Mirela Klarin Umjetnici
Izdavač zbrke: Svijet kulture - 2016. Grafička priprema: Filip Filipović
www.svijetkulture.com Autorica pjesama: Mirela Klarin
Mirela Klarin o sebi. Živim u predivnom mjestu Jezera na otoku Murteru. Moj otok, moje mjesto je vječna inspiracija u mojim pjesmama, mojim pričama. Radim kao knjižnjičarka u Narodnoj knjižnici i čitaonici Tisno. Pišem pjesme, priče za odrasle i priče za djecu.
POLJANO MOJE MLADOSTI Iz Šibenika nisam, ali ga volim neizmjerno ga volim Gimnazija, Riva, Poljana, Centar, Kastel, Toma ostaju u srcu moje mladosti i izmame čeznutljiv osmijeh na moje lice Gore, dolje, gore, dolje, pogledi, osmijesi slučajni dodiri, simpatije prve, ljubavi velike, uspomene trajne Poljano moje mladosti, poklonjeno vrijeme radosti I danas, kada koračam po tvome kamenu, zastanem zatvorim oči i ugledam ugledam svu tu silnu i lijepu mladost kako se smije kako koketira, kako se drži za ruke, ljube, grle Vidim sjaj u očima, bezbrižnost koja želi samo voljeti i živjeti Nema straha, ne, ne vidim ga, ne postoji I gle, eno mene, ja i moj dragi zagrljeni se ponosno pokazujemo cijelom svijetu Sigurni u vječnost svoje ljubavi, u budućnost naše sreće Otvorim oči i sva ta vreva, žamor, ljepota nestane Stvori se samo niz poredanih, hladnih, limenih ljubimaca Okrenem se a moje crnokose ljubavi nema Ali drago mi je da sam je na trenutak vidjela I tebe, Poljano moje mlados
Umjetnici
PTICA U LETU Kada me ugledaš uhvati me Uhvati me da ti ne pobjegnem Ako ti pobjegnem nikada ti se više vratiti neću Jer ja sam nomad u duši a ptica na svijetu Kojoj neba nikad nije dosta Svi kažu da je svijet velik, ali vjeruj mi,nije Gdje god da pođem tebe želim naći Svoja krila ne mogu rastvoriti bez želje Da te sa njima zagrlim Svugdje me prate misli o tebi i ne daju Mi prostora da dišem Nemam više snage da letim Uhvati me i poljubi me Jer i nebo bez tebe postalo je sivo Kao i ljudske duše koje lete oko mene Zato uhvati me i poljubi me da mi nebo Opet postane plavo i sunce žuto Zato uhvati me i poljubi me i da mi moje jadno izmučeno Srce opet postane živo
SINOVI MOJI Kroz divne trenutke moja sjećanja plove u djetinjstvo vaše sinovi moji obojanim bojama šarenim, djetinjim i mladenačkim ti krasni trenuci života moga neizmjerno blago moje, moja ponos, moja sreća, moja ljubav Kroz divne trenutke moja sjećanja plove U mladost vašu sinovi moji Tu divnu, preslatku mladost Satkanu od zlatnih i srebrnih niti Radost moja, duša moja, srce moje puno ljubavi Vi danas divni krasni ljudi, vi divni moji momci U miru kroz život plovite, nek vas sreća prati I Bog s vama neka bude i kad mene nema više Pamtite svoju majku koju sretnom napraviste I koja uz vas sretno ostariše Vi dvije moje zvijezde sjajnog sjaja Vi dva moja sunca na nebeskom svodu I vaše zvijezdice koje ste mi podarili I vaša malena sunašca kojim ste me darovali U miru kroz život plovite i nek vas sreća prati Sinovi moji dragi
ĆAKULONE
Sastale se dvi ćakulone Isprid porte gospodskoga dvora Mande i Marijeta ćakulone glavne Nadaleko znane ćakulaju, ćakulaju ćakulone ćakulastim jezikom ne posustaju Bogu hvala materijala ima I bez onoga interneta Ćakula glavna jučerašnja šala Nasmijana lica velika i mala Pas Šarko vuka gaće šjor Marka Kaletama i skalinama sve do gospodskoga dvora Ma ne bi bilo šćete ni zere Da su gaće bile u kući Markove žene Ali na nesriću Markovu i Markove žene Gaće su bile u kući suside Tonke Za sve bila kriva špina ova vrućina i Tonkina golotinja nije jadan Marko kriv ništa vlaška krv je to moj sinko ne možeš ti š njon na kraj to se zna
Umjetnici
