Umjetnici
Emilija Dević
Izdavač zbrke: Svijet kulture - 2016. Grafička priprema: Filip Filipović
www.svijetkulture.com Autorica pjesama: Emilija Dević
Rođena sam 24.02.1957. godine u Poreču. Pjesme pišem od djetinjstva a do sada sam objavila 5 zbirki. ČUVARI SNA 2O11.; KNJIGA VJEČNOSTI 2011., ; PUTNIK BEZ ADRESE 2011; KORACI KROZ VRIJEME 2014. godine. Član sam Udruge “Providenca“ Biograd i Matice hrvatske. Primljena sam u Hrvatsko književno društvo (HKD) Rijeka, najprije kao pričuvni, a od 2013. godine postala sam redovni član.
MJESEČINA U POLJU LAVANDE noćne vile izgubile plava ogledala pa ih šapatom traže s mjesečinom u polju lavande otisci jutrom ostaju meki... mirišljavi kad protrči kraj njih djevojčica sa ljubičastim očima a mjesec ranjiv sklapa oči vjedra žuta sprema šta će vilama ogledala kad se u očima dobrote ogledaju i na bistrim jezerima nade nevine i mlade trče po mjesečini mjesec u poljima lavande i sam omamljen umeće zvijezde kad ptice na jesen odjezde smjerokaz budu jatima dok vjetar njiše bokovima zgrćuć’ ljubičaste haljine pčele medarice spremaju ćupove lavande i mjesečine
U KORAK SA VUKOVIMA Uvijek padam na slatkorječivost umilne poglede a onda se stopim sa prazninom slomljene mačeve svoje duše poredam po predvorjima tišine u crvenim makovima tražim zaborav jer plamen moje duše gorjet će i kad mene ne bude kao malo svjetlo tragačima nevidljivih puteva a maske klize same sa prijetvornih lica meni su draže slomljene igračke u plavom balonu vilenjak mi se smješi uz svjetlost svijeće drhte stihovi napisani rukom djevojčice razdanog srca... vitezovi su davno otišli u legende ostala sam sama ukorak sa vukovima...
Umjetnici
CRTA Ponekad trebalo bi podvući crtu oprostiti sebi i drugima greške i promašaje i sjesti na prvi vlak koji naiđe u suton a da te ama baš nitko ne isprati pronaći prazno mjesto u vagonu sudbine i nasloniti se na hladni prozor samoće dok kroz tebe promiču krajolici putokazi ionako ne pokazuju pravi smjer sanjarima su oblaci jedina meta dok spava dijete svijeta nebo je tanka granica vjetar nosi nadanja a sva usputna stradanja zapisat će umorni pjesnik u nevidljivu bilježnicu snova i nastavit sanjat putovanja nova pružit će mu ruku anđeo noći dok se mjesečina toči putevima
PREDBOŽIĆNA PJESMA Uvijek je prerano za odlaske i opraštanja Nepoznata ptica odnosi u kljunu zrnce istine Ceste su obilježene bijelim crtama Po kojima plešu klaunovi nestajuć u maglama Pribježište među prstima traži pjesmu Mekanu... sanjajuću... iz koje se sporo budi Smiješe se neki nepoznati ljudi I grle međusobno zaljubljeni parovi Koliko dugo ostaje zabilježen trag u vjetru Kad odlete na jug ptice? Pronalazim tvoje lice slomljeni moj anđele Iza žute slike na zidu punom paučine Sakrio si od mene suzu I tišinu vezao u okove Ostavio mi neke nove tokove I obale sa kojih odlaze putnici u nepovrat A Božić je pred vratima Možda svrati i u moju dušu I zabijeli snijegom sjećanja
ZA ŽIVOT JEDNOG SNA Za život još jednog sna spremna sam upoznati demone svoje duše oteti vilenjacima frule noćiti sa vjetrom na nekom gluhom raskršću za život još jednog sna spremna sam poći u planine i posjetiti šutljiva pustinjaka prebirati debele knjižurine uz blijedu svjetlost žute lojanice za život još jednog sna spremna sam noćiti uz zvijezde uz šutljivi mjesec i pustit da uz mene sjede blijede sjene predaka spremna sam otvorit vrata u onostrano stat uz rame vitezu što krvavo koplje drži u rukama i strpljivo čekat u lukama brod što se neće vratiti sa pučine za život još jednog sna...
ZNA ME ZATEĆI DAN Zna me tako zateći dan svojim svitanjem noć me glasovima dozivati pjesma zateći nespremnu i radost čekati na raskrižju. samoća me zna zagrliti ko prijatelja ljubav na dlanu nositi a mir oluji u duši prkositi. znam samu sebe zagrliti anđeo zna me povesti u plave daljine i tamo ostaviti duša me moja zna ljubavlju iznenaditi!
Umjetnici
VRATA
ODAJA TIŠINE
Otškrinuh vrata viri sjećanje. je l’ to vjetar ili su moje misli tebe pronašle?
