije bio običaj. Došli su moliti za svoje obitelji za svoju djecu za svoj narod, dakao oboružani jedino svojim krunicama kao svojim oružjem. Sutradan je bila nedjelja, pa da župljani koji su ostali u Drvaru ne bi bili bez mise, župnik je s hodočasnicima sjeo u „Šipadov" vlak uskog kolosijeka i krenuo natrag. Na tromeđi Bosne, Dalmacije i Like, oko Trubara, vlak su zaustavili pobunjeni Srbi, četnici. Pobunjenici su napali vlak, župnika, izvukli iz vlaka i s njime skupinu hodočasnika, okrutno ih poubijali a tijela im bacili u jamu Golubinjaču. Dakako, bez milosti, bez suda i ukopa, bez križa i spomena.

Istoga dana su u Bosanskom Grahovu i okolnim selima srpski ustanici (četnici i „gerilski" komunisti) poubijali Hrvate. Župnika vlč. Jurja Gospodnetića su četnici zarobili i 10. kolovoza, nakon okrutnog mučenja nabili na ražanj i pred njegovom majkom ga živoga ispekli. Slična sudbina zadesila je i vlč. Krešimira Barišića u Krnjeuši. Taj dan, 27. srpnja su tadašnje Republike Hrvatska i Bosna i Hercegovina slavile kao Dan ustanka naroda i narodnosti!

Danas u tom selu, kaže hodočasnica koja nam se tu pridružila živi deset osoba hrvatske i dvije srpske nacionalnosti.

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

Negdje na pol puta u mjestu Tepljuh nailazimo na nedavno razbijenu spomen ploču koju su postavili hrvatski branitelji i zatočenici logora u Kninu. Pored nas prolaze mnogobrojni automobili različitih srbijanskih registarskih pločica, najviše beogradski. Neki nas pozdravljaju dižući tri prsta.

Uz pjesmu i molitvu stigli smo u Drniš gdje nas je dočekao župnik fra Damir Čikara, Anita Močić i ostali župljani koji su sudjelovali u organizaciji dočeka.

RAZBIJENU SPOMEN PLOČU KOJU SU POSTAVILI HRVATSKI BRANITELJI I ZATOČENICI LOGORA U KNINU

Nakon stola punog poznatog drniškog pršuta, domaćeg sira, lubenice i ostalog voća za osvježenje, domaćini su nas prevezli na Visovac. Na tom otočiću, na rijeci Krki nalazi se crkva Majke od Milosti. Tu se posebno slavi Gospe od Anđela (2. kolovoza), zbog toga što je iza glavnog oltara otkrivena freska GOSPE OD ANĐELA. Mi smo došli baš u vrije m trodnevnice u čast te svetkovine.

BRODICOM SMO SE DOVEZLI NA OTOČIĆ, A NAKON SV. MISE SLIKALI SMO SE ZA USPOMENU

Na otočiću Visovcu usred Visovačkoga jezera nalazi se Franjevački samostan Majke od Milosti i crkva Gospe Visovačke. Prekrasna priroda otočića i Visovačkog jezera, čini Visovac mjestom mira i molitve.

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

Visovac se prvi put spominje 1345. u ispravi kojom je hrvatsko-ugarski kralj Ludovik I. Anžuvinac darovao otok i utvrdu Rog Budislavu Ugriniću. U XIV. nst. na otočiću (Lapis Alba – Bijela stijena) su eremiti sv. Augustina sagradili mali samostan i gotičku crkvicu sv. Pavla (sačuvani su stupići njihova klaustra s bunarom iz XIV. st. i kapela). Zbog bojazni od osmanskih provala augustinci su oko 1440. napustili otočić, na koji su se oko 1445. naselili bosanski franjevci iz Kreševa.

CRKVA MAJKE OD MILOSTI NA VISOVCU I SLIKA GOSPE OD ANĐELA U ISTOJ CRKVI

Prije sv. Mise smo molili Gospinu krunicu sudjelujući u procesiji na otoku. Misno slavlje je predmolio fra Ivan Lukač, župnik iz župe Kljaci. Slijedio je obilazak oltara sa zavjetnom slikom na koljenima i slikanje. S ukusnom večerom su nas fratri ugostili u samostanu.

