324
NADA VUKAŠINOVIĆ ODBROJAVANJE
Danju izlaze samo oni koji moraju. Zvuk sirene svrdla i zidove i bubnjiće. Hitna, vatrogasci, policija, alarmi… S ulice se čuje urlanje vjetra, galama, probijanje zvučnoga zida i pucnjava. Živci vibriraju, razdvajaju se poput autoceste na kružnom toku i bježe u svim smjerovima. Tijelo više ne funkcionira kao cjelina. Bez najave i srce snažnije zalupa kao da želi van iz tijela, a onda stane. Pogrebnici trljaju ruke. Bit će solidna zarada ovoga vikenda! Alma se jutros bezvoljno pokrenula, otvara i zatvara vrata, ormare, ladice i samo gleda. Ništa ne dodiruje. Odavno je spakirala najnužnije i čeka. Danima ne izlazi i jede ono što pronađe u hladnjaku i u kutijama na polici. Malo govori, grize riječi kao tvrdi kruh. Polako pije gorku kavu i povlači crte po praznom papiru. Nokte je izgrizla do krvi. Žali se na glavobolju i s obje ruke podupire glavu. Između dva ormara je mutno zrcalo prošarano smeđim pjegama i ona nekoliko puta prijeđe rukom po glatkoj površini, a onda pljune u prste i briše lice. Nekada je uz kavu pisala popise za kupovinu, popise ljudi koje će pozvati za rođendan, planirala je sitne radove na kući, a sada se na bijelom papiru izležava dugonogi zeleni insekt i zuri u nju. Odbrojava lijekove za danas, dio stavlja u dlan. Nije ih niti pogledala, samo ih je istresla u usta i progutala s gutljajem kave.
