Aida Orahovac Kuč: „Zov heroja“

AIDA ORAHOVAC KUČ

ZOV HEROJA - SPASAVANJE MJESEČEVE

GALAKSIJE

248

Vedra majska noć, zrikavci u horu pjevaju svoju jednoličnu pjesmu, čuje se samo poneki automobil koji prolazi ulicom. Miris ljeta me omamljuje, pokušavam da zaspim, ali to je teško kada vam je glava puna utisaka. Mir ljetnje noći remetilo je lupanje lopte na obližnjem košarkaškom terenu. Ne obazirući se na to i dalje pokušavam da utonem u san. Osim misli koje mi glavom prolaze brzinom svjetlosti, sada i lupanje loptom to čini dodatno nemogućim. Stavljam jastuk preko glave, ali tada mi postaje vruće, zatvaram velika balkonska vrata, međutim, sobu ispunjava osjećaj zagušljivosti pa ih ponovo otvaram. Premorena sam, lopta lupa o svaku moju misao. Nemoguće je, ne mogu ništa učiniti da je ne čujem. Ustajem iz kreveta, odlučna da idem vidjeti ko mi remeti san igrajući košarku u ove sitne sate, ovako sam sa sobom. U prolasku kroz hodnik ogrćem lagan bijeli džemper. Uz sjaj srebrnog Mjeseca i nekoliko uličnih svjetiljki, koje jedva da rade, nazirem siluetu jedne visoke mršavice. Kreće se po terenu kao da se nalazi usred neke važne životne utakmice.

” Ne znam da li znaš da ljudi noću spavaju! Zar baš moraš da igraš košarku sada?”

Veoma mlada djevojka neobične srebrne kose gledala me uplašeno. Uspjela je blago da se nasmiješi i pruži mi malu srebrnu kutiju sa ugraviranim slovom F na poklopcu. Otvorivši kutiju, ugledala sam blještavu narukvicu s imenom FIONA.

249 “Znači tako se zoveš, košarkašice Fiona. Pa, Fiona, košarku možeš da igraš i danju, ljudi uveče spavaju.”

Osmijehnula se na pomen svog imena i pružila mi malu digitalnu pločicu s neobičnim slovima. Zatim mi se obratila na nekom meni sasvim novom i

nerazgovjetnom jeziku.

Neobična noć, zaista, i još neobičnija djevojka. Budući da se nikako nismo mogle sporazumjeti, odvela sam je sa sobom, kući. Dok sam na netu pokušavala da pronađem bar nešto o tim čudnim slovima, Fiona se poput malog djeteta okretala po mojoj sobi, diveći se posterima na zidu i smijući se zvuku koji je proizvodio moj klavir. Bilo je i više nego očigledno da joj je sve zemaljsko bilo nepoznato. Google nije bio od velike pomoći, već je svitalo kada sam sklopila laptop. Tada mi je na um pala ideja da potražim svog druga iz odeljenja. Emil je bio stručnjak za informacione tehnologije. Ako mi on ne pomogne, neće niko. U međuvremenu desilo se nešto čudno, Fiona se poput nekog robota isključila. Sjedila je nepomično na stolici mojeg klavira. Zaključala sam sobu i odjurila ka Emilovoj kući.

“Odakle ti ovo, čovječe, da li uopšte znaš što si mi upravo dala?”

“Pa da znam, ne bih te tražila u cik zore, zar ne? Daj, Emile, ne postavljaj pitanja. Sada mi reci, da li znaš kako da prevedem ove hijeroglife?”

“Znam, naravno, i to nijesu hijeroglifi već silverno pismo, a na toj pločici se nalazi ključ za pokretanje mjesečevog broda. To je u njihovoj galaksiji isto kao kod nas državna tajna”.

“Državna tajna? Galaksija? O čemu govoriš?”

“Slušaj, Fiona dolazi iz Mjesečeve galaksije, pripadnica je Srebrne dinastije koja vlada tom galaksijom. Sigurno je u nekakvom bjekstvu, slučajno dospjela

250 na našu Zemlju. Ova pločica ne smije pasti u pogrešne ruke. Na primjer, Druidi su zakleti neprijatelji Srebrne dinastije. Fiona sigurno bježi od njih. Kako si, uopšte, došla do nje?”

“Sinoć nisam mogla da zaspim, neko je uporno igrao košarku na obližnjem igralištu. Ustala sam iz kreveta, otišla tamo i zatekla nju. ”

“Gdje je ona sada?”

“U mojoj sobi, spava valjda….”

“Slušaj, idi kući i budi uz nju. Ja moram na igralište da pronađem digitalni tablet pomoću kojeg je dospjela ovamo. Na tabletu je lokacija, kao i mapa do Mjesečeve galaksije. Tako ćemo je vratiti nazad.”