Brodićem su nas fratri vratili na kopno, a oni su na tim istim brodićem dovezli i na otočić, uz pjesmu, koja se razlijegala mirnom površinom rijeke

CRKVA SV. ANTE U DRNIŠU I SLIKA U HODOČASNIKA SA ŽUPNIKOM U ISTOJ CRKVI

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 Krke i njenom prodolinom, zahvaljivali smo Bogu i Gospi na svim milostima koje su nam udijelili.

Vratili smo se u Drniš grad koji je nastao je kao utvrda za vrijeme prodora Turaka. Obiluje povijesnim spomenicima kao što su Gradina i Meštrovićevo Vrelo života.

U gradu Drnišu danas se nalaze četiri katoličke (Sveti Ante, Sveti Roko, Gospa od Ružarija i Sveti Ivan Krstitelj) i dvije pravoslavne crkve (Uspenija Bogorodice i Aranđel Mihailo).

KIP SV. ANTE DJELO I. MEŠROVIĆA I UNUTRAŠNJOST CRKVE GDJE SE NALAZE TRAGOVI KAD JE BILA DŽAMIJA

Sadašnja crkva Svetoga Ante Padovanskog u Drnišu, sagrađena sredinom XVI. stoljeća izvorno je bila džamija Halil hodže, a visovački franjevci su je pretvorili u crkvu koncem XVII. stoljeća, zadržavši njezin izvorni oblik. Ima kupolu na trompama. I danas, oko 150 m od crkve nalazi se prizemni dio minareta, najstarijeg u ovom dijelu Europe. Jugozapadno od crkve sagrađen je zvonik (1790. – 1792.). Prvotno su je posvetili Gospi od Rožarija, a nešto kasnije Svetom Anti. Od godine 1693. godine u njoj su se počeli održavati župni obredi. Ispred crkve nalazi se brončani kip sv. Ante, djelo velikog Ivana Meštrovića.

U toj crkvi će župnik fra Damir služiti sv. Misu s uobičajenim početkom u 7 sati. Nakon doručka i kave u župnom uredu, u 8,35 sati kreće nas 17 hodočasnika, uključujući i župnika koji će nam danas biti duhovnik.

Prelazimo preko rijeke Čikole koja nas podsjeća na Thompsonovu „Bojnu Čavoglava“.

Hodeći, dio vremena provodimo u šutnji, pojedinačnoj molitvi kao i zajedničkoj kada molimo krunicu i časoslov. Saznajemo kako je papa Franjo imenovao Božu Radoša varaždinskim biskupom, nakon što je sadašnji msgr. Josip Mrzljak po „sili zakona“ treba u mirovinu.

Oko 15 sati dolazimo u Mirlović Zagoru, naše današnje odredište. Čekao nas je ručak u holu Osnovne škole, gdje ćemo i spavati, za koji su se

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 pobrinuli ljubazni domaćini, na čelu sa Stankom Sudarom. Osvježenje i skidanje prašine sa umornog tijela će nam omogućiti vatrogasna cisterna puna vode koju su dovezli mjesni vatrogasci.

CRKVA SV. JAKOVA U MIRLOVIĆ ZAGORI I U CRKVI

Nakon odmora, bila je mogućnost nazočiti večernjoj sv. Misi u župnoj crkvi sv. Jakova.

Današnje selo Mirlović, prema fra P. Bačiću, dobilo je ime po muslimanskom begu Miriloviću. Crkva je prvotno bila posvećena Uznesenja Marijina. Sagrađena je u XVII st. Spominje je šibenski biskup I. D. Caligari 1712. godine. Kasnije je proširena. Najprije joj je iza svetišta dograđena sakristija, a 1911. sa strana dvije kapele tako da je dobila tlocrt u obliku latinskog križa. Uz glavno pročelje s južne strane sagrađen je četvrtast i toranj. Crkva je obnovljena 1768. godine a g. 1911. proširena s dvije kapele sa strane velikog oltara. Na pročelju uz vrata su dva prozorčića i iznad njih veliki kameni prozor i jedan manji pri vrhu. Uz crkvu je zvonik s tri zvona. Veliki oltar je od mramora (1916.) a u lađi su dva mramorna oltara sv. Jakova apostola i sve. Ante Padovanskoga. God. 1999. crkva je obnovljena: postavljen je novi krov sa izolacijom, zidovi su povezani betonskim cerklažem, otkopani su temelji i izliven trotoar.

