Josip Ergović: „Dimenzija Gaga“

JOSIP ERGOVIĆ

DIMENZIJA GAGA

211

Pouzdano znam, oni obitavaju u drugom vremenu i prostoru; u nekoj drugoj “dimenziji”, reći ćete vi, ma što vam to značilo. Znam već poodavno. A kako znam? Jednostavno, zato što ih ne vidim izravno. Uspijevam ih zahvatiti samo krajičkom oka. Priznat ćete, takvo što nije baš sasvim uobičajeno za normalan svijet. Zato vam i ne mogu pouzdano opisati kako izgledaju. U svijesti nosim samo nejasnu viziju mrkih, nakostriješenih kreatura - načičkanih tankim, oštrim udovima - poput onih krhkih, krivudavih grančica koje vam raskrvare ruke uvijek kad tresete šljive. Oči su im šuplje, ali nisu tamne. Kao da se proziru. Ima nešto strano u tim pogledima. Nešto od čega vas stegne u prsima. Obično su mirni i spori; ukoliko ja to, uopće, mogu pravilno procijeniti. Takvi su, barem, dosad bili. Iskreno, nadam se da će takvima i ostati. Uostalom, zašto i ne bi? Otkako se sjećam sebe, živim s njima u svojevrsnoj simbiozi. Moralo bi, onda, biti da ovakav život odgovara i njima. Ili se zavaravam?!

Eto, na primjer, neku noć - kad sam ugasio svjetlo i krenuo na spavanje propustio sam proizvesti uobičajenu dozu straha. Sve je bilo u redu dok nisam otvorio oči. Kriknuo sam. Stajali su mi zdesna i nisu izgledali nimalo dobroćudno. Čak su im i pogledi, u potpunoj tami, djelovali nekako transparentnije. Za tren mi se učinilo da bih mogao proniknuti na “drugu stranu“. Istog časa nervus vagus mi je zategnuo pleksus, onako kako vam utrobu prožme jeza dok gledate gdje netko pada i pouzdano znate da će se ozlijediti. Pogledao sam izravno prema demonima pokušavajući ih odagnati. Nisu dopuštali. Ustobočili su se na rubu mog vidnog polja, okružujući me s obiju

212 strana. Prišli su mi blizu. U hipu, zgrabio sam daljinski upravljač i upalio televiziju. Ni sam ne znam kako sam te noći uspio zaspati.

Možete li vi sebi, uopće, predstaviti u kakvom paklu ja živim!? I to, ne od jučer; ne od preklani... nego oduvijek. I zauvijek. Poput kakvog morbidnog tinitusa mojom glavom odjekuju “glasovi“ - riječi koje se ljudskim rječnicima ne mogu objasniti. Nikad nisam uspio odgonetnuti, što mi to govore. Ali sam ... zato, uvijek bio nedvojbeno svjestan njihovog raspoloženja i tona poruke; njihovog povlađivanja, upozorenja ili prijetnje. Zašto su izabrali baš moju glavu da se u njoj nasele, ne znam. Jasno mi je, samo, da se ne pojavljuju u glavama ostalih osoba. Barem ne onih koje sam u svom dosadašnjem životu susreo.

Perem zube ... na oprezu. U munjevitom odrazu zrcala ne nazirem ih, ali ne zavaravam se. Ipak, ako mi se za svih ovih desetljeća nije desilo ništa, zašto bi se onda “nešto“ trebalo dogoditi upravo sad? Ma, sigurno neće! Sigurno!? Dobro, hajde ... “sigurno” baš i ne, ali “možda” ili “valjda” to bi već moglo biti. I što mi se, dođavola, uopće može dogoditi!? Ljutit sam. Zar ću čitav život provesti u besmislenoj strepnji od uobrazilja vlastite izopačene mašte!? Nije li došlo vrijeme da zanemarim budalaštine i počnem živjeti kao sav normalan svijet?

Ulazim u kadu i za sobom povlačim paravan od navoštenog platna. Odlučan sam. Ovoga puta idem do kraja. Kakvi glupi demoni!? To postoji samo u pričama. Na kraju krajeva, jesam li ja obrazovan čovjek ili sam praznovjerna baba!? Šamponiram kosu. Mjehurići sapunice zaglušno pucketaju u mojim ušima. Odvijam tuš. Šum vode prekriva mi čula. Izolira me. Moje samopouzdanje kopni. Mogu samo nagađati što se tamo, iza poluprozirnog platna, događa. Mojim tijelom pulsira strava. Zgrčen, u očekivanju najgoreg, drhtavom rukom posižem za rubom paravana ... Zastajem.

213 “Znao sam da će ovako završiti”, kori me svijest. ”Ako sad popustiš, ostat ćeš vječitim zarobljenikom svoje bolesne uobrazilje!”

“Ali ... kako ću!? Što ako ... ?” negoduje mi podsvijest, u očajanju.

“Što ako!? Hajde, reci to sad glasno i razgovjetno - što ... ako!?”

“Pa ... akooo ...”

“Eto, vidiš... nema ako! Isperi sad, lijepo, kosu pa - poput svakog normalnog čovjeka - izađi iz kade. Taaako ... sve je u redu. Nema ovdje nikakvih čudovišta.”

Utješen, zakoračim na rub tepiha. Okliznem se, zateturam i padnem na leđa. Pritom udarim zatiljkom o rub umivaonika.

Gledam ih s ruba svijesti: te hrpe oštrih krhotina koje na migoljavom okupu održava tek neobjašnjivo čudo unutrašnjeg magnetizma. Ne nalaze se samo na krajevima mog vidnog polja. Sad su posvuda ... uokolo. Prilaze mi. Pokušavam odvući tijelo što dalje od njih. Ne mogu. Oduzet sam. U želji da ih odagnam, zurim izravno u njih. Bez rezultata. Pomiren, zažmirim. Nekoliko trenutaka ne događa se ništa.

Osjetim ubod u obraz. Užasnut, otvaram oči. Zastiru mi vidokrug. Perutave, mrke spodobe dovlače se sa svih strana. Naguravaju se oko mojeg tijela. Pružaju prema meni svoje ušiljene, grbave prste. Sad je pravi trenutak da se, konačno, probudim iz ove noćne more.

214

Napuknut, oštar nokat zabada mi se u butinu. Drugi mi para trbuh, rame... oko. Neopisiv bol razdire mi mozak. Pretvaram se u krik. Grimizne i crne gvalje razmazuju mi se po zamagljenoj svijesti. Proškiljim kroz zavjesu krvi i suza. Demon stoji pognut, neposredno nad mojom glavom. Unosi mi se u lice. Prozirem kroz njegove “oči“. Za dupljama demonskih zjena vreba moj vlastiti lik.