Josip Ergović: „Lorelai i ja“

JOSIP ERGOVIĆ

LORELAI I JA

46

Baš mene je zapalo spašavati svijet od moći Gospodara Tame i njegovih slugu. Tako je oduvijek bilo zapisano u svetim Runama našeg plemena. I što ja sad tu mogu? Nije da sam od volje potucati se po svijetu. Tako se to kaže: „Potucati se po svijetu“; premda je riječ o dva sela uzvodno i dva sela nizvodno od visoke klisure na Rajni. Mnogi je naš lađar skončao u tamošnjim riječnim brzacima i vrtlozima. Oni koji su, divnim čudom, preživjeli brodolom ispreli su jezive priče o svojim susretima s milozvučnim i milovidnim, pomalo krvožednim sirenama; kao i o divnoj nagoj ženi koja, pri sunčevu zalasku, stoji na vrhu vrtoglavo visoke stijene i - neutješno jecajući svoj žalobni pjev - spušta slap zlatne kose sve do same rijeke.

Živim u svijetu kojeg ćete vi jednog dana nazivati „mračnim srednjovjekovljem“. Kako to znam? Pa, jednostavno; tijekom svojih potraga i istraga oko lijepe Lorelai uvjerio sam se u to da su u pravu bili moji priprosti sumještani ... a ne ja. Prošlost i budućnost nisu, nužno, antagonistične pojave. Stvarnost koju odnedavno živim napučena je čoporima gnoma i goblina; stadima satira i jednoroga; jatima zmajeva i vještica - riječju, gomilama čuda i čarolija čega ja, u svom dosadašnjem postojanju, uopće nisam bio svjestan. Prije svega zato što sam rođen bez mašte. I to baš ja, siroće bez oca i majke kojeg je drevnim predskazanjem zapala zadaća da udovolji prohtjevima tajnovite Lorelai. Kao naknadu za moju podvorbu, njezine bi strašne sirene trebale držati Gospodara Tame na pristojnoj udaljenosti od naša četiri sela; pod uvjetom da je išta od svega toga, uopće, istina. E, tu sad uskačem ja; naime ... uskačem da to utvrdim! Zadatak mi se ne čini preteškim. Mlad sam i čio; dobro sam opremljen

47 i motiviran. Imam mehaničku metalnu sovu i još kojekakve drangulije neophodne za „istragu sirena“. Načinio sam neuništivu skelu koja će odoljeti i najmoćnijem rajnskom brzaku. Sirenskih čari se ne bojim zato što ih ne vidim i ne čujem. Iz istih razloga ne bojim se ni zlih goblina, pa čak ni samoga Gospodara Tame. Sa sobom vodim nježnog diva Parsivira kojeg od milja zovem Parso. Ni njega ne vidim ni ne čujem, ali ga ... osjećam. Dobro će mi doći u svijetu čarolija. Dok sam djelao splav i razgovarao s Parsom, suseljani su me tapšali po ramenima, uvjereni kako će sad sve biti u redu i da ću ja s tako pozitivnim pristupom, unatoč (ili baš zahvaljujući) nedostatku mašte, zasigurno odoljeti sirenskom zovu i polučiti potpun uspjeh u svojem smionom pohodu na sile tame, nemorala i zla.

I tako sam, ispraćen od sva četiri sela, krenuo na neizvjesni put. Utovario sam sjekiru i cepine na splav; k tome još mehaničku sovu i konop, kao i gomile svjetlucavih šarenih kamenčića; košare pune šismiševih krila te škrinje s totemima i amuletima koje su mi dobronamjerni seljani uvalili bez opcije izbora: četiri sela, četiri košare, četiri škrinje...

Pozvao sam nježnog diva Parsivira da se utovari pa smo se otisnuli od obale. Čim smo izašli iz vidokruga razdraganih pratititelja, riješio sam se smrdljivih šišmiša, bižuterije i ostalog balasta te se prihvatio kormila. Bez teškoća sam parkirao plovilo u podnožje tankog, ali bučnog slapa. Opasao sam se oprtačima, a onda za pas zadjenuo sjekiru. Vreću s mehaničkom sovom, imenom Bubo, prebacio sam preko ramena. Prihvatio sam se užadi i cepina te započeo s usponom. Parsivir mi je nehajno mahnuo i rekao da će on zaobići brdo i popeti se po stražnjem, ne tako strmom obronku. Pozdravio sam ga i nastavio se penjati. Unatoč gotovo okomitoj stijeni, dobro sam napredovao. Povremeno sam zahvaćao slap i osvježavao se. Voda je svakog trenutka mijenjala okus, boju i