NAKON SUSRETA S DRAGIM OSOBAMA: KĆERKOM KRISTINOM, ZETOM ŽELJKOM, UNUKAMA LORENOM KOJA ĆE SE PRIKLJUČITI HODOČASNICIMA I MALA LEONA, MOLILI SMO KRUNICU ZA DOMOVINU

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

Dio predvečerja ćemo provesti u školskom dvorištu, nas 25, jer su nam se pridružili novi hodočasnici i mještani, sjedeći na školskim stolicama poredane u krug, gdje ćemo moliti časoslov i krunicu za domovinu, jer je četvrtak. Dirljiva je to molitva. E, kad bi se cijela Hrvatska u nju uključila …

Meni će ovaj dan posebno ostati u sjećanju jer će mi se na hodočašću pridružiti unuka Lorena koju od milja zovemo Lola. Dovezli su je roditelji i mlađa sestrica Leona iz Vodica gdje žive. Sutra očekujem i unuka, koji zbog sportskih obveza neće moći sutra hodočastiti.

Nakon večere koja se sastojala od pečenog odojka, kolača, lubenica, sladoleda … mogli smo na počinak ili neke druge aktivnosti (čitanje, pisanje, a neki i na nogomet).

IX. tjedan – glavna ruta: Šibenik – Vrpolje - Primorski Dolac - Kaštel Stari (Radun) – Split – Dugopolje – Sinj – Trilj (3. - 9. kolovoza 2019. god., ukupno: 123,1 km)

Bez obzira koliko nam bilo ovdje lijepo, u petak, 2. kolovoza, na blagdan Gospe od Anđela, nastavljamo put prema Šibeniku gradu, koji je dug 23 km. Kako ćemo večeras nazočiti sv. Misi u šibenskoj katedrali, krenuli smo u 7 sati.

NA PUTU PREMA ŠIBENIKU PO ASFALTU I MAKADAMOM

Kako danas nemamo sa sobom duhovnika, zbog kirvaja na Visovcu, sami smo organizirali uz put molitvu, vrijeme povučenosti, šutnje …

S nama je doktorica Ivančica Škarić, koja je i prethodnih godina hodočastila, koja će u tijeku dana morati i intervenirati, jer je najmlađa hodočasnica dobila vrućicu i određene bolove, pa je Ivančica na svoju doktorsku karticu u prvoj ljekarni podigla odgovarajuće lijekove i tako „na licu mjesta“ pomogla pacijentici.

To je samo dokaz, kako se Gospa brine za svoje hodočasnike.

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

U starodrevnom hrvatskom gradu će nas dočekati Veterani domovinskog rata u svojim prostorijama uz kavu i hladne osvježavajuće napitke. Nakon odmora zajedno ćemo otići do spomenika poginulim hrvatskim braniteljima gdje ćemo se pomoliti i zapaliti lampione.

ISPRED SPOMENIKA POGINULIM HRVATSKIM BRANITELJIMA U ŠIBENIKU

U procesiji s marijanskim i hrvatskim barjacima ćemo doći do zgrade Biskupijskog caritasa gdje ćemo se smjestiti i ručati u pučkoj kuhinji.

Šibenik je jedan od najstarijih hrvatskih samorodnih gradova na Jadranu (dakle grad koji ne „živi“ na ruševinama grada kojeg su neki drugi narodi izgradili, nego su ga Hrvati izgradili na kamenu), glavni grad te kulturno, obrazovno, upravno i gospodarsko središte Šibensko-kninske županije. Prvi put se spominje na Božić 1066. u darovnici Petra Krešimira IV., pa se naziva i Krešimirovim gradom. Do epidemije kuge polovicom 17. stoljeća bio je najveći grad na cijeloj istočnoj obali Jadrana.

