BOG KAO LJUBAV, p . Ivan Marija Tomić

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 BOG KAO LJUBAV

„Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!“ (Mt,5,9)

Draga braćo i sestre – „Mir vama!“

p. Ivan Marija Tomić OP

Što je to mir? Što se doista pod tim pojmom podrazumijeva? Kakav to mi mir želimo? Želimo li ga uopće?

Jedan drevni kršćanski pisac – Pseudo-Dionizije, tvrdi kako je kretanje svih stvari, bez iznimke, prema miru. Onomu koji mu je predbacivao činjenicu da se mnogi protive miru i da se raduju svađama, srdžbama, promjenama i pobunama, on je odgovorio da i njih nose tamne slike jedne želje za mirom, samo što ih nastoje ostvariti na pogrješan način.

Možemo reći da čovjek iz najveće dubine svoga bića čezne za mirom. Ali često mu nije poznata narav toga dobra koje zaziva svim svojim željama, a putovi kojima ga nastoji doseći nisu uvijek i Božji putovi. Danas se mir razumije ponajprije kao međuljudski odnos koji prihvaća drugoga i priznaje mu vrijednost i to isto od njega očekuje. Kao nekakav dobroćudni humanizam i toleranciju. To vrijedi kako za privatno tako i za javno područje, za usko susjedstvo kao i za mir među narodima. Temelj mira ne gleda se više u njegovu božanskom izvoru nego u dobroj volji i u inicijativi svih sudionika. On je rezultat nekakvog usklađivanja svih opravdanih interesa.

Zato istinsko poimanje mira kao i dolazak i borba (!) za taj mir treba proizlaziti iz onoga što je sam Bog objavio, odnosno iz samog Boga kao takvog.

Počet ćemo stoga od svetopisamskog pojma „mir“ – „šalom“. Biblijska uporaba riječi mir daleko nadilazi današnje uobičajene značenjske nijan-

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 se. Heb. riječ šalom znači izvorno „biti čitav, nepovrijeđen, zdrav, uređen, sretan“ i proistječe iz čežnje čovjeka za novom cjelinom. Šalom označava i čovjekov psiho-fizički sklad, njegovo zdravlje. U to spada među inim i mirno posjedovanje zemlje.

Željeti nekom čovjeku mir, u tom kontekstu, znači imati mir s Bogom, stajati pod njegovom blagoslovnom snagom. S tog religioznog stajališta mira razumljivo je da rat ne mora bezuvjetno značiti suprotnost miru, možda se čak mora i dogoditi poradi mira. U početku izabranog naroda, pobjeda u ratu često se shvaćala kao izraz mira s Bogom. Ali, u doba proroka dolazi do dublje čežnje za onim konačnim mirom – mirom kao nagradom za vjernost vjere, konačnim darom što se očekuje za budućnost i poima kao – promjena srca.

U Novom zavjetu dotadašnje poimanje i dalje jako djeluje, ali u Kristu dobiva vrhunac svoga produbljenja i shvaćanja jer u sebi obuhvaća Isusovo djelo spasenja. Najobuhvatnije je Kristovo djelo prikazano kao mirotvorstvo u Ef 2,14-16 - „Doista, on je mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu.“ Naime, Krist je naš mir jer je razrušio zid svjetske sile, zakon i njegovo neprijateljstvo. On je naš mir, jer je time što je razvlastio zakon – čovječanstvo, Židove i pogane preoblikovao u sebi novog čovjeka i sve u svom tijelu izmirio s Bogom. Gdje se to dogodilo? Na križu i u njegovu razapetom tijelu.

Naime, u poslanici Efežanima, gdje govori o pomirenju između Židova i pogana kroz Krista, Pavao dalje i kaže – „…u sebi uspostavljajući mir, od dvojice sazda jednoga novoga čovjeka te obojicu u jednome Tijelu izmiri s Bogom na križu, ubivši u sebi neprijateljstvo. I dođe da navijesti mir vama daleko i onima blizu, jer po njemu jedni i drugi u jednome Duhu imamo pristup Ocu.“(Ef 2,15-18)

Ukoliko tako promatramo mir vidimo kako on nužno obuhvaća više razina.

Sveti Toma Akvinski, tumačeći riječi Kristove: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem.“, kaže: „U čovjeku postoje tri tipa reda: red čovjeka sa samim sobom, red čovjeka s Bogom, i red svakog čovjeka s bližnjim. Tako da za čovjeka postoje tri vrste mira: nutarnji mir, po kojemu je čovjek u miru sa samim sobom, bez smetnji vlastitih sposobnosti; mir po kojemu je čovjek u miru s Bogom, potpuno se pokoravajući njegovim odredbama, i mir koji se odnosi na bližnjega, po kojemu živi u miru sa svima.“

No, ukoliko promatramo mir počinjući od samog Boga, odnosno božanskih osoba, možemo reći kako sve tri vrste mira, koje navodi sveti Toma, proistječu iz nutarnjeg – božanskog mira koji je u samom Bogu.

