Andrea Bauk: „Portal ostvarenih snova“

ANDREA BAUK

PORTAL OSTVARENIH SNOVA

108

Ela je bila najmlađa kći u obitelji. Roditelji su je dobili u kasnim četrdesetima i odmah je postala njihovom miljenicom. Imala je dvije, dvadesetak godina starije, sestre. Ana i Daria bile su po prirodi zavidne i pomalo pakosne. Dobrostojeća obitelj mogla si je priuštiti što god bi poželjela, ali sav novac svijeta nije mogao pomoći Eli. Bilo joj je samo deset godina kad je u prometnoj nesreći izgubila oba roditelja. I ona je bila u automobilu. Liječnici su učinili sve da joj spase nogu, ali nisu uspjeli. Na ostavinskoj raspravi sestre su naslijedile većinu novca i nekretnina te dobile skrb nad maloljetnom Elom, s obzirom na to da nije imala druge rodbine. Otac je Eli ostavio u nasljedstvo obiteljsku vilu, kao i nešto gotovine, koju će moći trošiti tek kad navrši dvadeset godina. Očev dugogodišnji prijatelj Bruno volio ju je kao vlastito dijete i bio jedini koji ju je podržavao. Kad je navršila petnaest godina, dao joj je očevu kutijicu s porukom: „Na svoj dvadeseti rođendan otključaj kutijicu i slijedi upute. Ključ se nalazi kod Brune. Dobro iskoristi njezin sadržaj.“ Ela je bila nestrpljiva, ali je poštivala očevu želju i kutiju je zakopala u vrtu, kako sestre ne bi oduzele njeno najveće blago. Ana i Daria su se prema Eli ponašale kao prema sluškinji. Mogle su joj omogućiti protezu, da bi se barem djelomično osjećala poput zdrave osobe i vodila koliko-toliko normalan život, ali su odlučile pustiti je neka se muči sa štakama i u kolicima. Svake godine organizirale su u vili tematski maskirani bal. Odijevale su najljepše haljine, plesale su i zabavljale uzvanike. Elu bi uvijek dopala maska hromog gusara, poslužitelja svih tih divnih ljudi. Ples, koji je

109 iznad svega obožavala, za nju je ostajao samo nedosanjan san. Osjećala se slomljeno, poniženo i nije nalazila izlaz iz svoje nesretne sudbine. Godine su prolazile, a ona je gubila želju za životom. Odlazila je u školu, vraćala se, izvršavala zadatke koje su joj pakosne sestre zadavale i svake je noći dugo i gorko plakala. Utjehu joj je pružao Bruno. Vjerovala mu je i voljela ga kao oca. Nestrpljivo je čekala svoj dvadeseti rođendan, kako bi otvorila kutiju i dobila očev posljednji poklon. Napokon je svanuo taj dan. Ela se probudila prije sestara i otrčala k Bruni po ključ. Sakrila se u vrtu, među visokim bambusima koje je njihao vjetar. Iskopala je kutiju i stavila ključ u bravicu. Lokot je škljocnuo. Kutija, umotana poput rođendanskog poklona, svezana raskošnom svilenom vrpcom, sadržavala je žarko crvenu masku za oči. Krajičkom oka provjerila je tamu u kući, kako bi bila sigurna da sestre spavaju. Oprezno je razvezala vrpcu i otklonila smotuljak krhkog papira. Grčevito stiščući masku, čitala je: “Portal se otvara 23.08.2025. točno u podne, u Sjevernoj kuli. Mole se uzvanici da budu točni, kako bismo mogli izvršiti prolaz. Na licu morate nositi priloženu masku. Imate pravo samo na jednu želju koja mora biti realna i ostvariva. Željeni sadržaj traje dvanaest sati, nakon čega se kroz Portal vraćate natrag u svoje živote. Iskoristite svoju želju pametno i ne dijelite ovu informaciju ni s kim. Poziv se može prenijeti samo užem članu obitelji, pod uvjetom nemogućnosti osobnog korištenja Portala. “ Nastavila je čitati rečenice koje su bile ispisane na punih sedam stranica, riječi koje su joj pobudile želju za životom. Duboko je udahnula i zatvorila oči. Zamišljala je kako pleše na toplom pijesku, okružena iskrenim prijateljima i dobrim ljudima. Poželjela je osjetiti svoju nogu i čvrsto stajati na zemlji. Sestrin uzvik ju je otrgnuo iz slatkih maštarija. Hitro je zakopala kutiju duboko u zemlju. Sretna i opijena nadom vratila se svojim svakodnevnim zadacima.