Među hrvatskim gradovima ističe se jedinstvenim položajem na središnjem dijelu hrvatskog Jadrana, u slikovitu i prostranu zaljevu na potoplje-

ISPRED KATEDRALE I U KATEDRALI SV. JAKOVA U ŠIBENIKU

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 nom ušću rijeke Krke. Prekrasni grad jedinstvenog urbanog izričaja, povezan je živopisnim uskim, krivudavim Kanalom sv. Ante s otvorenim morem. Ulaz u kanal čuva renesansna tvrđava sv. Nikole, koja je s još tri gradske tvrđave – sv. Mihovil, sv. Ivan i Barone, simbol stoljetne nepokorenosti Šibenika, ali i jedna od svega tri takve utvrde na Mediteranu.

Šibenik je jedini grad u Hrvatskoj te jedan od rijetkih gradova u svijetu sa dva spomenika upisana na UNESCO-v popis zaštićene kulturne baštine.

Šibenik je grad s 24 crkve, 6 samostana, 4 tvrđave, atraktivna „Četiri bunara“ nedaleko od Katedrale.

Sv. Misi ćemo nazočiti u 20 sati. Prije ulaska u katedralu, slikat ćemo se ispred nje, a poslije sv. Mise i u njoj.

Šibenska katedrala sv. Jakova iz 15. i 16. stoljeća je najznačajniji šibenski spomenik poznat u europskom graditeljstvu i uvršten u svjetsku baštinu UNESCO-a. Pet je generacija na toj građevni radilo više od stotinu godina, kreirajući savršene proporcije i dojam kao da je izlivena iz jednog komada. Šibenska katedrala jedina je u Europi izgrađena isključivo od kamena, bez uporabe vezivne žbuke i drvenih konstruktivnih elemenata. Ideja o gradnji katedralnog hrama datira iz 1298. god. kada je Šibenik dobio vlastitu biskupiju. Gradnja je započela 1431. god. i trajala uz prekide do 1536. godine. Za graditelja se uzima Juraj Dalmatinac.

Nakon sv. Mise, u jednom od mnogobrojnih restorana na rivi obilježit ćemo kćerke Kristine rođendan, koja je sa suprugom Željkom dovezla još jednog hodočasnika Claudia koga ćemo svi zvati Kajo.

Kako će nas do mjesta, gdje ćemo spavati dobro oprala kiša pa nam tako neće trebati tuširanje.

Nakon jutarnje kave koja je bila već u 6 sati servirana u pučkoj kuhinji, na čemu smo djelatnicima neizmjerno zahvalni, uputit ćemo se na sv. misu u

NAKON SV. MISE U CRKVI GOSPE VANKA GRADA I S UNUCIMA CLAUDIOM I LORENOM ZA VRIJEME ODMORA

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 crkvu Gospe van Grada. To je franjevačka crkva koja je posvećena 1740. godine. U toj crkvi se od davnina časti slika Majke Božje. Gospinu sliku su vjerojatno donijeli franjevci s Visovca. Ova je slika tijekom vremena obdarena mnogobrojnim zavjetnim darovima, kao znak zahvale za primljene darove.

Nakon sv. Mise, ispred crkve susrećemo drage osobe koje su u tijeku noći došle iz Zagreba pa će s nama ovoga vikenda hodočastit. Među njima je i Anđelko Đerek. No, i neki će nas napustiti. Tako je to, kao u životnom vlaku: jedni dolaze, drugi odlaze…

Krenut ćemo u pravcu Vrpolja nas tridesetak. Tu su i dvije obitelji s brojnom djecom. Do odredišta ima samo 12 km pa nismo s polaskom žurili, a i naši odmori će biti dulji. Duhovni vođa nam je danas fra Ivan Penava.

Stanka za doručak će biti upriličena u župnom uredu župe sv. Josipa Radnika Ražine. Dočekao nas je župnik don Ivica Boko i zaželjeti nam dobrodošlicu i i dobar tek. Predjelo se sastojalo od sira i pršuta, a onda je donesena vruća prasetina. Ja ovako bogato jelo ne spominjem, kako bih se pohvalio da smo na hodočašću dobro jeli, nego da istaknem dobrotu pojedinih župnika, njihovih suradnika, ali i vjernika koji su samoinicijativno nas dočekali s bogatim trpezama. Svima njima velika hvala i neka im Dobri Bog uzvrati dobrotom!