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 Stoga ćemo prije svega promislimo taj odnos.

Odnosi u Bogu - Bog je mir

Sveto pismo nam govori o „miru Božjem“ (Fil 4,7) i o „Bogu mira“ (Rim 15,33). Mir ne označuje ovdje samo ono što Bog daje, nego također ono što Bog jest. Mir je zapravo ono što u Bogu vlada. U jednom svom himnu Crkva naziva Presveto Trojstvo „oceanom mira“, i to nije samo pjesnički izričaj.

Za Pseudodionizija mir je jedno od „imena Božjih“: „Gore, dakle, hvalimo mir Božji, počelo jedinstva, mironosnim himnima. On naime sve sjedinjuje i rađa, i stvara slogu i sklad među svim stvarima. Stoga sve stvari čeznu za njim koji preobražava u posvemašnje jedinstvo njihovo djeljivo mnoštvo i sjedinjuje u jednoličnu koegzistenciju unutarnji rat čitavog svemira (…). Bog je autor mira u sebi.“

Pri tom, treba reći da ovaj Božji mir ne podrazumijeva samo smirenost, već i činjenje. Sve je u biti potaknuto željom za njim. I sam mir ostvaren od Krista na križu, označava obnovu božanskog mira u svemiru.

Ukoliko Boga promatramo kao sveto Trojstvo – kao odnose Oca i Sina i Duha Svetoga, možemo reći kako je mir koji tu vlada „smirenost reda“ u odnosima više osoba. I stoga možemo povezati to najviše s Duhom Svetim kao plodom ljubavi Oca i Sina, kao onim koji jest ljubav Oca i Sina, a samim tim i Onaj koji jest mir koji vlada u njihovu odnosu.

Stoga upravo i možemo reći kako svi kasniji stupnjevi mira koje smo naveli bivaju plodom Duha Svetoga, koji zahvaća naša srca pojedinačno, ali i međusobno, dok nas prije svega uvodi u sam božanski odnos u Trojstvu, u sam mir i ljubav koji vladaju u Trojstvu to jest u Bogu. On biva vezom mira u Bogu i između Boga i ljudi, te između svih koji su s Bogom međusobno.

Red čovjeka sa samim sobom i red čovjeka s Bogom

Ova dva reda u biti su nerazdvojivi kao što su nerazdvojivi mir u čovjeku i mir s Bogom koji iz njih proizlaze.

Unutarnji mir, ne može nam biti dan neovisno o našem stavu prema Bogu. Čovjek koji se protivi Bogu, koji više ili manje svjesno bježi od njega, njegovih poziva i njegovih zahtjeva, ne može biti u miru. Čovjek koji je daleko od Boga i čija volja nije potpuno usmjerena prema Bogu, ne može imati dubok i trajan mir:“Ti si nas stvorio za sebe, Gospodine, i naše je srce

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 nespokojno dok se ne smiri u tebi.“, kaže sveti Augustin. A Dante će reći u svojoj Božanskoj komediji – „U Njegovoj volji je mir naš.“.

Ukoliko je nemir u čovjeka ušao kroz njegovo nepokoravanje Božjoj volji, dakle, kroz grijeh, čime je unesen nesklad u odnos između Boga i čovjeka, a samim tim i nesklad u samog čovjeka ( - strah je vrlo dobar pokazatelj toga – „Pobojah se jer sam gol…“), a posljedično i nekad između ljudi, kao i na koncu između ljudi i svega stvorenog ( - iz raja istjerani, zemlja mu korovom rađa…); onda je nužno da proces prema miru ide u suprotnom smjeru – da ide iz neposluha prema posluhu, iz nevršenja volje Božje u vršenje – iz grješnog načina života u svet.

To je naravno moguće tek nakon Kristova spasiteljskog djela u kojem je Bogočovjek učinio ono što niti jedan čovjek nije mogao. No, sad, u Kristu može. I stoga, taj nutarnji red u čovjeku, kao i između čovjeka i Boga, proizlazi iz stava čovjeka koji je odlučio ljubiti Boga iznad svega, koji u svakom trenutku iskreno želi dati prednost Božjoj volji nad svojom, koji ne želi svjesno Bogu išta odbiti.

Naravno, to ponašanje u svakodnevnom životu možda ne će biti u savršenom skladu s tom željom, ali će to žaliti, molit će Gospodina za oproštenje, pokušavat će se popraviti. To dakle, nije savršenstvo, niti stanje svetosti, ali jest put prema tome. To je stav srca, dobra volja, odluka da se u malim i velikim stvarima Bogu uvijek kaže da, to je, dakle, uvjet bez kojega nema unutarnjega mira.

