The Genius of Audacity German-English translation by Suzanne Flynn

feelings of audaciousness using natural imagery and poetic language to engage the reader.

ENGLISH The Genius of Audacity translated by Suzanne Flynn

There was like me, a silent spark Awakened to a free and bright flame You were breezing like that, drunk with youthful joy, Full of mischief through your woods at night As led by the female master, the necessity, Your arm, not used to swinging the club, And threatening, captured by the first enemy, The lion’s skin wrapped around your shoulder.

As now in youthful warfare, Heroic strength measured by nature itself! Ah! Like the spirit, from wonderful victory Intoxicated, who has forgotten poor mortality! The proud youths! The bold! They gladly put the tiger in chains, They are tamed, by marvelling dolphins Dancing around the royal ocean.

I often hear your weirs swishing, You genius of boldness! And of lust, To listen to the wonders of your heroic people, It often strengthens my breast, weary of life; but thou art kinder to quiet lares, Where a world of artists boldly revives, Where the majesty of the invisible A noble spirit of poetry weaves veils.

Dorta Jagić

“Kičma” is a short story from the collection of the same name written by the Croatian author Dorta Jagić, published in 2014. It is a story

40 U Kini. Vele znalci da se prave kičme mogu naći još samo u Kini, i to zimi ispod debelog leda. Poslije tajnih krštenja noću, na rijeci Yun. Tamo kičme mirišu na propupale izraelske smokve. I griju srca, cijelu iscrpljenu zemlju. Kao da nisu kičme, već zapaljene baklje u noći. Tihih pršljenova, blago zavijene. Vitke, svete konstrukcije, blještavo bijele za odrasle i za djecu. Ne krckaju ni kad u njih zapuše vrući crni vjetar.

Pa ipak, zabilježeno je da se i takve kičme ponekad rastope.

Ovdje naše kičme opojno mirišu na gradilišta, zavarivanje željeza i opeku. Ljeti se nekima s pršljenova u hodu osipa fina crvena prašina, kao cimet.

U Vatikanu je kičma štap za goste u vitrini. U Moskvi je sportsko violončelo. U pustinji je progutani kišobran. I u meni isto. Ponekad me velika drška u ustima zasmeta prije tonuća u san. A sve su kičme, i ovdje i tamo, uvijek samo debele koštane trske s besmrtnim škampom koji sve vidi iznutra.

Znam samo da svatko treba nositi svoju kičmu. Osobito u posljednje vrijeme, jednu kičmu za po doma i za grad. Za tržnicu, za tramvaj, za općinu.

Kičmu nehrđajuću, crnu, iskuhanu. Onu koja sja na mjesečini. Kičmu svjesnu svega. Mudru. Niklu iz betona, bez doticaja s puževom sluzi. Britku, visoku. Tvrdu, snježnu, išibanu vjetrom. Nazubljenu. Mrku, ipak ranjivu, plačljivu na perje i nedotaknutu kožu.

Kičmu na zapovijedanje. Na navijanje, slaganje i rastavljanje. Kičmu kao jarbol, morski kolac. Kao jelku. Kao telegrafsko koplje.