Antonija Željka Kahlik: „Crna kraljica“

ANTONIJA ŽELJKA KAHLIK

CRNA KRALJICA

54

„Ako uđeš kroz ta vrata, nisam siguran da ćeš se moći vratiti. “ Glas mi šapuće... iako nema nikoga iza mene, ni u blizini mene... a nema ni vrata!? Protresem glavom jer... nešto se događa. Možda je tlak? Možda su se misli neke probudile? Što god bilo, samo da budem sigurna kako sam sada ovdje - na putu do moje najdraže knjižnice. Čeka me rezervirana knjiga. Veselim se. Dobro je. Svijet se vratio u normalu.

Ulazim u knjižnicu, preuzimam knjigu i krećem napolje. Napolje? Barem mislim da je to... napolje. Ponovno začujem šapat koji ponavlja da mi je već spomenuo vrata i kako je sad posve siguran da neću moći izaći. Vrata su tu... ispred mene. Nema kvake; nema nikakvog dugmeta. Pa, kako se onda otvaraju!? Pokušam ih, jednostavno, gurnuti rukom no ništa se ne događa. Okrenem se prema knjižničarskom pultu, ali... pulta nema. Umjesto njega tamo su velike korice knjige koju sam upravo preuzela; one koja se nalazi u mojim rukama. Trebala bih sjesti. Gdje bih? Oglēdam se, dok se knjiga - ona velikih korica polako otvara. Ne vjerujem u to što gledam. Protrljam oči pa zažmirim. Progledam i... da, knjiga se polako lista. Skamenjena stojim; misli su mi zamrznute; možda više i ne živim?! Ako je tako... gdje se, onda, nalazim i zašto nikoga nema u blizini da mi pomogne?! Na idućoj stranici velika su vrata lagano odškrinuta. Kao da me pozivaju. Stranica se polako njiše pa izgleda da se vrata otvaraju i zatvaraju... ali niti se otvore niti se zatvore do kraja. Priđem i bojažljivo pipnem prstom po stranici. Vrata se iznenada širom otvore i ja prepoznam sljemensku stazu kojom sam nebrojeno puta prolazila. Naša draga gora. Osjetim dodir povjetarca pa zakoračim. Odahnem. Sljeme... tu mi je sve

55 znano, sve staze, drveće i... žičara. Vidim u daljini kako gondole klize jedna za drugom prema vrhu, prema tornju. Ne vidim toranj. Gdje je toranj? Pa da, nema ga. Stari je srušen, a gradnja novog još nije započela. A žičara? Kako je to moguće... stara žičara ne radi već petnaestak godina, a nova još nije u funkciji!? Ipak, gondole prolaze gore-dolje, dolje-gore. Sad me već pomalo hvata strah. Pokušavam smiriti udaranje srca tražeći poznatu stazu za povratak u grad. Ne nalazim je. Posvuda se pružaju uski šumski puteljci. Nigdje ni milimetra asfalta, a samo cesta vodi ravno u grad. Je li moguće izgubiti se u kraju kojeg poznajete bolje nego vlastiti džep? Izgleda da jest. Sjedoh na jedno srušeno deblo. Očito mi je neko ludilo blokiralo razum. Kad samo pomislim da je sve započelo običnim odlaskom u knjižnicu. Knjiga! Pa da... koja je to bila knjiga? Naslov joj je: „Medvedgrad i Crna kraljica“. Dio povijesti moga grada. Crna kraljica, Barbara Celjska imala je svoj posjed tu u blizini... i kulu Medvedgrad. Govorili su ljudi da još uvijek jaše kroz šumu na vrancu, sva u crnini s gavranom na ramenu. Tko god joj se na putu nađe nastrada jer gavran mu oči iskljuje, a slijep se čovjek nikada više ne zna domu vratiti. Eto, to je... knjiga je razlog zašto sam sada tu na kraljičinom posjedu. Knjiga me dovukla po njezinoj zapovjedi. Zasigurno! Premalo je služinčadi unesrećila pa joj knjiga stalno dovodi nove. Sablasna je tišina; samo se povremeno začuje šušanj. Hladni mi trnci prolaze tijelom. Postajem svjesna kako će ona doći jer zna da sam tu, u njezinoj šumi. Govore ljudi da čarobnica osjeti i nepoznatu pticu kad sleti u šumu, a kamoli neće čovjeka; ovoga puta... mene!

I bi tako. Čuh najprije njištanje konja. Drveće kao da se odjednom probudilo, kao da je sjeverac krenuo s vrha gore i sada leti, razmiče grane; stvara prolaz Crnoj kraljici. Instinktivno znam da se moram sakriti, ali gdje... jer oko mene su sve sama vitka stabla. Zavlačim se iza jednog grma i virim kroz grane očekujući najgore. Samo... ovo nije noćna mora; ovo je Sljeme, a ona dolazi.

56 Prekrasan vranac zaustavi se ispred grma. Ona, sva u crnini, sa crnim gavranom na ramenu gleda me, a kao da me ne vidi. Ponadah se. Uzalud. Blago mi reče: “Nemoj se bojati. Kreni polako ispred mene. Idemo u Medvedgrad“... i krenusmo. Put prema Medvedgradu mi je znan, ali opet nema asfalta; začudo... to mi ne smeta. Strah mi paralizira misli. Nekoliko sam se puta okliznula po mokroj stazi, rukama ublažavajući pad. Sad su mi prsti posve uprljani žitkim blatom. Kako li će, tek, izgledati knjiga koju grčevito natojim sačuvati. Što ću reći knjižničarki kad joj budem vraćala umrljanu i poderanu knjigu? Hoću li je ikad, uopće, i vratiti? Čudno mi je što ne čujem dahtanje konja ni udarac kopita po putu. Ne usudim se okrenuti. Sigurno su tu... iza mene. Konačno... Medvedgrad. Vrata dvorca širom su otvorena; čekaju Crnu kraljicu. Prolazim kroz njih, ne vjerujući što mi se događa. Moja draga knjižničarka stoji kraj mene i pita me, jesam li dobro. Kaže da sam zastala ispred vrata pa se pobojala. Odgovaram osmijehom: “Jesam, jesam; baš ti hvala; ne brini, vidimo se uskoro“. To uskoro će biti nakon što pročitam sve o Medvedgradu i o Crnoj kraljici, Barbari Celjskoj.