Mi ne možemo biti stvarno u miru sve dok naše srce na taj način nije našlo svoje jedinstvo; dok nije na takav način uspostavljen red u nama i red prema Bogu. Srce je ujedinjeno tek kad su sve njegove želje podređene želji da ljubi Boga, da mu se svidi i da čini njegovu volju. Mir u nama i mir u našem odnosu prema Bogu – možemo reći dva su lica iste medalje.

Pri tom, može se učiniti kako isticanje prije svega tog nutarnjeg mira, na uštrb onoga vanjskoga, dok u svijetu bjesne ratovi, trpljenja i bijeda, jest nešto sebično. No, to je upravo suprotno. Naime, unutarnji mir, budući da, kao što vidimo, proizlazi iz našeg obnovljenog odnosa s Bogom, a zatim i sa samima sobom, nužno nema nikakve veze s neosjetljivošću, utrnućem osjećaja ili hladnom ravnodušnošću koje možemo npr. raspoznati u budizmu ili slično. Naime, jedino mir srca oslobađa nas od nas samih, povećava našu osjetljivost za druge i čini nas raspoloživima za njih.

Jedino čovjek koji živi u unutarnjem miru može djelatno pomoći svojemu bližnjemu. Kako prenijeti mir na druge, ako sami nismo u miru s Bogom i sa sobom? Kako će mir vladati u obiteljima, u društvu, među ljudima, ako najprije na zavlada u srcima?

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

Ukoliko se sjetimo da je tema ovog izlaganja zasnovana na Isusovoj rečenici „Blago mirotvorcima..“, dakle – blago onima koji čina ili tvore mir, onda nam se nužno sad nameće dvovrsnost tog truda i „borbe“ za mir, a to je kako nastojanje oko unutarnjeg mira, tako i nastojanje oko vanjskog. Možemo reći kako je vanjska borba za mir to uspješnija ili neuspješnija koliko je uspješnije ili neuspješnije naše nastojanje oko unutarnjeg mira.

Naime, i nutarnji mir i vanjski plod su žrtve i borbe. Duhovni život nije poput mirnog toka nekog monotonog života u kojem se ništa ne događa, već mjesto stalne, katkad i bolne borbe, koja će završiti tek našom smrću. To je borba protiv zla, protiv napasti, protiv grijeha koji je u nama. Ona je neizbježna i treba ju shvatiti kao izuzetno pozitivnu stvarnost, jer, osvrćući se na tu borbu, kaže sveta Katarina Sijenska – „bez rata nema mira“, bez borbe nema pobjede. Kroz tu borbu mi se pročišćavamo, duhovno rastemo, učimo poznavati same sebe i naše slabosti kao i Boga i njegovo beskrajno milosrđe.

Pri tom, kršćanin se za mir bori mirna srca. Što mu je srce mirnije, to je učinkovitija borba, jer mu taj nutarnji mir, koji je, kao što smo rekli, plod mira s Bogom, i dar Duha Svetoga, omogućuje da se bori Božjom snagom, a ne svojom. I tako, boreći se Božjom snagom za nutarnji mir, mi se s istom počinjemo boriti i borimo za mir među ljudima.

Red čovjeka s bližnjim – mir među ljudima

„Odakle ratovi, odale borbe među vama? – pita se sv. Jakov. – Zar ne odavde: od pohota što vojuju u udovima vašim?“ (Jak 4,1). Umirujući dakle, pohotu u nama, mi unosimo mir u svijet. Mir se tvori upravo malo po malo, započinjući odmah, tamo gdje se nalazimo. Kao što dostaju dva ljudska stvorenja, muž i žena, da rode život, a nisu dostatne bezbrojne knjige i osobe koje o njemu raspravljaju oko stola, tako su dovoljne dvije osobe da rode jedan mir. Mir se, naime, ne tvori kao što se tvori rat. Za započeti rat potrebne su strategije, duge pripreme i oblikovanje vojski. Mir, se pak, tvori upravo protivno od toga. On se ne ograničava na to da se oko jednog programa ili jedne metode mira sabere veliko mnoštvo pristalica, da bi se poslije toga krenulo u njegovo ostvarenje. Jer – u međuvremenu bi nastali deseci različitih stajališta i razilaženja i na kraju bi prije došlo do rata nego do mira.

Kako se onda postaje mirotvorcem, stvoriteljem mira?

Prvi stupanj, a koji proizlazi iz nutarnje borbe jest – da se ne širi zlo. Da se ne bude agent Zloga tj. đavla u svijetu. Treba biti završna stanica za zle riječi, misli, sudove i kritike.

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

Drugi pak stupanj jest poduzeti djela mira i pravednosti.