48 gustoću. Pod samim vrhom hridine ta „tekućina“ više nije bila drugo do gusti zlatni mulj. Blještavilo sunčevog odsjaja titralo mi je u suzama i znoju. Radi toga nemojte zdravo za gotovo prihvaćati sve ono što vam upravo kanim ispripovijedati o tome, što sam ugledao nakon uspona preko posljednjeg ruba prijevoja. A vidio sam ženu; nagu ženu; živu ... od zlata. Škiljio sam, pokušavajući razabrati pojedinosti sjedećeg lika obavijenog aurom zasljepljujuće svjetlosti. Ne znam, je li blještavija bila sunčeva bjelina iza nje ili svijetložuto zlatilo same Lorelai. Linije koje su oblikovale živi kip neprestano su se prelijevale te se činilo da pulsira, kao kad gledate golu ženu gdje mirno sjedi; pa opet tijelo ponegdje zadrhti, zatitra; gotovo neprimjetno se zanjiše od udaha ili od nesvjesnog balansa mišićja. I vi znate da je živa. Ova žena nije mogla biti živa, ukoliko je bila žena. I upravo kad sam pomislio: „Možda je sve to samo uobrazilja; previjanje svjetlosti na zlatnim oblinama...“

„Pomozite mi ... moram ustati; doći do ruba stijene ... moram skočiti u rijeku“, razabrao sam šušljetanje mulja iz statuinih zlatnih ustā; ustā koja su se, nesumnjivo, otvarala i pomicala. Naježen od paljenja vreline po znojem nadraženoj koži, shvatio sam kako stojim u valu ženine kose koja se, u vidu žičanih vlasi ili, pak, sipine saharskog pijeska, prelijevala preko mojih stopala i zamicala iza ruba klisure.

„Čuvaj se sirenskog zova; čuvaj se opsjene prekrasne nemani!“ odjekne upozoravajući Parsivirov glas. Nimalo zadihan prilazio je sa suprotnog ruba stijene.

„Pomozi ... moram ... u ... rijeku...“ posljednjim snagama je žagorila Lorelai. Stajao sam u nedoumici: vjerovati sireni ... ili svom nježnom divu!? Metalna sova Bubo odjednom se stala ritati na mojem ramenu. Rastrgnula je uzlove, oslobodila se zatočeništva i izletjela iz vreće. Poletjela je prema Lorelai i sjela

49 na tekući metal njezinog ramena. Neopisivom brzinom Parsivir je izvukao luk i prostrijelio mehaničku pticu. Legao sam u procjep zlatnog slapa, gdje sam zaštićen od kiše strjelica - stao povlačiti debelu pletenicu ženinih vlasi. Dovukao sam, sad već gotovo posve ukočen kip do ivice, a zatim ga prevalio u ambis. Nadao sam se da nije prekasno. U trenu kad je sirenino metalno tijelo tresnulo o površinu rijeke Parsivir je demonski zaurlao. Gledao sam ga kako se nadima, preobražujući se u jezivo rogato čudovište. Krvavim crvenilom polutame sunčevog zalaska kobno je odjekivala njegova kletva: „Uvrijedio si Gospodara Tame. Progutat će te noć!“ Nakon toga rasplinuo se u gvaljama crnog dima i nestalo ga je. Pokupio sam Buba i njegove razasute metalne opruge; spremio sam ih u vreću i spustio se u podnožje brijega.

Svečanosti proglašenja novog plemenskog poglavara trajale su tjednima. Dobio sam po jednu osobnu rezidenciju u svakom od četiri sela, s pripadajućim inventarom, pravima, poslugom i princezom, po izboru. Ipak, najradije provodim vrijeme splavareći po Rajni. Jedino tamo, sjedeći na skeli i grleći Lorelai, mogu uživati u pogledu na krda letećih jednoroga, razigranih po cvjetnim livadama; mogu promatrati stada satira u bahantskom ljubavnom zovu i gledati sve one čudesne čarolije koje bez nje nikad ne bih iskusio. U sutonu, kad se opraštamo, još dugo je promatram - kormilareći - dok, neopisivo lijepa, sjedi na vrhu klisure, s Bubom na ramenu. Noći provodim uz svjetlost svijeće. Ima previše toga što bih mogao izgubiti. Znam ... jedne mrkle noći - mrklije od sviju - svijećin plam će zgasnuti. To me ne brine. Važno je ovo danas i ovo sad.