Nada Vukašinović: „Odbrojavanje“

NADA VUKAŠINOVIĆ

ODBROJAVANJE

324

Danju izlaze samo oni koji moraju. Zvuk sirene svrdla i zidove i bubnjiće. Hitna, vatrogasci, policija, alarmi…

S ulice se čuje urlanje vjetra, galama, probijanje zvučnoga zida i pucnjava. Živci vibriraju, razdvajaju se poput autoceste na kružnom toku i bježe u svim smjerovima. Tijelo više ne funkcionira kao cjelina.

Bez najave i srce snažnije zalupa kao da želi van iz tijela, a onda stane. Pogrebnici trljaju ruke. Bit će solidna zarada ovoga vikenda!

Alma se jutros bezvoljno pokrenula, otvara i zatvara vrata, ormare, ladice i samo gleda. Ništa ne dodiruje. Odavno je spakirala najnužnije i čeka. Danima ne izlazi i jede ono što pronađe u hladnjaku i u kutijama na polici. Malo govori, grize riječi kao tvrdi kruh. Polako pije gorku kavu i povlači crte po praznom papiru. Nokte je izgrizla do krvi. Žali se na glavobolju i s obje ruke podupire glavu. Između dva ormara je mutno zrcalo prošarano smeđim pjegama i ona nekoliko puta prijeđe rukom po glatkoj površini, a onda pljune u prste i briše lice.

Nekada je uz kavu pisala popise za kupovinu, popise ljudi koje će pozvati za rođendan, planirala je sitne radove na kući, a sada se na bijelom papiru izležava dugonogi zeleni insekt i zuri u nju. Odbrojava lijekove za danas, dio stavlja u dlan. Nije ih niti pogledala, samo ih je istresla u usta i progutala s gutljajem kave.

325 Prema polici s keksima putuje karavana žutih mravi. Ne otvara prozore, čeka noć iako to ne znači i mrak, a vrijeme se cijedi kap po kap, kao i znoj niz leđa.

Nešto već dugo ne valja s vremenom. Vani je neprekidno podne bez sjene. Sunce navaljuje na prozorska stakla, kroz proreze na žaluzinama i vrelina se probija u sobu.

Alma plitko diše i suho kašlje. Glas joj je hrapav, kao da joj duboko u grlu sjedi nemirna životinja. Vlažnu maramicu prislanja na oči. I jutros nema vode i ona trpa neoprano posuđe i rublje u crnu plastičnu vreću.

Već nekoliko dana objavljuju crni alarm. Zagađenost zraka je tisuću puta veća od dozvoljene.

Desetak godina upozoravaju na to, preveliko je prosječno povećanje temperature i to bi mogao biti okidač i za druge probleme na Zemlji. Nisu marili, slijegali su ramenima. O ekstremno visokim temperaturama, ultravioletnom zračenju, iznenadnim olujama, zagađenom zraku nitko nije suviše brinuo. Čemu se zamarati kada je to tuđi posao?

Neka brinu oni koji za to primaju plaću. Bilo je i onih koji su govorili da se nezaustavljivo napreduje i bolje živi.

Gorjela su polja, livade, šume, ali to je bilo još uvijek daleko, izvan grada.

More se zagrijavalo, prelijevalo u gradove, ali još uvijek je bilo plavo i plaže su bile pune. Vijesti o čestim pomorima riba i pčela zasjenile su reklame doživljaja na dalekim putovanjima. I uopće svi su nudili zabavu i avanturu, jer se dobro živjelo.

326 Noću su se zračile sobe, u sumrak izlazilo u klimatizirane trgovačke centre, fontane su osvježavale trgove, a i hladna je voda tekla iz slavina. U trgovačkim centrima su se smiješili veseli hologrami s punih polica. Glazba i ugodan glas odmah na pokretnoj traci i „poštovani kupci“ su opušteno kupovali. Sve je bilo na svome mjestu. Sada gore čitave ulice, u pepelu nestaju blokovi zgrada. Vatra izvire iz zemlje, gore parkovi, tržnice, vatrogasne sirene su neprekidno uključene, a noću vatromet. Vlast uvijek pronađe nekakav razlog za slavlje i narod je zadovoljan.

Objavljuju se izvanredne vijesti i izvanredne vremenske prognoze s upozorenjima. Govore da treba prihvatiti to novo „normalno“ i prilagoditi se, ili zauvijek otputovati na sjever.

Ograničeno je kretanje danju i okupljanje na ulicama, ali najhrabriji ipak izlaze noću i zabavljaju se. Trešti glazba na osvijetljenim ulicama.

