Irena Bobetić: „Pogled“

IRENA BOBETIĆ

P O G L E D

262

O, što znače sve lađe ovog svijeta i svi pogledi onih mladića!? Što znače svi osmijesi kad pravi je skriven u dubini tišine? Sunce je sjalo kao nikad do sad, žarko i uporno. Ležala sam na plaži sama i promatrala mramorno postolje gdje nekada, kako pričaju ljudi, spustili su se anđeli. Bijeli kipovi ostali su kao spomen na mrtve i njihove živote. Žrtve koje su donosili svom Bogu padale su u zaborav. Pogledi koji su dosad osjenčavali nečiji život, skrenuli su u smrt. Sjene su zapale za planinu. Sve ono što je priroda dala, ljubav i tugu, nestajalo je. Svijet se rađao uvijek iz početka. Mjesec je bacao sablasnu svjetlost. Pijesak se pretvarao u još sitnije čestice praha. Život je ostavljao tragove, teške tragove. I trebalo je proći stotinu godina. Trebalo je pričekati još tisuću godina. Nitko se nije usudio. U strahu pred bolom, vječnošću i nedokazanošću: ljudi su ljudi, a životinje ipak ostaju životinje.

O, nek' prelomi orkan sve zidove ovog svijeta. Neka sruše se mostovi bijeli i vinu u nebo. Neka duše izgore u paklu, a zvijezde zatrepere posljednjom snagom. Svi mirisi ovog svijeta neka se uvuku u krošnje drveća. Zalelujao se svijet i oblaci su se raspršili. Neka anđeli zapjevaju svoju pjesmu i nasmiju se ljudima.