110 Imala je tri mjeseca da razradi svoju želju i formira je u jedan savršen dan. Osjećala je strah, bila je nestrpljiva. Vrijeme je prolazilo i bližio se dan prolaza. Rijetko je napuštala kuću bez sestara pa je morala smisliti kako da ode na kulu bez njihovog znanja. Jedina nada joj je bio Bruno. Ispričala mu je cijelu priču iako je u smotuljku pisalo da nitko ne smije znati. Morala je riskirati jer je on bio njezin jedini izlaz iz kuće, njen jedini ključ. Bio joj je zahvalan što mu se obratila za pomoć i rekao da će učiniti sve kako bi je neopaženo izveo. Nizanjem dana nestrpljenje je raslo. Bruno i Ela više nisu o tome razgovarali. Samo bi se povremeno nervozno pogledali. Dva dana prije prolaza sestre su objavile da moraju na put: „Ela, mi sutra odlazimo. Ali susjedstvom se širi priča o provalniku koji hara i krade. Unajmile smo zaštitarsku službu koja će te čuvati. Brini se o kući. Neka sve blista kada se vratimo pa ćemo, možda, razmisliti o tvojoj protezi. A i Bruno je tu, tako da nisi sama.“ Ova informacija Eli nije nimalo olakšala plan pa je zapala u stanje očaja. Gubila je i ono malo nade koja je plamsala zadnjih nekoliko mjeseci. Sestre su izišle iz kuće, sa svim svojim ružičastim koferima, i uputile se prema taksiju. Ponosno su odmahnule rukama, nataknule tamne naočale na nosine i uputile se prema svom odredištu. Jedna suza je kapnula s Elinog lica dok je kroz prozor gledala njihov savršen život. Okružena krupnim, ćelavim zaštitarima, pokušavala je pronaći način kako da ode iz kuće. Bližilo se jedanaest i nestrpljivost je lebdjela poput asfaltno-sivog oblaka. Nije pronalazila izlaz pa je postajala je sve nervoznija. Odjednom se pojavio Bruno i odveo je u garažu. Rekao joj je neka se sakrije u prtljažnik njegovog automobila, dok ne prođu pored zaštitara i izvezu se iz dvorišta vile. „Imaš li kutijicu kod sebe?“ upitao ju je. Kimnula je glavom i pružila mu je. „Ništa ne brini, sve ću riješiti, samo izdrži još malo!“

111 „Molim isprave!“ začula je prigušen glas zaštitara pri izlasku iz dvorišta. „Ja, ja sam samo vrtlar, gotov sam s poslom, idem kući. Što se događa?“ odgovorio mu je Bruno treperavim glasom. „Dobro, dobro, `ajde vozite!“ Kapljice znoja slijevale su se Elinim licem dok se grčila u sićušnom bunkeru starog fiata. „Uspjeli smo!“ odahnuo je Bruno i stavio nogu na gas. Čula je kako podne otkucava na gradskom satu i počela je gubiti nadu. Obavio ju je veo nepodnošljive vrućine, onesvijestila se u zagušljivom bunkeru starog fiata.