Tako mirotvorci bivaju oni koji se zdušno i svim silama zauzimaju za pošten mir izgrađen na Božjem miru, istini i pravednosti. To zauzimanje počinje od osobnih odnosa s drugima, te uključuje neminovno djelovanje koje je usmjereno na izgradnju zdravih i potpunih odnosa među ljudima i cjelovitih odnosa između ljudi i samoga Boga. Samo oni koji se budu ponašali poput Isusa, gradili mostove među ljudima i između ljudi i Boga, bit će s pravom Božji sinovi, bit će doista Božja djeca jer je u tom izričaju sadržan najviši i najčistiji odnos koji ljudi mogu međusobno imati, ali i najsavršeniji odnos prema Bogu. To je cilj i vrhunac spasenja.

Tako se nutarnji mir koji proizlazi iz Božjeg mira, preko pojedinca koji ga nosi u sebi prelijeva na one oko njega i tvori mir na razini međuljudskih odnosa i odnosa između zajednica.

Stoga, možemo reći da je vanjska borba za mir osuđena na propast ukoliko ju vodi osoba koja je ohola, okorjelog srca, nepravedna i lošim namjerama, nezainteresirana za patnje drugih – drugim riječima osoba koja nije, uz Božju pomoć, tvorac mira u sebi.

Pri tom, lako nam može pasti na um Kristova rečenica kako nije došao donijeti mir nego mač – tj. razdjeljenje, rat (usp. 10, 34). No, kad je to rekao, mislio je na rat zlu, sotoni, svijetu; zlu koje vrijeđa, sotoni koji ubija, svijetu koji je vječna svađa i kavga. Ukratko – Krist je došao donijeti rat ratu.

Mirotvorci su zapravo oni koji vode rat protiv rata; oni su pomiritelji, tvorci sloge. Povod je svakom ratu sebeljublje, koje se pretvara u ljubav prema bogatstvu, u oholost zbog imetka, u zavist prema onome koji ima više, u mržnju prema slabijima – a novi zakon uči mržnju prema samom sebi, prijezir dobara koja se mogu mjeriti, ljubav prema svim stvorovima, pa i prema onima koji nas mrze.

Mirotvorci koji uče i vrše tu ljubav, uništavaju svaki rat u korijenu. Kad svaki čovjek bude ljubio Boga svim srcem, svom dušom i svim umom svojim, a svoga bližnjega kao sebe samoga, ne će biti više ratova ni malih, ni velikih, ni domaćih, niti među državama, ni jezikom niti rukom; ne će biti rata čovjeka s čovjekom, mežu staležima i narodima.

Pri tom, takvi mirotvorci, oni koji su sinovi u Sinu, koji su Božja djeca zbog toga što su Kristovi i poput njega Mironosci, moraju biti spremni doživjeti ono što je on doživio – a to je da spajaju razdvojene, one sa svih strana, šireći ruke prema njima razapeti na vlastite križeve.

Jer, mirotvorci moraju biti spremni da će rat prije svega biti okrenut protiv njih, da će ih Zli i zli (malim i velikim slovom) uzeti prve na svoje ratne nišane, da će dobivati neprijatelje na sve strane, mnogo brže nego prija-

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36 telje, i to zato što će se morati boriti protiv uzroka koji donose raskole među ljude. A taj Božji mir koji nose – biva uzrok još većem nemiru – nemiru onih koji mira u sebi nemaju.

Ali, kao što reče jedan svetac – „Mirotvorci nisu samo oni koji su međusobno u miru, već i oni koji dovode u mir one koji su na suprotnoj strani. To su oni koji svojim učenjem obraćaju neprijatelje Božje. Kao što je Jedinorođeni Sin pomirio nas s Bogom dok smo mu mi bili neprijatelji, na to su pozvani i mirotvorci kao „sinovi Božji“.

Ovo promišljanje završavam jednom molitvom iz 18. stoljeća: "Dobri Bože, čije kraljevstvo u nama sama je ljubav i mir, stvori ti sam u našoj duši onu šutnju koja ti je potrebna da joj se možeš izreći.

Smireno djelovanje, želja bez strasti, revnost bez uzrujanosti: sve to potječe samo od tebe, vječna Mudrosti, beskrajna aktivnosti, nepromjenjivi početku, počelo i uzore pravoga mira.

Ti si nam obećao ovaj mir po ustima proroka, učinio si da nam dođe po Isusu Kristu, dao si nam garanciju za njega po izljevu tvoga Duha.

Ne dopusti da zavist neprijatelja, uznemirenost strasti, skrupuli savjesti učine da izgubimo ovaj nebeski dar koji je zalog tvoje ljubavi, predmet tvojih obećanja, nagrada krvi tvoga Sina. Amen".