Svijet kulture - Umjetnici - Ozi Rudić - Poezija

Umjetnici

Ozi Rudić

Izdavač zbrke: Svijet kulture - 2016.

Grafička priprema: Filip Filipović

www.svijetkulture.com Autorica pjesama: Ozi Rudić

Živi u Rijeci, rođena je 1969. godine a pjesme piše od najranije dobi. Radove objavljuje uglavnom na Facebooku još od 2010. godine pod pseudonimom Ozi Rudić.

Ostavi mi svjetlo mama Ostavi mi svjetlo mama Da svijetli cijelu noć Bojim se da kada zaspim Po mene zli vilenjaci će doć’.

Ostavi mi svjetlo mama Kao Palčić mraka se bojim U krevet legni do mene Utješi me prisustvom svojim.

Ostavi mi svjetlo mama Iako znam da više nisam beba Molim te, samo još ovaj put I znaš, volim te do neba!

Ministarstvo tuge Čujem da u Ministarstvu tuge otvara se novo radno mjesto piše-traži se tužan radnik na (ne)određeno vrijeme,koji plače često.

Potrebno prethodno iskustvo Na sličnim poslovima,obavezna slika Da vidi se trag tuge na licu Poželjno u boji,radi dojma cijelog lika.

Isključeni optimisti i sanjari Traže se ozbiljni ‘’tugovani’’ Ne smeta ako iskustvo u tuzi Stekli ste živeći negdje vani.

Samo ozbiljne ponude slati Bez markice, u tamnoj koverti Nakon zaposlenja u našem Ministarstvu Za tugu postat ćete pravi eksperti.

Umjetnici

Ne možeš mi nedostajati Ne možeš mi nedostajati Kad si ionako Samo snoviđenje.

Ne možeš mi nedostajati Jer tišina nikada Nije bila glasnija.

Ne možeš mi nedostajati Dok ne odlučim Da ćeš mi nedostajati.

Ne možeš mi nedostajati Kad me nema U tvom spomenaru života.

Ne možeš mi nedostajati Zato ću preformulirati Prokleto mi ne nedostaješ.

Neizgovorene riječi Neizgovorene riječi milijun puta prešućene iznutra utrobu peku plamenovima paklenim.

Neizgovorene riječi na usnama nijemim stoje i vrište dok umiru bez prilike da ožive.

Ne sjećam se Ne sjećam se ni magle, ni snijega, ni kiše, Ni hladnoće od koje ledi mi se dah, Ni tužne glazbe,ni ljudi koji plaču, Ni govora nečijeg da ni iz čega nastali smo I da opet pretvorit ćemo se u prah.

Ne sjećam se ni koraka svojih Ni jecaja iz dna duše, Ni grčenja u bolu lica, Ne sjećam se ni neba iznad sebe, Ni crne zemlje, ni pjeva ptica.

Ničega više ne sjećam se, Koprena boli sjećanje mi para, Samo znam da nema te više, Tek podsjeti me na to jedna pjesma stara.

Odšuti mi ljubav Ne pitam te ništa zato ne govori samo šuti i sjedni kraj mene.

Jer jače tišina ispričati može od pustih riječi izgovorenih,a nepromišljenih.

Pogledi bez dodira i čežnje zatomljene, a opet tako prokleto ogoljene.

Zato sjedni samo sjedni kraj mene i odšuti mi ljubav......

Po kiši suzu iz oka ću ti poslati čežnju po pticama visoko što lete drhtaj srca po tišini što me prati tajne po leptirima na cvijet kad slete.

Po vjetru nježnost ću ti poslati evo iz ovih stopa krećem ljubav neću za sada slati nju dostavit ću ti pouzećem.

Umjetnici

Tuga u Zoološkom vrtu U jednom Zoološkom vrtu uginuo slonić mali, pa su svi slonovi oko njega u počast stali.

Miluju ga surlama svojim i na počinak posljednji prate, a neutješne majčine oči, s ogromnom tugom gledaju ga i kao da hoće u život da (ga) vrate.

Nježno majka dira svoje čedo malo i prekriva ga lišćem što s drveća je palo.

Pri tome ispušta jecaje što kožu ti ježe jer svakoj majci izgubiti dijete, nešto je najteže..

Dođe mi Dođe mi toliko prokleto puta Dd pobjegnem rasplinem se poput mjehurića utopim u moru besmisla.

Dođe mi da se vratim opet u onu istu čahuru gusjenice skinem sa sebe prekrasna krila leptira jer odavno već ne letim....

Ima nešto tužno u tom dječaku Ima nešto tužno u tom dječaku i kad se smije vidim mu sjenu tuge u oku negdje u krajičku.

Ima nešto tužno u tom dječaku koji nikad ne plače i ne traži zagrljaj i poljupce zagledan u plavetnilo neba.

Ima nešto tužno u tom dječaku Da bar mogu ukrast’ Djelić njegove tuge iz oka I poslati mu ljubav.

Ja sam vjetar Ja sam vjetar ludi Što kosu drveću mrsi Što huči i zavija Dok zorom ranjen se budi.

Ja sam vjetar ludi Što uvlači se među stijene Što moru valove uzburka Dok zorom ranjen se budi.

Ja sam vjetar ludi Što podiže lišće visoko Što golica livade i polja Dok zorom ranjen se budi.

Ja sam vjetar ludi Što ti dodiruje dušu Što nježno ti šapće na uho Dok zorom ranjen se budi.

Umjetnici