Probudio ju je miris soli, cvrkut ptica i šum valova. Iz daljine se čula muzika i veseli žamor. Sjedila je na suvozačevom mjestu raskošnog mercedesa. Pogledala je Brunu i shvatila da je zaleđen u nekom drugom vremenu. „Jadan Bruno“, nametnula joj se misao. „Napokon ima novi auto, a nije pri svijesti da uživa u njemu!“ Spontano se nasmiješila. „Prošao je kroz Portal, ali s obzirom na to da nema prolaznicu, vrijeme ga je sledilo. Ajme, Bruno, ti si u mojem prolazu, nadam se da ćeš biti dobro. Hvala ti, hvala... neizmjerno ti hvala što si se žrtvovao za mene!“ Grlila je njegovo nepomično tijelo u znak zahvale. Kad je, napokon, shvatila da se svijet oko nje znatno promijenio, spustila je pogled. Prvi put nakon tolikih godina osjetila je svoju nogu. Dirala ju je rukama, micala nožnim prstima i osjećala neopisiv ushit. Otvorila je vrata skupocjenog vozila i stala na obje noge. Još jedan pogled uputila je Bruni, s nadom da će sve biti u redu. Gravitacija ju je čvrsto zalijepila za tlo. Napravila je nekoliko koraka poput tek izlegnutog laneta, nespretno, polako. U daljini je začula dozivanje: „Ela, Ela, dođi, idemo!“ Na nogama je imala nove, prekrasne crvene štikle. Poželjela ih je skinuti kako bi osjetila pijesak pod tabanima. Hodala je vrelom plažom i toplina joj je milovala oba stopala. Približavala se masi osoba

112 koje su sjedile ispod suncobrana na najljepšoj plaži koju je ikada vidjela. Obje noge su je čvrsto držale i ponosno, sinkronizirano koračale. Približavala se glasovima koji su je dozivali. Bili su to ljudi koje nikada ranije nije vidjela, ali je duboko u sebi znala da ih poznaje. „Ela, pa gdje si ti do sada? Čekamo te cijelo stoljeće, ženo! Jesi li spremna? Hoćemo li popiti još koji koktel prije koncerta?“ pitanja su se redala, šareni kokteli puni leda presijavali su se na toplim zrakama sunca. Pristajala je na sve, ne znajući odredište ni događaj. Po prvi put u životu osjećala se željenom i voljenom, prihvaćenom i ohrabrenom. Nije puno ispitivala tko su ti ljudi, samo im se prepustila, njima - svojim novim prijateljima - i iskustvu koje joj Portal pruža. Uputila se prema šanku, kako bi naručila piće. Tamo je ugledala jedne tirkizno plave oči. Dvadeset godina njezinog života kao da je nestalo, sva tuga, bol i patnja isprale su se u trenutku. Njegove oči utopile su joj misli, oduzele su joj dah. Prestala je disati. „Diši, Ela, diši!“ ponavljala je dok joj se tijelo oduzimalo i strujalo, stopljeno s vrućim pijeskom. Drhtavim glasom je naručila Cuba Libre, prvo što joj je palo na pamet. U pozadini su se razlijegali zvuci pjesme „It` s My Life“, Gwen Stefany. On je lagano pjevušio i pušio cigaretu, igrajući se krugovima dima. Pogledao ju je i zastao. Vrijeme se zaledilo. Prišao joj je i predstavio se: „Zoran, drago mi je. Morao sam ti prići, oprosti što sam tako izravan, ali nikada mi se nije dogodilo ovako nešto.“ Ela je protrnula, noge su joj se tresle, a glas treperio. Potpuno novi osjećaji, nepoznati, protrčali su njezinim nespremnim bićem. Pružila mu je ruku i predstavila se: „Ela… drago mi je. Ja sam iz Portala, toliko da znaš, imam samo dvanaest sati na raspolaganju.“

113 Nasmijao se i rekao: „Moramo iskoristiti tih dvanaest sati najbolje što možemo. Što želiš raditi?“

Ela se nasmijala: „Ples, samo sam htjela plesati, ali izgleda da sam dobila mnogo više.“ Uhvatio ju je za ruku i rekao: „Plesat ćemo, samo... nemoj misliti na sutra, sutra ne postoji.“ Priključio se njezinom društvu. Uputili su se prema klubu na plaži. Čitavo je vrijeme bio pored nje. Ruke su im se spojile, topli trnci vrvjeli su ovim povrijeđenim tijelom. Zaljubila se. Zaljubila se na prvi pogled... u njega, u život, u ljude. Bila je voljena, poštovana i prihvaćena. Povukao ju je na plesni podij. Vibracije su ujednačeno kolale njihovom znojnom kožom, natopljenom hormonima sreće. Dodirivala je njegovu oštru, crnu kosu kako bi je urezala u svoje sjećanje. Njušila je njegovu kožu kako bi ga pohranila u sebe. Dvadeset godina patnje ispralo se u dubini njegovih očiju. Željela je samo ostati ovdje, zauvijek, s njim, nošena muzikom i opijena ljubavlju. Ambijentalne melodije milovale su njezina osjetila i pokretale njezine noge. Zoranovi dodiri budili su u njoj osjećaje koje nikada nije doživjela. Kretali su se kao jedno tijelo, stopljeni u beskrajnu eksploziju emocija, bez prošlosti, bez budućnosti. Voljela ga je sada i ovdje. Plesala je kao da je s njime proplesala cijeli svoj vijek, kao da je uvijek bio dio nje. On, njezin stup, koji joj je čitavog života nedostajao, njezina noga. Pogledala je na sat i shvatila da je preostalo još samo petnaest minuta do otvaranja Portala. Izvukla se iz njegova zagrljaja i sa suzama u očima pojurila prema Bruni. Zoran je trčao za njom pokušavajući je zaustaviti, zalediti ovaj trenutak u vremenu. Spotaknula se o kamen i štikla je skliznula s njenog stopala. Još jednom je osjetila topao pijesak na nepostojećoj nozi.