Stigla sam kući. Neprestalno mi se po glavi motala misao kako je sve ovo samo jedna fantastično luda priča. Fiona je i dalje bila isključena... ili je spavala, ne znam. Ubrzo zatim oglasilo se zvono na vratima. Sigurno je Emil. Požurila sam da otvorim.

“Baš kako sam i mislio, evo ga tablet. Samo mi daj USB priključak da ga konektujem na laptop i skinem podatke s njega.”

Budući da je bio stručnjak za informacione tehnologije, Emil je za nekoliko minuta imao kompletnu mapu pred sobom. Trebalo je samo pričekati da padne noć, a onda počinje naša misija.

“A zašto spava preko dana, kao da je vampir?”

“Ne spava, samo se isključila jer, znaš, u njenoj galaksiji dan kao pojava ne postoji. Smjenu dana i noći ima samo naša planeta Zemlja, a na svaku neobičnu promjenu oni se, kao bića, gase kako bi zaštitili svoj unutrašnji sistem.”

251 “Bože dragi, kako je jedna noć promijenila sve. Odjednom shvatiš da nijesmo sami u univerzumu.”

“Srebrna dinastija, kao i Mjesečeva galaksija, postoje već hiljadama godina i isto toliko dugo oni štite galaksiju od Druida koji bi je željeli uništiti i poremetiti cio sistem univerzuma, uključujući i našu planetu Zemlju. Zato moramo Fionu i ključ od broda vratiti nazad što prije.”

“A kako ćemo uspjeti u tome?”

“Lako, ne brini, pomoću ovog digitalnog tableta teleportovaćemo se direktno u Mjesečevu galaksiju. Uključiću i raspoznavač jezika pa će nas Fiona razumjeti, ali moramo požuriti jer ona ne smije biti odvojena od svoje galaksije duže od 48 sati. Nakon toga njezino gašenje će se... ugasiti. U njenom svijetu to znači isto što i smrt u našem.”

Noć se spustila polako. Palila su se ulična svjetla i Fiona se ponovo aktivirala. Ugledavši Emila pred sobom uplašila se i ustuknula, ali kada joj je on pokazao digitalni tablet, počela je opet govoriti na svom nerazgovjetnom jeziku. Emil je razumjeo većinu riječi. Fiona je molila da joj pomognemo da se vrati u Mjesečevu galaksiju. Baš kao što je Emil i pretpostavljao, bila je u opasnosti zbog brodskog ključa. Brod je večeras morao da se pokrene da bi napravio krug u galaksiji i promijenio mjesto po koordinatama zvjezdane staze, inače ga Druidi planiraju napasti i zauvijek promijeniti sudbinu univerzuma.

“Večeras moramo da je vratimo nazad. Budi spremna, treba mi samo nekoliko minuta da podesim njen tablet za akciju”, zaključio je Emil.

Nakon nekoliko minuta otišli smo s Fionom na igralište. Emil je aktivirao tablet i iz njega je bljesnula zelena svjetlost. Teleportovali smo se u galaksiju za djelić sekunde. Velike, široke ulice s neobičnim građevinama stajale su pred nama,

252 neobična vozila su letjela svuda oko nas. Bila je to Mjesečeva galaksija - tako fantastična i neobična, drastično različita od naše Zemlje. Fiona se radovala što je konačno kući i što neće iznevjeriti svoju dinastiju. Brod će se pokrenuti večeras, a Emil i ja ćemo postati dio istorije Mjesečeve galaksije, kao Zemljani koji su učestvovali u spasavanju cijelog univerzuma.

“Hajde, ulazite”, Emil nas je ugurao u leteću loptu - neku vrstu taksi prevoza u galaksiji - i odletjeli smo ka Mjesečevom dvorcu prijestolnici Srebrne dinastije vladara. Dok smo letjeli, posmatrala sam zvijezde kako se kreću kroz vazduh, a prizor je oduzimao dah. Onda se pred nama ukazao dvorac Srebrne dinastije, velik koliko cijeli jedan grad.

