Marija Juračić: „Zapis iz mrtvog doma“

MARIJA JURAČIĆ

ZAPIS IZ MRTVOG DOMA

313

Ne znam što mi bi da u okviru svog diplomskog istraživačkog rada dođem na ovaj mrtav planet koji iz nekih nerazumljivih razloga zovu Plavi. No sada mi nije žao jer sam došao u posjed zanimljivog dokumenta koji je potpisan samo inicijalima, koji mi ništa ne znače. Začudo, slova su ista kao naša, jezik je pomalo arhaičan, ali razumljiv. Evo što piše:

„Nije stiglo kao oluja, čak ni kao obična kiša. Moglo se predvidjeti, jer se taložilo godinama i pripadalo je samo jednoj vrsti na cijelom planetu, onoj ljudskoj, onoj koja sebe smatra najpametnijom, gospodarom svega okruženja. I dok su druge životinjske vrste polako nestajale, povlačile se u sve uža zelena područja ili ulazile u ljudska staništa tražeći hranu koju im priroda više nije mogla pružiti, ljudski se rod raširio po cijeloj planeti. Začahuren je u svojim betonskim nastambama, juri u limenim kutijama i ponaša se prilično čudno. Čini se da ovisi o zgrtanju svega i svačega. Većinu dana provodi rmbajući, kako bi u ostatku vremena mogao kupovati sve i svašta. I to sve i svašta trpa u svoja skloništa i slijedi nerazumnu parolu svojih čelnika: „Proizvodimo što više, trošimo da bismo mogli kupovati, kupujmo da bismo mogli proizvoditi.“ I tako se taj krug zatvara. Horde potrošača bjesomučno kupuju kako industrija zemlje ne bi zastala, kako se ekonomski rast ne bi zaustavio, a kada ne znaju što s kupljenim, bacaju to na smeće da naprave mjesta za nove proizvode. Vladajući ne žele vidjeti da je kupovina davno premašila potrebe, da su potrebe umjetno stvorene, da čovjek nije stonoga i da mu ne treba sto pari cipela, da mu ne treba

314 svake godine novi automobil. I zato smeće raste. Ne smanjuje ga ni stroga naredba o recikliranju i odlaganju otpada. Kako bi uštedjeli na odvozu smeća, mnogi se ne ustručavaju da svoje smeće bace u more. Čine to oni siromašniji, ali i bogati sa svojih glisera i bogatih jahta, obično u tuđem moru, ne shvaćajući da ne postoji tuđe more, da ne postoji tuđi komad kopna, jer Zemlja je jedinstvena, živa i bolesna. Ona je Majka, naše ishodište i grobište. A čovjek? Nezahvalno, obijesno i teško odgojivo dijete. Star sam već i nitko me ne želi slušati. Ja sam starkelja koji ne razumije potrebe razvijenog svijeta, koji je prošao svoje i stvar je pristojnosti da što prije oslobodi taj vrli, novi svijet svoje nazočnosti. Nikoga ne zanima njegovo brontulanje kada tisuće lijepih stvari viče iz izloga: „Kupi me! Kupi me, vidiš kako sam lijep. Nije važno što ti ne trebam. Kupi me jer sam lijep.“

Sklapam šator, promatram golet i oblake pijeska koje vitla vjetar. Uzimam stari zapis i mislim kako ću moj diplomski rad konačno privesti kraju.