114 „Ela, čekaj, cipela… čekaj, nemoj ići!“ vikao je Zoran dok ju je pokušavao sustići. Uvidjevši da je ne može zaustaviti, kleknuo je u topli pijesak i spustio glavu. „Naći ću te, Ela, negdje, jednom…“

Jecajući, upalila je automobil kako bi uhvatila vrijeme prolaska, s obzirom na to da je Bruno još uvijek sjedio nepomičan. Godine su prolazile, a Elina fizička i psihička praznina se svakim udisajem punila nadom, a svakim izdisajem praznila očajem i frustracijom. Znala je da gotovo ne postoji mogućnost ponovnog susreta, osim ako on ne dobije prolaz i poželi da je nađe. Jedino po čemu bi je mogao prepoznati bila je štikla koja savršeno pristaje uz njezino stopalo, stopalo koje ne postoji. Živjela je poput duha izgubljenog u prošlosti, u sjećanjima na taj jedan dan. Jedan savršeni dan je bio sve što je imala od života, jedna pjesma koja joj je svakodnevno odzvanjala u glavi, jedna noć otplesana sa Zoranom, čitav jedan život uguran u dvanaest sati.

Bližio se 23.08.2045. datum ponovnog otvaranja Portala. Dvadeset godina je živjela samo za taj dan. Sestre su se već odavno preselile, poudale i zasnovale obitelji. Ela je ostala sama u praznoj vili, sa sjećanjima, s izbrušenim osjećajem samoće, s tračkom nade koji ju je održavao na životu. Godinama je tragala za plažom iz Portala, kako bi ga mogla dočekati. Sve su bile slične, ni jedna... ista. Brunu nije vidjela godinama. Odlučila ga je nazvati. „Elice, kako si, prošlo je mnogo vremena… Kako ti mogu pomoći?“ tople riječi su odzvanjale u slušalici. „Bruno…“, u suzama je izgovorila njegovo ime, „23.8. se bliži i ne znam što da radim. Ne mogu pronaći plažu, a Portal se ubrzo otvara. Dvadeset godina čekam

115 na ovaj trenutak, dvadeset godina samoće! Moraš mi pomoći, ne znam kome da se obratim, ti si jedini vidio ulaz u Portal, možeš li mi reći nešto o tome?“ „Dijete, ne očajavaj. Otiđi na plažu pored Sjeverne kule, zatvori oči, vrati se duboko u svoju maštu, plivaj na obroncima jave i sna i more će donijeti sudbinu.“

Uputila se prema toplom pijesku i još jednom joj je poznat miris soli uzburkao maštu. Podne je odzvanjalo na gradskom satu, valovi su se pjenili. Zatvorila je oči i ušla u toplo, tirkizno more. Prepustila se. Pred njom se stvorio obris poznatog lica i velikih, u pamćenje duboko urezanih, plavih očiju. Izašli su iz mora. Sjeo je pored nje, zagrlio je i stavio crvenu štiklu na njezino stopalo. „Znao sam da je tvoja. Znao sam da ću te naći“, progovorio je tiho i poljubio njezine tople usne. Još jednom su zaplesali na vrućem pijesku i izgubili se u pjenušavim valovima sjećanja. Ostali su samo tragovi trenutka zaleđenog u

vremenu.