46 JOSIP ERGOVIĆ LORELAI I JA
Baš mene je zapalo spašavati svijet od moći Gospodara Tame i njegovih slugu. Tako je oduvijek bilo zapisano u svetim Runama našeg plemena. I što ja sad tu mogu? Nije da sam od volje potucati se po svijetu. Tako se to kaže: „Potucati se po svijetu“; premda je riječ o dva sela uzvodno i dva sela nizvodno od visoke klisure na Rajni. Mnogi je naš lađar skončao u tamošnjim riječnim brzacima i vrtlozima. Oni koji su, divnim čudom, preživjeli brodolom ispreli su jezive priče o svojim susretima s milozvučnim i milovidnim, pomalo krvožednim sirenama; kao i o divnoj nagoj ženi koja, pri sunčevu zalasku, stoji na vrhu vrtoglavo visoke stijene i - neutješno jecajući svoj žalobni pjev - spušta slap zlatne kose sve do same rijeke. Živim u svijetu kojeg ćete vi jednog dana nazivati „mračnim srednjovjekovljem“. Kako to znam? Pa, jednostavno; tijekom svojih potraga i istraga oko lijepe Lorelai uvjerio sam se u to da su u pravu bili moji priprosti sumještani ... a ne ja. Prošlost i budućnost nisu, nužno, antagonistične pojave. Stvarnost koju odnedavno živim napučena je čoporima gnoma i goblina; stadima satira i jednoroga; jatima zmajeva i vještica - riječju, gomilama čuda i čarolija čega ja, u svom dosadašnjem postojanju, uopće nisam bio svjestan. Prije svega zato što sam rođen bez mašte. I to baš ja, siroće bez oca i majke kojeg je drevnim predskazanjem zapala zadaća da udovolji prohtjevima tajnovite Lorelai. Kao naknadu za moju podvorbu, njezine bi strašne sirene trebale držati Gospodara Tame na pristojnoj udaljenosti od naša četiri sela; pod uvjetom da je išta od svega toga, uopće, istina. E, tu sad uskačem ja; naime ... uskačem da to utvrdim! Zadatak mi se ne čini preteškim. Mlad sam i čio; dobro sam opremljen
