211 JOSIP ERGOVIĆ DIMENZIJA GAGA
Pouzdano znam, oni obitavaju u drugom vremenu i prostoru; u nekoj drugoj “dimenziji”, reći ćete vi, ma što vam to značilo. Znam već poodavno. A kako znam? Jednostavno, zato što ih ne vidim izravno. Uspijevam ih zahvatiti samo krajičkom oka. Priznat ćete, takvo što nije baš sasvim uobičajeno za normalan svijet. Zato vam i ne mogu pouzdano opisati kako izgledaju. U svijesti nosim samo nejasnu viziju mrkih, nakostriješenih kreatura - načičkanih tankim, oštrim udovima - poput onih krhkih, krivudavih grančica koje vam raskrvare ruke uvijek kad tresete šljive. Oči su im šuplje, ali nisu tamne. Kao da se proziru. Ima nešto strano u tim pogledima. Nešto od čega vas stegne u prsima. Obično su mirni i spori; ukoliko ja to, uopće, mogu pravilno procijeniti. Takvi su, barem, dosad bili. Iskreno, nadam se da će takvima i ostati. Uostalom, zašto i ne bi? Otkako se sjećam sebe, živim s njima u svojevrsnoj simbiozi. Moralo bi, onda, biti da ovakav život odgovara i njima. Ili se zavaravam?! Eto, na primjer, neku noć - kad sam ugasio svjetlo i krenuo na spavanje propustio sam proizvesti uobičajenu dozu straha. Sve je bilo u redu dok nisam otvorio oči. Kriknuo sam. Stajali su mi zdesna i nisu izgledali nimalo dobroćudno. Čak su im i pogledi, u potpunoj tami, djelovali nekako transparentnije. Za tren mi se učinilo da bih mogao proniknuti na “drugu stranu“. Istog časa nervus vagus mi je zategnuo pleksus, onako kako vam utrobu prožme jeza dok gledate gdje netko pada i pouzdano znate da će se ozlijediti. Pogledao sam izravno prema demonima pokušavajući ih odagnati. Nisu dopuštali. Ustobočili su se na rubu mog vidnog polja, okružujući me s obiju