U odaji tišine spava golub mira, leptir duše na spomenik slijeće. Neznan netko tihu simfoniju svira na povjetarcu titra plamen svijeće.
Zatvaram vrata u tišini zaključavam ih jesam li i sjećanje zauvijek zatvorila?
Bijela tišina u srce svraća možda samo na trenutak, duša se to nebu obraća, nalazeći jedan mirni kutak. Samo da uspomenu u luku obiđe, još samo da sjećanje ne zaboli. Kad u predvorja odaje siđe da srce joj čežnjom ne izgori. Vjetra da joj snove ne ukrade, vječnim dahom da prodiše. Kraj nje anđeo tišine stade I tugu bijelim krilom briše
ODUVIJEK SAM TI PRIPADALA Oduvijek sam Ti pripadala, od rođenja Ti si me k sebi zvao, oko mene zastor zaštićeni si tkao. Ja mala poput palčice, u orahovoj ljusci sam životom plovila i leptire iluzija u neznanju lovila. Doticali me snovi poput bijelih oblaka, zaneseno se ogledala u vodama čežnje, ne znajući da me Ti strpljivo čekaš na svakoj mojoj obali. Oduvijek sam Ti pripadala kao što pripadaju Ti duše, osamljene i izgubljene u mrenama noći. Ostavljao si mi svoje znakove na svim putevima kojim sam sa strahom kročila Tvoja milost oduvijek se u moju dušu točila, kako bih Te jednom mogla zavoljeti... Oduvijek sam Ti pripadala valjalo mi se samo prisjetiti, šum anđeoskih krila osjetiti i privezati trošni čamac u Tvoje pristanište Skloniti se od vjetrova prolaznosti koji su šibali izmučenu dušu kroz hodnike... nekih izgubljenih godina...
OLOVKA PIŠE SRCEM Olovka piše srcem utkanim u plavu nit, s mukom otvaram stranice, u bunilu teku stihovi poput slapa iz nepresušnog izvora Razdanjuje se. Žedna ptica moje duše dolazi na pojilo, moja ruka klonula, zapliću mi se pjesme poput leptira u razbarušenoj kosi. Pažljivo ih polažem na dlan ionako će uskoro odlepršati.
PERO IZ KRILA ANĐELA 1 Pero iz krila anđela, šumeći lepet krila nada mnom, moja duša otežala nanovo pronalazi put. Bjelina silazi na zemlju, nejasan lik, moje lice u zrcalu gledam ga sa čuđenjem. Nevidljiva mreža razapeta između neba i zemlje, silazi njome jedan anđeo uzima izgubljeno pero bijelom rukom. Svijet i ja u slici prelama se svjetlost duginim bojama i dok noć riče poput ranjene zvijeri, moje ruke ljubi blijeda zora, u polusnu drhtim, sva u bunilu...
Umjetnici
2 Slutnje meke i mlake, otvaram teške vjeđe, anđeo mi se smiješi, slatki miris preplavljuje mi nosnice. Ne, ne želim se još probuditi, Visoko podiže ognjeni mač nad mojom glavom, obranu i štit zlo nevoljko odmiče putem, zaklanjam oči rukom, zasljepljuje me to plavetnilo. Stazom kojom prolazi ostaje razbacano cvijeće, ostaje miris vječnosti. 3 Začuđeno otvaram oči.
Da li me je to anđeoska ruka dotaknula? Mir polegao u mene kao ptica u gnijezdo, veliko svemirsko jaje bubri prije no što se rasprsne u mnoštvo zvijezda, ispremiješani glasovi anđela i ljudi, sa šapatom odmiču neznani svjetovi.
TRI PJESME 1 Nepomućena radost kaplje na moje sklopljene vjeđe a mir zapljuskuje dušu u valovima je l’ to zbivanje ili stanje jesam li pronašla jedno tiho mjesto u beskrajnom svemiru mjesto gdje borave anđeli što se sad čude našem susretu na granici dvaju svjetova 2 Na pragu dva svijeta otvaram tiho vrata da ne probudim anđele koji drijemaju po uglovima djetinjim, začuđenim očima slažem sliku od djelića hoću li složiti slagalicu prije no što vjetar zalupi vratima? Oko mene beskrajno plavetnilo jesam li ušla u vlastitu sliku, vrijeme tu nema značaja. možda sam se vratila svom domu prije svitanja i sad tapkam u mraku prepoznavajući stvari samim dodirom spavaju anđeli nepomućenim snom, stražari na nebeskim vratima i iako vjetar pojačava lagano brišući sjećanja ostati ću umnožena
beskrajnim ogledalima oko sebe 3 Vilenjaci ovdje ne borave tko mi onda prlazi tapkajući po mraku sitnim koracima? prilika u srebrnom plaštu otire moju suzu drhtavim prstima ako sam zalutala u vlastitom snu ne želim se probuditi sa vriskom na usnama šum krila svud oko mene Tko si čovječe? duboko u meni zrije pitanje dok zvijezde nad mojom glavom plešu moje sestre što su me prepoznale i od mene same spasile
Umjetnici