Nakon doručka što će nam ujedno biti i ručak, pomolit ćemo se u novoizgrađenoj crkvi pa nastaviti put.

Bar nakratko, zaklon od ljetne žege ćemo potražiti pod krošnjom velikog drveta, a žeđ utažiti lubenicama.

Dok smo odmarali, sustići će nas šibenski biskup msgr. Tomislav Rogić. Došao je da nas pozdravi i podrži u našem poduhvatu. Jučer, kada smo došli u Šibenik nije bio u mogućnosti da nas pozdravi pa je to danas nadoknadio. Donio nam je tri kartona sladoleda. Sjedio je s nama na sjedaljkama pore-

RADOSTAN SUSRET S ŠIBENSKIM BISKUPOM MSGR. TOMISLAVOM ROGIĆ

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 danih po zemlji jer je trava izgorjela od sunca, razgovarao s nama, slikao se sa svima onima koji su željeli imati uspomenu na slici s njim …

Sjećam se kako je prije oko mjesec i pol (16. lipnja) je u Vodicama između inih krizmanika krizmao i Claudia, moga unuka. Kada je Claudio kazao poluglasno: Dida, on je mene krizmao, biskup se blago osmjehnuo.

Pri rastanku nas je blagoslovio i zaželio sretno i uspješno hodočašće bez žuljeva.

U svetište Gospe Vrpoljačke smo došli prije 14 sati. S ovim svetištem nas je upoznao fra Ivan, naš današnji duhovni vođa između ostalog rekavši kako Gospina slika datira iz 1385. godine pa se smatra najstarijom slikom Gospinom u Hrvata.

U ovom, prastarom marijanskom svetištu Gospe Vrpoljačke, kojom se ponose žitelji Vrpolja i okolice, u srcu Šibenske biskupije, svake se godine, uoči Velike Gospe služi se svečana sv. Misa s početkom u 23 sata, tako da bi hodočanici tu i dočekao veliki blagdan Marijnog uznesenja na nebo.

Za nju se veže legenda kako je zabilježio don Krsto Stošić riječi iz narodne predaje, o hajduku Radojici. Njega su Turci zatočili u blizini Knina – kako navodi legenda, od vješala spasila upravo „Gospa od Vrhpoljca“, a on joj je zauzvrat obećao „krunu skovati“. Kad je obećanja izvršio, zarekao se da više neće ni „hajdukovati“ nego samo čuvati svoje dvore i majku staru. „Okove je (Bukagije) crkvi darovao da svjedoče do sudnjega dana kako Gospa od Vrpolja grada oslobađa od svakoga jada“. Mogli bismo slobodno kazati kako po narodnoj predaji Gospa oslobađa od svih okova. Ponovimo:

GOSPE OD VRPOLJA GRADA, OSLOBODI NAS OD SVAKOGA JADA!

Na drugom kraju mjesta, prenoćište će nam biti osigurano u školskoj športskoj dvorani.

Slobodno poslijepodne, svatko od nas hodočasnika je koristio na najbolji način, neki na kupanju na moru, neki u spavanju, a u večernjim satima

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 većina nas će pratiti malonogometni turnir u povodu DANA VELIKE GOSPE VRPOLJE. Jedan od članova sudačkog „stožera“ je i bogoslov Šibenske biskupije Ante Vrcić , koji je tumačio - glumio lik blaženog kardinala Alojzija Stepinca u dokumentarno-igranom filmu „ Alojzije Viktor Stepinac“ koji je prikazan na HTV1 na Stepinčevo 2019. godine.

S BOGOSLOVOM ANTOM VRCIĆ, GLUMCEM KOJI JE TUMAČIO LIK KARDINALA STEPINCA I JEDANIM OD ORGANIZATORA MALONOGOMETNOG TURNIRA

Nastavak u idućem broju: Vrpolje - Primorski Dolac - Kaštel Stari

(Radun) – Split – Dugopolje – Sinj - Trilj /Čačvina /– Aržano – Imotski – Posušje - Široki Brijeg – Mostar -Međugorje

ZAVJETNO HODOČAŠĆE – MARIJANSKI ZAVJET ZA DOMOVINU IDE DALJE

Tekst i slike: Mican