NARODNO RIBARSTVO U BiH – U DOLINI NA SAVI, hvatanje ribe rukama

RIBARSTVO NA SAVI, OSOBITO U DOLINI (KOTAR BOS. GRADIŠKA)

Priopćio: Vejsil Ćurčić Objavljeno u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine Sarajevo, april-septembar 1910.

HVATANJE RIBE RUKAMA

Najprimitivniji način hvatanja ribe u Dolini je hvatanje rukom. U mnogim slučajevima, osobito za vrijeme mrijestenja zalazi riba na plića mjesta, bilo to na prudove ili za poplave na poplavljene livade, pa onda mogu lahko uhvatiti rukom.

Na ovakav se način hvataju velike množine riba u Dolini, osobito šarani, jer se ni jedna riba ne usudi na tako plitka mjesta izaći, kao baš šaran, koji se suviše pouzdaje u to, da može daleko da skoči, pa da se skakanjem opet dočepa dubine (navodno skače šaran do 1,5 metra). Kako sam se sam osvjedočiti mogao, prevari se takav šaran često u svojem računu, ter se njihova jata u doba mrijestenja veoma omame, pa se zalete na tako plitka mjesta, da im pola tijela iz vode viri te se teškom mukom naprijed pomiču; ništa lakše opreznom ribaru, da se u takvom momentu priskoči i rukom ribu zgrabi i na suho izbaci. To se događa većinom još onda, kada voda dolazi. A kad se voda vraća, onda se jarci granjem pregrade, voda na to kroz granje ode, a ribe ostanu. I u krnjicama, lokvama, grabama zaostaje mnogo riba, koje onda prostom rukom ili najprimitivnijim alatima pohvataju.

Pojavi li se jato šarana ili druge ribe na takvom mjestu, digne se cijelo selo na noge, malo i veliko, staro i mlado, da tjeraju ribu, pa se tom prilikom prirede čitave hajke. Muškarci u svojim širokom zasukanim gaćama i rukavima, žene u svojim dugačkim povrh koljena uzdignutim košuljama (jedina odjeća ljeti) gaze katkad povazdan po vodi i svaki nastoji, da se što više ribe uhvati, koju sutra dan u kuzlovima odnesu na prodaju na Pazar. Ti su kuzlovi (Fisehkorb) pravi od kore i to od „vezike“ ili „suvezike“.

I čikove (piškurove) hvataju u Dolini često prostom rukom. Ogromna jata piškurova se u mulj tamošnjih đolova, ali ribar njihova skrovišta lahko otkrije. Ribar objesi torbak o rame i zagazi u vodu, pa kad naiđe na

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 takovo mjesto, brzo i vješto rukom ribu zgrabi. Za taj posao treba mnogo vještine i spretnosti, jer su čikovi sluzavi, pa se lahko iz ruke izmaknu, ako ih ribar energično ne ščapi. Za to čikova treba srednjim prstom opasati, onda ne može izmaknuti. Neki Mika Šokić uhvatio je na taj način za nekoliko sati 25 kg piškurova.

Uostalom hvata se pastrma još i danas u mnogim brdskim potocima prostom rukom.

Na Bosni, Vrbasu i Neretvi ima ribara, koji rone u velike dubine i hvataju rukom ribu, koja se zavukla pod kamen, pod žile ili grmlje i tamo miruje. Naravno da nije svaki vješt tome opasnom poduzeću: valja da umije dobro plivati i pod vodom nekoliko časaka izdržati. Poznam nekog Osmana Bekića iz Visokog koji navodno može 6 minuta da pod vodom ostane. Ovim se poslom međutim bave najviše naši bosanski cigani „kotlari“, koji zasuču svoje nogavice, pa kroz prednji prorez „etinač“ uhvaćenu ribu u gaće bacaju.

Ljubo Nenadović u svojoj knjizi o Crnoj Gori veli, da Crnogorac zaroni u duboki vir Morače, te u kamenoj špilji nađe ribu, zavuče joj prste u škrge do glave, pa s njom iskoči gore. Riba je često duga kao i gnjurač i u borbi ga iskolje riba jako te se voda okrvavi.

Veoma je razvijeno hvatanje ribe prostom rukom u Hutovom blatu u Hercegovini, gdje se osobito dvije vrsti, keljavac i plotica u velikim množinama u šašu i u podprištima. U Popovom polju opet gaovice u močvarama i lokvama na taj način hvataju.

Sigurno su i prehistorički sojeničari u Dolini pod istim uvjetom ovako ribu hvatali.

Dolinski ribari posluže se kadikad i toljagama, kada hvataju rukama ribu. Ovakvom toljagom udari se riba po glavi pa se odmah onesvijesti, te je tako lahko uhvati.

Nisu tu posebno za taj posao napravljene toljage, već ribar pograbi kolac ili uopće sve, što mu prije pod ruku dođe. Međutim se toljaga samo onda upotrebljava, kada za poplave izađu velike množine riba na livade ili na plićine. Kada ne bi bilo toljage, mnogi bi masni šaran umako. Taako ga ribar klepne dobro po glavi, pa se ne treba s njim naganjati. Nu često se sasvim slučajno ribe u tom kraju na taj način ubijaju; stanovnici vozeći

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 se u čamcima nailaze često u plitkim mjestima ili grabama na velike zaostale ribe, koje jednostavno ubijaju veslom ili sjekirom pa u čamac bace.

Toljagom se služe ribari u mnogim krajevima i napredne Europe. U Njemačkoj na primjer tuku tamošnji ribari na isti način štuke za vrijeme mrijestenja, pa se u njih to zove „Hechtedillen“, Hechtedečden, ili „Hechtedrillen“. U primitivnih naroda i u krajevima, gdje se ribe još u velikim jatima seli uz vodu i niz nju kao i mladica u rijekama Aljaske i sjeverne Azije ima u tu svrhu specijalnom napravljenih toljaga. Na takove se toljage često naslikaju ili urezuju različiti motivi, koji imaju da donesu dobru sreću u lovu n. pr. Ljudske i životinjske glave, ribe, različiti totemi it.d.

Nije dokazano, da li su se i prehistorički sojeničari u Dolini služili toljagama. Po svoj prilici uzimali su onda, kao što i danas rade, obične štapove, kojima tuku također i divlje patke.

Poznate su doduše neke prahistoričke toljage od hrastovine iz sojenica u švicarskim jezerima. Keller piše u svojim izvještajima o sojenicama: u Meilenu i drugim sojeničnim razvalinama našle su se grane različitih stabala sa kvrgasti izraslinama, koje su izdjelane kamenom sjekirom i nožem od kamena, a imaju oblik maljeva i toljaga.

ŠARAN I ČIKOV– PIŠKUR , SLATKOVODNE RIBE KOJIMA DOLINSEKE VODE OBILUJU

Bošnjaci prave danas još svuda po zemlji 1 metar dugačke štapove sa kvrgastim izraslinama na donjem kraju; ove se toljage upotrebljavaju kod igre „kevanje“ koja se još uvijek mnogo u nas igra.

U idućem broju: Hvatanje ribe u zamke, kopljem i harpunom