54 ANTONIJA ŽELJKA KAHLIK CRNA KRALJICA
„Ako uđeš kroz ta vrata, nisam siguran da ćeš se moći vratiti.“ Glas mi šapuće... iako nema nikoga iza mene, ni u blizini mene... a nema ni vrata!? Protresem glavom jer... nešto se događa. Možda je tlak? Možda su se misli neke probudile? Što god bilo, samo da budem sigurna kako sam sada ovdje - na putu do moje najdraže knjižnice. Čeka me rezervirana knjiga. Veselim se. Dobro je. Svijet se vratio u normalu. Ulazim u knjižnicu, preuzimam knjigu i krećem napolje. Napolje? Barem mislim da je to... napolje. Ponovno začujem šapat koji ponavlja da mi je već spomenuo vrata i kako je sad posve siguran da neću moći izaći. Vrata su tu... ispred mene. Nema kvake; nema nikakvog dugmeta. Pa, kako se onda otvaraju!? Pokušam ih, jednostavno, gurnuti rukom no ništa se ne događa. Okrenem se prema knjižničarskom pultu, ali... pulta nema. Umjesto njega tamo su velike korice knjige koju sam upravo preuzela; one koja se nalazi u mojim rukama. Trebala bih sjesti. Gdje bih? Oglēdam se, dok se knjiga - ona velikih korica polako otvara. Ne vjerujem u to što gledam. Protrljam oči pa zažmirim. Progledam i... da, knjiga se polako lista. Skamenjena stojim; misli su mi zamrznute; možda više i ne živim?! Ako je tako... gdje se, onda, nalazim i zašto nikoga nema u blizini da mi pomogne?! Na idućoj stranici velika su vrata lagano odškrinuta. Kao da me pozivaju. Stranica se polako njiše pa izgleda da se vrata otvaraju i zatvaraju... ali niti se otvore niti se zatvore do kraja. Priđem i bojažljivo pipnem prstom po stranici. Vrata se iznenada širom otvore i ja prepoznam sljemensku stazu kojom sam nebrojeno puta prolazila. Naša draga gora. Osjetim dodir povjetarca pa zakoračim. Odahnem. Sljeme... tu mi je sve