Fiona je otvorila vrata naslanjajući glavu na srebrnu pločicu. To je bio znak raspoznavanja pripadnika dinastije. Svi su na čelu imali ugraviran bijeli polumjesec. Ušli smo unutar zidina dvorca i, kao stranci, našli se u centru pažnje, izloženi bezbrojnim pogledima. Buljili su u nas sa čuđenjem. Fiona nas je odmah sprovela do očevih odaja i ispričala mu sve o svojem boravku na Zemlji. Tada nam je prišlo to gorostasno biće srebrne kose. Govorio je, isto kao i Fiona, na starom galaktičkom jeziku. Emil je razumio sve uz pomoć tabletprevoda. Fionin otac nam je ukazivao čast i zahvalnost zbog naše hrabrosti i spremnosti da pomognemo Fioni. Dodijeliće nam i galaktičke ordene s likom kralja Emela, prvog vladara Srebrne dinastije. Našu radost je prekinuo jak potres, upalili su se svi alarmi u dvorcu. Druidi su locirali mjesto Fionina povratka i sada su pokušavali da se domognu ključa broda napadajući dvorac radioaktivnim bombama.

“Brzo, nemamo mnogo vremena”, Emil se obratio Fioni i njenom ocu. Zgrabio je malu digitalnu tablicu, a zatim me povukao za ruku. Otac je stigao samo poljubiti polumjesec na čelu svoje kćeri.

“Trči, Fiona, slijedi nas”, vikali smo. 253

Jurili smo prostranim koridorima, sustizani jekom vlastitih koraka... Emil, Fiona i ja. Stigavši na kraj posljednjeg hodnika, zastali smo na crvenom znaku u vidu kruga pod nogama. Fiona je podigla ruku ka crvenoj zvijezdi iznad naših glava i krug pod nama se otvorio. Počeli smo propadati. Milion zvijezda se spuštalo s nama. Naš pad se završio u donjem sektoru dvorca, gdje se nalazio brod. Stropovi su i dalje podrhtavali nad našim glavama. Druidi su uporno gađali, pokušavajući po svaku cijenu da se domognu pločice.

“Brže, vežite pojaseve! Moramo pokrenuti brod. Dvorac neće još dugo izdržati.”

Emil je ubacio karticu u brodski sistem. Bljesnula su žuta svjetla, zatresavši tlo. Poletjeli smo… kretali smo se zvjezdanom stazom, brzinom svjetlosti. Moje uzbuđenje se miješalo s mučninom, zbog brzine vožnje. Kada je došao do kraja staze, brod je stao, vrata su se otvorila. Pred nama se pružao prizor od koga zastaje dah - srebrno polje sa bezbroj neobičnih bića i predmeta. Tu će brod stajati do sljedećih ciklusa, bezbjedan od Druida ... kao i cjelokupna galaksija, a s njom i naša planeta Zemlja. Oči neobičnih bića su nas posmatrale. Okružili su nas - nȃs, neobične Zemljane koji su spasili galaksiju i princezu Fionu.

“Mislim da smo bezbjedni... i mi na Zemlji i oni ovdje”, Emil me dotakao na nadlanicu.

Fionin otac je stajao iza nas govoreći starim galaktičkim jezikom. Pružio nam je ordene galaksije. Emil im se na njihovom jeziku zahvalio, a ja sam klimnula glavom, još uvijek ne vjerujući što smo upravo proživjeli i uradili.

“Fionin otac kaže da moramo istog časa nazad. Za par trenutaka zatvoriće se kapije među planetama i ostaćemo zarobljeni.”

“Na zapovijed, kapetane, krećemo kada ti kažeš.”

254 Ponovo smo ušli u proces teleportacije. Fiona je mahala rukom i to je poslednja slika koju pamtim. Već sljedećeg momenta bili smo na igralištu, zrikavci su jednolično pjevali u horu, noć je bila topla, nepodnošljivo topla.

“Tu smo, ponovo na čvrstom tlu” , šalio se Emil.

“Ne mogu još da vjerujem, čovječe... upravo smo se vratili iz univerzuma. Znaš, nedostaje mi Fiona i ona njena srebrna kosa i lupanje loptom. Voljela bih je vidjeti, bar još jednom. ”

“Pa i možeš, povezaću vas preko posebnog programa. Znam napamet broj njene narukvice. Tako možete komunicirati, a ja ću prevoditi. Eto, imaćeš drugaricu iz druge galaksije.”

Te noči ležala sam onako... gledajući u plafon. Nesanica me je i dalje mučila. Izašla sam i legla na ležalku u dvorištu gledajući u zvjezdano nebo, tražeći negdje tamo Fionin lik. Dugo sam tako buljila u nebo kada me iz razmišljanja trgnulo udaranje loptom na obližnjem terenu. Skočila sam i odjurila tamo, ubijeđena da se Fiona vratila. Ali ne, nije... neka djeca su vježbala košarku. Kada sam se vratila u svoju sobu, moj mobilni telefon je zapištao video poziv! Na ekranu se ukazala Fionina slika. Iako se nijesmo razumjele riječima, znala sam da je bila srećna i bezbjedna u svom dvorcu, među svojom voljenom Srebrnom dinastijom.