Antonija Željka Kahlik: „Minore“

241 oblikovale čašku, a u sredini se pojavio staklen kavez... tako mi se barem činilo. Ušle smo i dizalo je neopisivom brzinom počelo propadati. Zamutilo mi se u glavi. Ona je podigla rukav iznad mene i u trenu sam se oporavila. Unatoč tome, nisam ni primijetila kad smo se zaustavile. Izašle smo u nepregledno predvorje. Gužva, kao u centru velegrada. Posvuda kolaju malena bića, nalik nama. Čim bi me pogledali, njihova bi amorfna lica, na neobjašnjiv način, poprimila ljudsko obličje. Konačno sam se pribrala i shvatila da trebam pitati: gdje sam, što je sve ovo oko mene; kako to da dišem i hodam, a na dnu sam mora i gdje mi je nestala maska s glave? Tek što sam sve to odmislila, a već mi se u glavi stvorio odgovor na svako postavljeno pitanje. S time što moja pratilja nije ni otvorila usta. Vidjela bih to po mjehurićima zraka.

Oni sebe nazivaju Minore i oduvijek borave tu, u podmorju. Njihovi gradovi su labirinti nebrojenih podzemnih prolaza, a kreću se ... mislima!? Nije mi bilo jasno, kako se možeš kretati mislima! Odmah mi je blago dala do znanja da ja to ne bih shvatila. Malko sam se uvrijedila jer toliko glupa nisam. Na to me dotaknula svojim rukavom. Nije mislila da sam glupa nego da je moj svijet u velikom zaostatku za spoznajama naprednih civilizacija. E, sad me, ali stvarno, razgnjevila: „Kako ... u velikom zaostatku?!“ Pa, naše sonde šetuckaju Sunčevim planetarnim sustavom kao svojim dvorištem, od Merkura do Plutona; ljudskim bićima je let na Mjesec „dobar dan“, dok naše letjelice već desetljećima šalju na Zemlju signale iz područja „heliopauze“, sa svojih međuzvjezdanih putovanja! Što si ona umišlja!? Osmijeh na njenom licu bijaše tako blag da mi bje žao zbog nekontroliranog napada. Potom mi je otkrila da su Minore stvorile civilizaciju na Zemlji prije nego što je čovjek zagospodario svojim umom. „O, Bože“, pomislim, „kako je to moguće? Pa nas u školama ništa o tome ne uče!“ „Naravno da ne“, kaže mi osmijehom, „malo tko, zapravo, zna da smo tu, inače bismo bili još samo jedna nevažna stavka u nepreglednom

242 nizu izumrlih. „Ljudi su agresivna vrsta“, zabrinuto mi poručuje. Iako je ne gledam i ne čujem joj glas, savršeno dobro je razumijem. Hodale smo i hodale, a Minore su se, kao u mravinjaku, mimoilazili i nitko nije obraćao pozornost na nas. Ta ulica bez kraja imala je stotine na vlas jednakih raskršća. Onda mi je palo na pamet upitati je, kako to oni hodaju, kad ni jedne noge, osim svoje, nisam vidjela i ... gdje su njene. Zadigla je svoj do poda dugačak haljetak i vidjeh joj stopala. Nisu bila kao moja, već više kao kod patkica. Malena stopala sa sraslim prstima koji su se samo nazirali. Čudno. I ti haljetci. Svi su bili posve isti. Kao uniforme vojnika. Toliko ju je nasmijala moja misao da je učinila salto u hodu. Pritom me zapitala: „Znaš li da ste vi bijelci Kinezima potpuno jednaki!? Oni vas nikako ne mogu razlikovati! Ne brini ništa, Minore se međusobno savršeno lako raspoznavaju.“ Još i to. Jesam li izgubila mogućnost razlikovati boje ili me snašlo nešto još i gore? „Ma, ne“, tješila me svojim rukavima - zastavama koje su neprestano mahale. Tako su se, valjda, u prolazu prepoznavali. Pomalo me ljutilo što je znala svaku moju misao. No, tu nije bilo pomoći jer ... tako je to u njezinom svijetu. „Jednog ćete se dana i vi moći sporazumijevati mislima“, poručila mi je zamišljeno, „ukoliko prije toga sami sebe ne uništite.“ Stvarno je drska. „Zašto bismo se uništili?“ zapitala sam više sebe nego nju. „Iz potrebe da vladate jedni nad drugima. Imate velike šanse nestati.“ Bila je to njena misao, a ne odgovor, ali ja sam je čula.

„E, tu smo“, zaustavila se, u želji da mi nešto pokaže. Opet taj rukav, lagano se podigao i na stjenci tunela-ulice otvorio se uzak izlaz. Zapravo su se razmaknuli zidovi jer nisam vidjela nikakva klizna vrata. Novi, užurbani prostor. Maleni smotuljci su se okretali u lebdećim kadicama. „Rodilište“, kaže mi sva ozarena. Padne mi na pamet misao: „Hoće li mi objasniti kako se oni reproduciraju?“ Hoće, naravno, zašto ne bi… pa to je bar jednostavno. Svaka jedinka, dok je u reproduktivnoj fazi, ostavlja svoje jajašce ili spermij u rađaonici. Obasjala me

243 zaraznim osmijehom. „Ondje se vrši oplodnja i... eto malenih.“ Nisam sigurna da sam baš sve u potpunosti shvatila, ali ne pitah ništa, kako mi ne bi bilo neugodno. Ipak, ponukala me na razmišljanje o tome, zašto mislimo da bi išta, vezano uz sam život vrste, trebalo doživljavati kao nelagodu!

Konačno me dodirnuo strah. Pravo je pitanje bilo, zašto sam ja, zapravo, tu i što će mi se, na kraju, dogoditi? Neobično je podizala i spuštala rukave kao da sam nešto pogrešno napravila, da bi zatim stala i pomalo ljutito - iako je dotad neprestano bila blaga i nasmiješena - pokušala objasniti: „Mi nismo agresivna vrsta, mi nikoga ne diramo. Ne miješamo se s onima, u nekim morima, koji su pokupili običaje ljudi i postali nasilni. Mi smo, možda, posljednja vrsta koja bi mogla spasiti svijet od nestajanja, ali ... naš zadnji pokušaj gotovo je uništio i nas same. Ovoga časa premalo nas je da išta učinimo, no u budućnosti - ako je bude - možda ćemo ponovno pokušati.“ Na taj njen gnjevni zaključak bi mi jako žao jer sam ga sama izazvala i najradije bih se bila odmah vratila u svoj svijet. Pitala sam je, može li me otpratiti. „Mogu doći za koji dan ponovno“, tihim „glasom“ pokušah joj vratiti osmijeh. Samo je podigla rukav iznad mene i okrenula se.

Kako smo se u trenu zatekli ispred staklenog kaveza ... ne znam. Ulica je ostala u neproničnoj daljini. Ušle smo, bez riječi i bez misli. Kad se lift zaustavio, podigla je prekrasnu školjku i stavila mi je u ruku. Mahnula je svojim rukavom, a ja sam joj odmahnula rukom u kojoj sam držala školjku. Tiho je dodala kako joj je žao, ali više se nikada nećemo vidjeti.

244

Izronila sam u zadnji tren, gutajući zrak. Što mi se dogodilo? Zar sam se zamalo utopila? Zaplivala sam prema obali i tek tada ugledala prekrasnu školjku u ruci. Odlučila sam da istinu o čudesnim bićima Minore, dolje na dnu mora, nikada nikome neću ispričati. A... ovo što upravo čitate!? Ah, to je samo priča izmaštana za natječaj književne fantastike.