GRAD NA OBALI JADRANSKOG MORA Jesam, tu sam, postojim Postojim u jednom dalekom kutku na sjeveru svijeta I ti postojiš, znam, dobro znam Postojiš u jednom divnom gradu na obali Jadranskog mora U toplom gradu, svjetlom gradu, u gradu gdje i noć svijetli I ja sam trebala biti s tobom u tom gradu, tvome gradu Ali željela sam više, željela letjeti u visinama nepoznatim I letjela sam više i kada sam dotle doletjela, spoznala sam Spoznala sam da sam izgubila ono što sam imala Što nije postojalo u onim visinama, a to je sreća Sreća bi bila živjeti s tobom u gradu na obali Jadranskog mora U tom miru, raju, raskoši boja I ako mi možeš oprostiti I ako me želiš opet voljeti I ako možeš raširiti ruke da ti u naručje uđem Vratila bih ti se i voljela te ljubavlju oproštene žene Sa sjajem u očima čitala tvoje divne pjesme Koje si samo za mene pisao I gledala tvoje milo lice dok mi šapčeš jesenjinove stihove I sklopila oči od zadovoljstva dok mi ljubiš usne I ako mi možeš oprostiti I ako me želiš opet voljeti Ja bih ti se vratila i živjela s tobom utvom divnom gradu Na obali Jadranskog mora u kojem i noć svijetli
PJESNIČE Otišao si naš pjesniče Svi kažu da te više nema Da si sklopio oči zanavijeka Ali, zašto te ja onda vidim pjesniče Istina, vidim te u maglenom blještavilu zlatnoga sjaja Ali, vidim te Vječiti cigaret u tvojoj ruci ti dimi Olovka i list papira na koljenima ti stoji I pišeš, pišeš pjesniče Za tebe nije postojalo ništa drugo Samo rijeke riječi tekle su iz tebe Nepresušna vrela tvoga života Lijepo te je vidjeti, pjesniče Na toj tvojoj staroj klupi Koja spomen na tebe čuva Mnogi prođu kraj nje i sjete se tebe Zasuzi im iskra poneka u oku A u meni osmijeh široki Jer ja te vidim, pjesniče Vidim te i čujem te Čujem tvoje riječi koje putuju prema meni Šalješ ih i moliš, moliš me pogledom da žive I žive, i živjet će uvijek u meni i u svima nama
OPROSTI MI DRAGA Patim, patim za tobom draga Odnijelo mi te more sinje Dabogda prokleto bilo za sva vremena Ovog zemaljskog svijeta Oprosti mi draga što mrzim tvoju ljubav Ljubav koja te uze za sebe U utrobu plavu svoju Dijelio sam je sa tobom Jer drukčije nisam znao Nisam te tjerao da biraš Bojao sam se izbora tvog Ali njene morske lelujave strasti Satkane od plavetnila morskog Nisu te željele dijeliti Uzele te I zato draga oprosti što mrzim tvoju ljubav Sa kojom spavaš na prostrtom ležaju U utrobi njenoj I zato oprosti mi draga što mrzim tvoju ljubav Koju si voljela više od mene
KAKVO PRAVO JA IMAM NA SREĆU Kakvo pravo ja imam na sreću U svijetu tolikih tuga U svijetu tolikih suza I rijeka prolivenih krvi Kako mogu željeti zlatna polja, Bogatstva i halje bajne i imanja velebna Kako mogu željeti bogatstva materijalna I beznačajna pored tuge koja nas Okružuje svakoga dana Neću i ne želim sanjati limuzine Neću i ne želim sanjati penthause Neću i ne želim biti rob papira Ni lutka na koncu pustih pravila Želim da želim da na svijetu nema rata Želim da nijedno dijete ne plače nikada Želim da žene imaju pravo glasa I u onim zemljama gdje šerijat vlada Želim da ljudi ne vole samo sebe Želim da imaju savjest I da na nepravdu stave amnest I na kraju želim da svi žele ono što ja želim
SOTONA Bojim se tame, bojim se strave U mislima sotone koje se misli kroje Da li je blizu onih koji ga se ne boje Ili onih koji ga se boje U dverima svojim što li smišlja Teško je znati, ali jedno sigurno jeste Dobroga ništa ne donese U sotone misli lete Zloćudne i bolesne, lažne i dvolične Izopačene i opasne, mrtve i gubaste Uništene sudbine njegovo su djelo Ponosi se time i ne staje Nastavlja dalje u pohode svoje Žrtve nalazi svugdje Ne bira i ne pita i nije ga briga Mrzi sjajne trenutke i ne voli dobre ljude Mrzi ispravnost, zakonitost, moralnost I bori se protiv svega takvog Prljavo i snažno
OJ ŠIBENIČE MOJ Oj Šibeniče, šibo moja ti si duša moja bijela Šibeniče samorodni grade mili U tebi mi srce živi Od tebe mi koristi velike nema Al te ne bih dao za sva blaga ovoga svita A kad na onaj svit pođen i na nebo dođen Ako u njega dođen Dragom Bogu poklonit ću se i bez srama zamoliti ću Da te čuva, da te pazi a i ako može da me tebi vrati Bolji biti ću, manje piti ću a i češće očenaš moliti ću I manje ću beštimati iako to ne mogu obećati Ali, eto provat ću jezik zavezati
Umjetnici