U ponedjeljak se cijeli grad zamračio, iako je požar bio tristo kilometara dalje. Nad Hrvatskom je nebo boje rastaljene platine. Uređaj ne može izmjeriti količinu ultravioletnog zračenja, ne pomaže više niti jedan zaštitni faktor u gelu.

Semafori su se zauvijek ugasili, zatvaraju se glavne ceste, raskrižja, ulice, prilazi kućama.

Danju grade sustave za kapljično navodnjavanje, postavljaju solarne ploče, a noću olujni vjetrovi sve poruše. Cijena vode vrtoglavo raste. Svako jutro licitiraju cijenu hrane i vode, ovisno o temperaturi zraka. Kažnjavaju one koji koriste vlastite zdence. Voda treba za staklenike, za zalijevanje skupe, organski uzgojene hrane.

327 Nastava se obustavlja do daljnjega. Propisana je obveza nošenja sunčanih naočala, bijele odjeće dugih rukava i legionarskih kapa. Kapa od aluminijske folije ubrzo postaje prihvatljiv modni detalj.

Danima je već crni alarm. Alma sve više spava, preskače obroke, koža joj je nabubrila od crvenih mrlja. Miruje do mraka. Tijelo joj je pregrijano i hladi ga sintetičkim ledom, a onda nanese zaštitni gel u nekoliko slojeva.

Ako i započne s nekim razgovor, onda je to o hrani i hladnoj vodi. Voljela je plivati.

Rado priča o mirisu sočnih rajčica, o okusu bijelih šljiva i gustoj kaplji meda na nepcu. Sačuvala je sjećanje na nekadašnje mirise i okuse hrane. Ponekad lista stare kuharice s receptima za pripremanje zimnice. Gleda fotografije malina, trešanja i jagoda. Već dugo kupuje zamjenski sir, zamjensko meso, voće u tragovima.

Vjetar vitla plastičnim olucima, podiže u zrak limenke i kartonske kutije. Vojska osigurava vitalne funkcije grada. Školske zgrade se koriste kao javne kuhinje. „Najvažnije je da je stalno dostupna naša lokacija zbog eventualne krizne intervencije. Stalno moramo biti dostupni zbog osobne sigurnosti“ , tako nam govore svaki sat na izvanrednim vijestima.

Nitko ne pita zašto je obustavljena nastava, gdje gori, nisu odvratne velike, spore muhe, nikoga ne zanima kamo su otišli susjedi.

Alma povraća. Sumpor joj je nagrizao sluznice, oči su joj crvene i suhe.

Sjetila se vremena kada su fasade kuća bile crvene od milijuna bubamara i kako su jednoga jutra iznenada nestale. Ubrzo su počeli nestajati bumbari, pčele, leptiri, žabe, ribe, skakavci. Ostale su samo gladne ptice, a one ovih dana udaraju u prozore i u automobile i padaju mrtve pred ulazna vrata.

328

Za kolodvor se odlučila u trenutku kada joj se pred očima istopila slika sobe i raspala u milijun crvenih točkica. Za nekoliko sekundi sve je nestalo u mraku, sve iscurilo preko margina geografskog atlasa. Gotovo je! Vrijeme je, nema odgađanja.

Teško je pratila prst po geografskoj karti prema sjeveru, zaustavljala se u gradovima koji imaju željezničke postaje, tražila luke na sjevernom moru. Ispisala je njihova imena, ucrtala ceste, ulice, važne pješačke prijelaze.

Počela je s pripremama za odlazak. Izračunala je kilometre i broj sati za putovanje. Napravila je popis stvari koje će nositi na put. Sve mora stati u plitki zeleni ruksak. Željela je otići u neku malu, sjevernu luku, gdje je more mirno, nebo plavo, a ulice pune ljudi. Vidjela je u ponoćnim vijestima da tamo roditelji još uvijek pjevaju djeci pred spavanje.

Mora požuriti, jer aplikacija na mobitelu odbrojava i popunjavaju se dogovorene ulazne kvote. Samo da ne zatvore granice!

Ljudski mravinjak se već neko vrijeme premješta na sjever. Svaki dan objavljuju broj klimatskih izbjeglica, prebrojavaju nezaposlene, oboljele, mrtve.

Svakodnevno karavana blijedih ljudi čeka spas ispred žičane ograde.

Sve manji je broj otvorenih ulaza u sjeverne države. Na granicama je puno pitanja, ulaznih protokola, kompliciranih procedura. Kažu, trebaju jamstva, virtualnu valutu, moraju se osigurati od rizika koji donose tuđinci.

Alma je po navici dva puta okrenula ključ i odlučno krenula.

Tražila je prečace, izbjegavala gužvu. Gledala je nebo pa izdužene sjene na pločniku i pratila smjer vjetra. Strahovala je da bi vjetar do mraka mogao

329 ojačati, a za uragana voze samo međugradski podzemni vlakovi. Kako je dan odmicao, zrak je postajao sve gušći i sve teže je disala.

Zemlja je ispucala, a uz nogostup su izbijali slabašni čuperci trave. Pitala se što se dogodilo s čovjekom koji je noću sadio stabla, samo je nestao. Ugurala se na klupu pored čovjeka s koferom. Stalno se namještao i istezao vrat prema tračnicama. Gledala je u njegove bijele, kožne cipele, a onda je on naglo ustao, uzeo svoj kofer i požurio prema izlaznim zelenim vratima, kao da je saznao nešto što Alma još ne zna. Na zidić, pored klupe, naslonio se mladić s okruglim naočalama. Zbunjeno se okretao, sad na jednu, sad na drugu stranu, kao netko tko je izašao na pogrešnoj stanici.

„Sjednite“ , pokazala je mladiću mjesto pored sebe i obrisala nadlanicom znoj s čela, ali on je skinuo naočale i oprezno se odmaknuo nekoliko metara dalje.

Iz mraka pothodnika, gotovo nečujno izlaze blijeda djeca. Više je djevojčica. Svi su u propisanoj odjeći. Šute i zure u vlakove. Ne približavaju se ljudima na klupi. Djeca ne znaju kako je bilo ranije, ali naučili su ih da tuđinci mogu biti kužni i opasni. Alma je opustila ruke u krilo kao dvije mrtve ptice. Crvene mrlje na koži su se izdajnički otkrile. Na informacijskom panou zasvijetlila su crvena slova :“ Vlak je popunjen!“

Okrenula se starijoj ženi, a ona je samo spustila tamne naočale i brisala oči. Oči su bile bez sjaja. Na njezinim su podbuhlim obrazima skorene naslage smoga. „Znači, sutra!“ rekla je ženi.

Žena je šutjela i nastavila pretraživati peron. Bila je jako uznemirena, iako je stalno gledala na pogrešnu stranu, na pusti dolazni peron.

Prekobrojni putnici u tišini odbrojavaju i preračunavaju svoje izglede da otputuju sutra. Okreću leđa i odlaze. Svatko ima svoju matematiku i plan preživljavanja.

330 Teško se diše, crni je alarm, povećava se broj jedinica ugljičnog dioksida, još jedan toplotni udar. Približava se uragan.

Alma glasno broji korake do kuće i prati odbrojavanje putnika na aplikaciji. Slobodnom rukom pridržava masku na licu. Otvara teška vrata i ulazi u dvorište. Pred vratima leže mrtve vrane, a nekoliko metara dalje stražare žive. Alma ih broji, živih je više. Iz ruksaka vadi bočicu s vodom i kruh. Vodu izlijeva u praznu limenku, kruh baca pred vrane. One se ne pomiču i s nepovjerenjem prate njezine ruke.

Na virtualnoj se mreži vrte vijesti o bakteriji antraksa, koja je nakon otapanja ledenjaka zarazila na tisuće ljudi i sobova na Sjevernom polu. Počelo je odbrojavanje drugo. „Izgubili smo i Sjever“, rekla je Alma.

331

RIJEČ O ZBORNIKU

Zbornik priča književne fantastike „Iza uma“ rezultat je natječaja koji su 15. listopada 2021. godine raspisali poetski portal „Očaravanje“ i časopis „Sapphoart“ . Natječaj je završio 15. prosinca 2021. godine i od pristiglih priča uredništvo ove knjige odabralo je niz priča za koje smatra da su vrijedne čitanja te da su prezentirane na zanimljiv i umjetnički način. Zborniku smo dali naslov „Iza uma“ jer je ljudski um čudesna tvorevina osjećaja i razuma, mjesto nastanka umjetničke ljepote i potencijal otvaranja još neviđenim svjetovima koji nas čekaju u budućnosti. Pričama smo dali širok okvir književne fantastike, u koju spada i znanstvena fantastika, ali i sve ono fantastično, što negdje egzistira izvan realnog svijeta, a što nas privlači svojom tajnovitošću, u što ne vjerujemo, ali dopuštamo mogućnost da postoji ostavljeno u domeni mašte. Priče smo, stoga, prema njihovom sadržaju podijelili u niz poglavlja, a nekoliko smo priča ponudili i mlađoj populaciji.

Uredništvo:

Marija Juračić, profesorica književnosti, urednica portala „Očaravanje“ Zoran Hercigonja, mag.edu.inf. urednik časopisa „Sapphoart“ Josip Ergović, profesor književnosti, pisac priča znanstvene fantastike

ISBN 978-953-8200-31-1

332